Deo 1, Poglavlje 1
Došao sam na svet, kako su mi roditelji kazivali, 14. septembra 1731. godine. Otac moj Stefan, sin Gavrila Piščevića, poticao je iz stare plemićke porodice, kao što se iz rodoslova jasno vidi. Imao sam braće i sestara i mlađih i starijih. Bilo nas je četrnaestoro dece. Ja sam bio četvrti po redu. Od roditelja sam dobio dobro vaspitanje. Kuća u kojoj sam se rodio bila je u Slavoniji, u malom mestu Šidu. To je mesto pripadalo tadašnjoj Podunavskoj landmiliciji. Moj otac je bio kapetan i zapovednik toga mesta.
Ja sam bio još odmalena, pre nego što pamtim za sebe, po pričanju moje majke, veoma živ. Roditelji su mi se trudili da me što bolje upute u nauke i zato su me već u petoj godini počeli učiti čitanju i pisanju moga slavenskog maternjeg jezika. Imao sam učitelja kod kojeg sam, s početka, imao uspeha kao i sva druga mala deca. Azbuke sam se prihvatio s voljom i, što dalje, išlo je sve bolje. I tako sam došao do svoje osme godine, a onda su me roditelji odveli u grad Petrovaradinski Šanac mome ujaku, višem kapetanu Sekuli Vitkoviću, koji se te godine bio tu doselio i primio komandu nad pukom Podunavske landmilicije. U tom gradu bila je škola, radi koje sam bio i doveden. U njoj sam produžio učenje maternjeg jezika, a zatim prešao i na latinski. Tu sam stao često poboljevati, pa su me roditelji zbog toga vratili kući, gde sam proveo nekoliko meseci. Zbog bolesti sam dosta izgubio u učenju, a naročito u latinskom. Ali, kako sam uskoro prezdravio, nanovo su me odveli u Petrovaradinski Šanac, pa sam nastavio gde sam stao i uspeo da dopunim i postignem sve što sam izgubio. U to vreme je moj ujak, viši kapetan Sekula Vitković, po službenoj potrebi, prešao bio u prestoni grad Beč, pa su moji roditelji i mene s njime zajedno poslali tamo radi nemačkog jezika. Tamo me je ujak dao u jedan pansion. On se u Beču zadržao blizu pola godine, a kad je dobio čin potpukovnika, vratio se natrag kući, a ja sam radi učenja ostao tamo tri godine. Učio sam vredno i postigao u nemačkom prilično. Lako sam govorio, čitao i pisao, a uz to sam naučio i igrati i crtati. Učio sam i aritmetiku, a počeo se i u geometriji snalaziti. Međutim, mati mi se jako razbole od žalosti što su joj deca, moja mlađa braća i sestre, pomrla, i, kako sam joj samo još ja ostao, poslali su po mene i doveli me kući.
Mati se jako obradovala mome dolasku, a kad su još ona i otac videli da već dobro vladam nemačkim i da prevodim razna nemačka pisma, kao i naredbe koje je moj otac dobijao od komande, bili su još radosniji. Tako ja provedem kod kuće četiri meseca baveći se čitanjem i pisanjem. Za to vreme mati mi je malo prezdravila i zato reše ona i otac da radi usavršavanja u započetim naukama ne gubim svoje mlade godine i dragoceno vreme, pa me otac odvede u grad Segedin da me upiše u tamošnju gimnaziju, u kojoj su se predavale razne nauke. Ta je škola bila pod upravom duhovnog reda zvanog pijaristi. Na pismenu molbu moga oca starešini škole da me primi kao đaka odgovoreno je da se u tu školu ne primaju gospodska deca druge vere sem rimokatoličke i zato mogu biti primljen samo ako otac pristane da ja pređem u tu veru, inače ne. Moj otac se na to našao veoma uvređen, i ne znajući šta drugo da čini ostavi me u tom gradu jednom nemačkom učitelju u pansion i vrati se kući. Učitelj mi je bio dobar čovek, i znao je sve nauke. On me je, radi usavršavanja u nemačkom jeziku, najviše učio i ispravljao u pravilnom govoru i pisanju, a isto tako me je uputio i u sve grane matematike. Kod njega sam bio kao kod svoje rođene kuće. U tom gradu i kod tog učitelja proveo sam godinu i po dana, a onda je došao otac i odveo me kući s namerom da me da na praksu u osečku tvrđavu, u kancelariju vrhovnog zapovednika, radi izučavanja sudske i vojne administracije, na nemačkom jeziku. To je učinio zbog toga što mi, Srbi, već po svojoj prirodi, nemamo ni za šta drugo toliko sklonosti koliko za vojnu struku. I tako, da bih što pre započeo svoju vojnu karijeru, otac me je, bez odlaganja, odveo tamo. (Ta se tvrđava nalazi u Slavoniji). Kad smo stigli, otac se prijavio vrhovnom zapovedniku, markizu de Gvadanjiju, i izjavio da bi želeo da me prime na praksu. Čin za mene nije nikakav tražio. Tražio je samo da tamo provedem izvesno vreme, privatno i o svom trošku. Vrhovnom zapovedniku se to dopalo od moga oca, pa je obećao da će mu učiniti po volji.
Istoga dana poveo me je otac u kancelariju glavnog direktora, koji je vodio sudsku i vojnu administraciju. Zvanje i ime mu je bilo hofkrigsratkoncepist fon Maler (taj se čin tamo mnogo ceni, a znači: viši sekretar vojnog saveta). Toga gospodina je moj otac poodavno već poznavao. I njemu je saopštio svoju želju i dodao da je vrhovni zapovednik već upoznat s time, a uz to je zamolio glavnog direktora da me primi na stan i hranu, jer, pošto on upravlja kancelarijom, ja bih, stanujući kod njega, najbolje ušao u poslove. Za tu njegovu dobrotu otac bi mu, veli, bio vrlo zahvalan i smatrao bi ga celoga života za svog prijatelja. Taj gospodin je očevu molbu s gotovošću primio i uzeo me k sebi.
Posle toga stigla je naredba od vrhovnog komandanta da se primam u službu, i moj se otac sav radostan vratio kući.
Gospodin fon Maler me je držao ne drugačije nego kao svog najrođenijeg, i ja sam mnogo koristi, u svom učenju, od njega video. Jeli smo uvek za istim stolom, a soba mi je bila odmah pored njegove. O praznicima me je uvek vodio vrhovnom zapovedniku, i dešavalo se toliko puta da sam tamo ostajao na ručku ili večeri. Često me je vodio i uveče kad pođe nekud, kod tamošnje gospode, ili na bal, a ponekad o praznicima i izvan grada, u prirodu, gde su i druga gospoda dolazila na provod. Na taj način davao mi je prilike da se naučim ophođenju s ljudima i da se tako prosvetim.
Otprilike posle godinu dana gospodin fon Maler dobio je naređenje da ide u Beč, gde mu je bilo dato drugo, više mesto, što on i učini.
Ja sam ga ispratio do prve stanice, a on mi je uz put govorio: „Ja“, veli, „dragi moj Simeone, odlazim, ni sam još ne znam kuda, ali ovamo se više zacelo neću vratiti i zato te“, veli, „savetujem da o mom odlasku obavestiš oca pa on neka odluči šta je bolje: ili da te ostavi u kancelariji ili da te vodi kući.“
I tako, isprativši moga gospodina fon Malera i oprostivši se od njega sa suzama, vratim se u grad i napišem ocu da sam sam ostao i da je gospodin fon Maler otišao u Beč. Posle nekoliko dana dođe otac i reče da će u rat protiv Francuza i da je rad i mene sa sobom da povede.
Istoga dana otišao je vrhovnom zapovedniku da mu zahvali na velikoj milosti i da mu kaže da ide u rat na Francuze i da namerava i mene da povede sa sobom.
„Neka mi“, reče, „sin vidi sveta a, i inače, već prema nama svojstvenoj prirodi, ne ostaje mu drugo nego da se počne privikavati na vojnu službu i tako započne svoju karijeru.“
Vrhovni zapovednik pohvali veoma tu odluku moga oca i razreši me dužnosti.
Uskoro posle toga, iste te 1744. godine s proleća, poče se sakupljati carska armija, izlazeći iz svojih zimovnika, pod komandom princa Karla Lotarinškog. U toj vojsci bio je i jedan puk Podunavske landmilicije.
Da zadovoljim radoznalost čitaoca, opisaću kakva je vojska tada bila. Ta Podunavska landmilicija imala je dve hiljade vojnika, pešaka, ali cela nije išla u rat. Veliki deo vojske ostao je na svojim mestima da čuva granicu od turske strane. U rat je pošlo svega osam stotina ljudi. Istina je da su to bili odabrani ljudi, ali nisu smatrani kao redovna vojska, iako su bolje podnosili vojne tegobe od drugih. Oni su imali svoje sopstvene uniforme, puške i municiju, i održavali na svoj trošak sve te stvari u redu. Prema svojim privilegijama bili su slobodni od poreza, ali su zato kao vojnici bili dužni da sami sebe izdržavaju — na šta su oni najdragovoljnije pristajali. Osim puške i municije imali su još i sablju, dva pištolja koji su im visili, u maloj kožnoj futroli, s leve strane o pojasu, i nož pola aršina dug. Sve se to održavalo u najvećem redu. Svaki je nad svojim stvarima vodio nadzor i sjajem svog oružja ponosio se jedan pred drugim.
Uniforme su im bile obične; u njima su i kod svojih kuća išli, ali bile su dosta dobre, i sve istoga kroja i boje. Na glavi su nosili crne čakove, sa kratkim opsečenim krilima; neki oficiri imali su ta krila opervažena srebrom. I moj prvi čakov bio je takav, samo, ja sam na njemu imao i belu perjanicu. To je tako lepo izgledalo da je svako ko god je imao mogućnosti gledao da tako nešto i sam sebi nabavi. Ali, bilo je oficira i sa klobucima.
Kad su Francuzi, u borbi, prvi put videli tu slavonsku vojsku i Trenkov puk sastavljen od šumskih razbojnika, nazvali su ih pandurima, i to im je ime i ostalo. Posle su ih i drugi, ne znajući pravo značenje te reči, tako nazivali. To je, međutim, bila greška, jer reč pandur zapravo ne označava vojnika. Panduri se drže u Slavoniji u civilnim nadleštvima za čuvanje straže po tamnicama, za prikupljanje poreza, provijanta i furaža, a po selima ih i spahije drže kao noćne stražare. I oni nose sablje, puške i pištolje i isto odelo kao i vojnici. Uostalom, u Slavoniji se svi ljudi tako oblače.
A sad da se opet vratim natrag i da kažem nešto o polasku u rat našeg puka, koji je bio pod komandom majora Vuka (ili Volkana) Isakovića.
Pošli smo s proleća te godine, kao što sam već rekao. Svima četama je bilo određeno zborno mesto i moj se otac sa svojom četom žurio da stigne u određenom roku; vodio je i mene sa sobom. Kad su se čete našle na mestu, major je izvršio smotru i naredio da se naš puk nazove Slavonsko-podunavski puk. Zatim je izdao potrebne naredbe, i naš se puk krenuo.
Jednoga dana, za vreme odmora, poveo me je otac majoru i predstavio s rečima: „Ovo je“, veli, „moj sin. On je dosad učio, a sad sam ga, eto, poveo u rat kao dobrovoljca — neka vidi sveta i neka nauči štogod iz vojne službe i ratovanja; neka se privikne poslu kojim se i ja bavim. Ja vam ga, eto“, reče „preporučujem i molim da ga primite u pukovsku kancelariju za pisara, a sposoban je i za druge poslove u puku koji se narede.“
Major je molbu moga oca lepo i blagonaklono primio, zahvalio mu se na poverenju, obećavajući da će mi u svakoj prilici biti na pomoći. Onda se obratio meni na nemačkom, pitajući umem li govoriti tim jezikom; ja sam odgovorio da umem i da sam spreman da izvršavam sva njegova naređenja.1 Zatim je odmah naredio da se pozove pukovski konačar, koji je bio Nemac, i rekao mu da me uzme kod sebe u kancelariju za pisara. Konačar mi je počeo davati da izrađujem tabele, spiskove i sve drugo što je trebalo za pripremu glavne smotre. Od Pečuja nismo bili daleko, a tamo nas je očekivao komesar (koji se prezivao Klajn) da izvrši smotru. Marširajući jednako izišli smo bili već iz Slavonije, prešli Dravu, ušli u Mađarsku i približili se gradu gde će se održati smotra.
Ja sam vrlo pažljivo prepisivao tabele i spiskove koje sam dobijao na rad, i konačar je mojim rukopisom bio vrlo zadovoljan. Hvalio ga je i pokazivao majoru. Dok smo polako marširali, pripremili smo sve potrebne spise i približili se Pečuju.
Kad smo stigli u Pečuj, major se javio komesaru, a komesar je naredio da se ljudi rasporede na konake.
Sutradan je izišao puk radi smotre na određeno mesto. Major je bio ispred puka, na konju, a na desnom krilu stajao je sto i na njemu svi potrebni spisi. Malo kasnije dojahao je komesar na konju i, kad se već bio približio, major mu je odao počast udaranjem u doboše.
Komesar je sjahao s konja, prolazio kroz vojničke redove i, izišavši na desno krilo, seo za sto sa klobukom na glavi. Svi ostali su oko njega stajali gologlavi. Kasnije je ipak ponudio majora, kao komandanta puka, da sedne. (Komesar u austrijskoj vojsci, koliko ja znam, ima za vreme smotre naročito veliku vlast). Za sve vreme dok je sedeo za stolom, držao se vrlo oholo i pokazivao u sili i vlasti kao da je vladar.
Smotra našeg puka počela je prozivkom. Prvo je nastupila majorova četa, a kad se ova uklonila, došla je na red četa moga oca, kao višeg kapetana. Ali kako u to vreme četni pisar nije bio na licu mesta, jer je po običaju bio poslan da za puk pripremi konačište i furaž, nije imao ko da izvrši prozivku. U taj čas ja sam baš stajao blizu stola i major mi reče:
„Uzmite spisak vašeg oca i počnite prozivati ljude.“
Ja sam tako i uradio i započeo prozivku, a kad je došlo do imena četnog pisara, komesar se okrenu meni i zapita: da li sam ja taj. Na to pitanje major ustade i reče da je pisar poslan da pripremi konačište, a za mene reče: „Taj je mladi čovek sin toga gospodina kapetana. Otac ga je poveo u rat kao dobrovoljca da se uputi u ratovanje i da vidi sveta.“
Gospodin komesar pohvali moga oca zbog toga i, podigavši malo klobuk, reče: „Želeo bih da se na vas ugledaju“, reče, „i svi drugi vaši sunarodnici.“ Zatim se okrete majoru i zapita ga govorim li ja nemački. Major mu odgovori da umem i govoriti i pisati i pokaza mu spiskove koje sam ja radio. Komesar pogleda moj rukopis i dopade mu se, pa poče sa mnom razgovarati i pitati gde sam učio. Ja mu kažem da sam učio u Beču i drugim gradovima. Njemu se moj odgovor dopao, pa zapita majora koja su mesta u našem puku slobodna. Major mu odgovori da nema nikakvog drugog osim ađutantskog. Onda se gospodin komesar okrete meni, podiže klobuk i reče: „Čestitam vam ađutantski čin“ — i odmah tu u tabeli, u praznoj rubrici zapisa svojom rukom moje ime.
Dobivši iznenada taj čin skoro sam se uplašio, nisam znao od čuda ni gde stojim. Sveg me je vatra obuzela. Jedva sam došao k sebi i poklonio se gospodinu komesaru i majoru i zahvalio se, i zatim sam dovršio prozivku.
Koliko mi je taj čin, u mojim mladim godinama, laskao, toliko mi je bio i težak. Zato je moj otac izmolio od majora da se pisar čete više ne upotrebljava za druge poslove nego da bude samo moj pomoćnik. Major je pristao na to i naredio da tako bude. I tako sam ja s mojim pomoćnikom, ili još bolje sa mojim čikom, postao nerazdvojan. Ja sam se od njega mnogo koristio. U ađutantskom činu, u austrijskoj vojsci, čovek je morao biti sa svima stvarima upoznat, kako sa kancelarijskim i računskim, tako i sa vojnim, a ponekad poslužiti i kao auditor u sudskim poslovima. Pisar je uvek i svuda sa mnom išao, a moj mu je otac uz ostalo i jahaćeg konja poklonio, jer je on s voljom služio, i, da se pravo kaže, prijateljski me poučavao i gledao da na početku moje službe u mojim dužnostima ne bude ništa propušteno. I tako sam ja i sam malo-pomalo u dužnost ulazio i upoznao je.
Po završetku naše smotre u tom gradu, dok smo još bili u polju, stiže nam sluga tamošnjeg katoličkog arcibiskupa, javljajući gospodinu komesaru da to veče sva gospoda oficiri izvole doći arcibiskupu i da je on radi toga i poslan.
Puk se razišao na konačište, a mi hajde na večeru. Došli smo već do dvora; a komesar našem majoru kaže: „Treba“, kaže, „gospodinu arcibiskupu čast ukazati, i, kao što je uobičajeno, poljubiti mu ruku.“ Major o tome obavesti i nas ostale.
Ušli smo u kuću, arcibiskup nas je dočekao u sali; major mu priđe ruci, a za njim i mi drugi, ali arcibiskup nije dao da mu se ruka ljubi, nego nas je samo blagoslovio. Onda nas je poveo u druge sobe da sednemo, i nastavio razgovor sa komesarom i s majorom. On je i srpski znao, jer je u tom kraju mnogo unijata, pa zato arcibiskupi koji se tamo postavljaju moraju i taj jezik znati. Dok se razgovor o koječemu vodio, jelo je izneto na sto i arcibiskupu o tome javljeno, te smo se digli i pošli u trpezariju i posedali na određena mesta. Za to vreme, kao i za vreme večere, svirala je dvorska muzika sastavljena od raznih instrumenata.
Posle večere prešli smo u drugu sobu, gde nas je očekivao desert i kafa, a kad se i s tim završilo, između ostalih razgovora gospodin komesar reče arcibiskupu pokazujući na mene: „Ovaj je“, reče, „mladi oficir danas unapređen“ — i pohvali moga roditelja što me je poveo u rat.
Pohvali ga i arcibiskup, pa se okrete meni: „Vi ste“, veli, „sada novi oficir, pa bi trebalo i opremu da imate, i kao dar prilikom vašeg stupanja na novu dužnost poklanjam vam jahaćeg konja“ — i naredi da se konj dovede. To je bio jedan zelenko, omalen ali dobar i izdržljiv, i ja ga sa zahvalnošću primim. Kod arcibiskupa smo ostali do duboke noći, zatim mu se zahvalili i otpratili svi gospodina komesara do njegovog stana, odakle su se oficiri razišli na noćišta, a ja i moj otac otpratili smo majora do kuće.
Za sutrašnji dan major je izdao naređenje da i taj dan provedemo na odmoru, s tim da se svi vojnici pridržavaju reda i da se prema svojim domaćinima učtivo ponašaju. Ja sam naređenje zapisao u svoju knjigu pa otišao u kancelariju i saopštio ga okupljenim seržanima, obišao zatim komoru i stražu pa otišao na noćište.
Sutradan rano, pre šest, došli su seržani raportirajući da je sve u redu; zatim sam i ja majoru podneo raport. Malo posle pristupili su majoru i drugi oficiri obaveštavajući ga o raznim potrebama u vezi sa svojim četama. Zatim smo pošli po gradu, gde je po dućanima svaki kupovao što mu je trebalo. Ja, videći u jednom dućanu belu perjanicu, zamolim oca da mi je kupi, i on mi to zadovoljstvo nije uskratio. Čim sam uzeo perjanicu, zadenuo sam je za čakov i smatrao da ništa lepše ni zgodnije od nje ne može biti.
Pred veče, istoga dana, izdata je zapovest da se sutradan nastavlja marš — i sve se, kao i obično, za to pripremilo.
Ujutru rano udare doboši i puk krene. Major je još svratio gospodinu komesaru, koji je hteo rano da izjaše drugim putem u susret pukovima u maršu. Moj otac, kao viši kapetan, predvodio je puk. Dvaput smo se u maršu zaustavljali očekujući majora, ali kako ga nije bilo, mi smo se i bez njega po konačištima razišli. Kasnije je i major stigao, i ja mu podneo raport: da je marš u redu tekao i da je puk već na noćištu. Primim zatim naredbu za sutrašnji marš, predam je seržanima i odem u svoj stan. Tako smo promarširali kroz Ugarsku i došli do Štajerske. Prvi grad u koji smo ušli bio je Radgona. U tom smo gradu imali odmor, a onda smo opet nastavili dalje.
Štajerska je vrlo brdovita zemlja, ali, pored svega toga, put je dobar. Sagrađen je, očevidno, U davnašnja vremena. Ljudi se po njemu voze, bez ikakve opasnosti, teškim kolima kuda kome treba. Put ide kroz brda, a gde su stene smetale, uklanjane su barutom i put poravnjavan. Između tih brda teče Mura, koju smo ponekad preko dana prelazili po četiri-pet puta. Ona u velikim okukama i zavojima teče kroz mesta kroz koja ide i glavni drum. Zbog tih okuka podignuti su kameni mostovi sa visokim lukovima, da brodovi mogu slobodno prolaziti.
U Štajerskoj ima vrlo mnogo šuma i livnica gvožđa. U njima se gvožđe obrađuje pomoću mašina koje kreće voda. Ja sam toliko puta išao da gledam kako se tamo radi. Kud god uđeš izgleda ti kao da si, što se kaže, upao u pakao, jer vatre su strašne, a ugalj samo pršti. Radnici su svi u odelu od kože i crni kao đavoli. Lupa i buka užasna, i ko je tu od naših prvi put ušao, od zagušljivog vazduha i vreline dobijao je glavobolju. I mene je jedared zabolela glava, pa sam od to doba prestao ići. U tim se livnicama radi vrlo dobro gvožđe, a raznose ga trgovci po celoj Austriji, Ugarskoj, Slavoniji i po drugim krajevima te države. Tamo se s velikom veštinom prave odlične kose, kakvih nigde na drugim mestima nema. Odatle svake godine uvoze trgovci i u Rusiju veliku količinu tih kosa. Trgovci naročito dolaze radi njih. Putuju Murom u Dravu, Dravom u Dunav, Dunavom u Crno more, a odatle kuda već treba suvim putem.
Ubrzo smo stigli u Grac, glavni grad Štajerske. Grad je davnašnji, u njemu su dobro zidane zgrade, a kuće imaju po tri-četiri sprata. On leži iznad Mure u širokoj dolini između bregova. S jedne strane iznad grada stoji visoko šiljato brdo, na kojem je podignuta jaka tvrđava. Tu se ponekad šalju kažnjenici osuđeni na robiju. U to vreme bio je tamo i srpski plemić Josif Joanović, provizor. On je okrivljen da je kao bio u prepisci s knezom Kantakuzenom, koji je došao iz Rusije. U tom gradu su i veliki vašari i trgovine sa tamošnjim proizvodima, a naročito sa gvozdenim izrađevinama.
Štajerska mi se mnogo dopala. Puna je šumskog, zdravog vazduha; močvara i baruština uopšte nema; voda je zdrava i dolazi iz brda; imaju dosta stoke. Konja ako i nemaju odviše, ali su im od dobre pasmine. Ja sam tamo video kako seljaci po četiri ždrepca u plug zapregnu i zemlju oru. Za takve bi ždrepce ljubitelji dobre pasmine u Rusiji platili i po dvesta-trista rubalja. Žita imaju dovoljno, povrća svakojakog. Meso i druge namirnice prodaju po umerenoj ceni. Samo vina malo imaju, u njemu se jedino oseća oskudica. Ali i taj nedostatak nadoknađuje tamošnje odlično pivo, koje se meni vrlo dopalo, pa za vino nisam ni pitao.
U Gracu smo proveli tri dana i tu me je moj pomoćnik podsetio da bi trebalo da vodim dnevnik o svemu: „Vi ste“, veli, „počeli služiti, i na toj dužnosti može vam se desiti da vas komandant o čemu zapita, pa da umete da odgovorite.“
Ja sam taj savet odmah primio, napravio svesku i počeo voditi dnevnik. Unosio sam u njega sve što god sam video i sve što god se desilo, i marševe i odmore, gde smo sve bili, kroz koja smo mesta i krajeve prolazili. Pisao sam o svemu i svačemu. Toga se na kraju nakupilo mnogo i sveska mi se napunila. A posle nekoliko godina, pisanje mi je prešlo u naviku, pa sam jednako pisao o svemu i svačemu.
Tako mi se namnožilo tih svezaka podosta, i ja sam u dokolici stao da ih pregledam i sve iz početka čitam i jednu s drugom da povezujem. Neke su bile već istrulile, druge se pocepale. Meni je žao bilo da ih bacim, pa sam počeo polako da ih prepisujem. Napravio sam nove sveske, koje sam namislio sačuvati. Mislio sam da će to mojim potomcima, ili kome već drugom, biti milo da pročita. Pod starost mi se još više nakupilo tog materijala, a kako sam u svojoj teškoj vojničkoj službi imao i značajnih događaja, smatrao sam da bi šteta bila da sve to ostane nezabeleženo — i tako je postala ova moja knjiga.
Sve što je spadalo u moju službu savesno sam izvršavao i uvek se starao da ugodim svome komandantu. Nikad ništa nisam zanemario, a tome su mnogo doprinele i pouke moga pomoćnika (o kojem sam već govorio). Taj me je pošteni čovek jako voleo, a i ja njega, tako da jedan bez drugoga nismo mogli da budemo. On je bio Nemac, zvao se Jakov Heher, a bio mi je i pomoćnik i učitelj.
A sad da se opet vratim na naš marš kroz Štajersku.
Približili smo se poslednjih nekoliko dana granici gornje Austrije i kad smo ušli u nju, videli smo jednu sasvim drukčiju zemlju.
U toj zemlji vlada veliko izobilje, ima i vina. Prilično je ravna, ali ima i brda. Brda nisu visoka, plodna su i puna voćnjaka i vrtova.
Kroz tu zemlju smo marširali s velikom radošću. Lovili smo sa hrtovima zečeve, kojih tamo svuda ima u velikom broju. Ja sam imao razne vrste pasa, od kojih sam neke dobio dok smo prolazili kroz Mađarsku, a neke sam, opet, po lovačkom običaju, premamio. Radost su mi pričinjavali kad sam jahao pored puka a oni jurili za mnom (po dozvoli komandanta). Ja sam uvek tražio dopuštenje za lov od spahija kroz čija smo imanja prolazili, jer tamo je zabranjeno životinje i ptice samovoljno ubijati i sa hrtovima loviti. Ti su propisi tamo veoma strogi.
Ja sam imao u puku drugova, oficira, koji su bili po godinama stariji od mene, ali svi su me voleli i svaki je želeo moje društvo. Izjašemo tako, ponekad, ispred puka za vreme marša, pa jurimo, zaigravamo konje, pevamo, pušimo. Tamo sam i naučio na lulu da pušim, zbog čega me je otac ne jednom prekoreo, jer u našoj porodici pušača nije bilo pre mene, a ja sam se na duvan tako naučio da ni dan-danas ne mogu bez njega.
Često nam se na maršu, noćištu, ili odmoru dešavalo da nas pozovu tamošnja gospoda, spahije. Primali su nas uvek od srca, prijateljski. Ponekad su zbog nas i balove priređivali i pozivali na njih svoju rodbinu i prijatelje iz okoline, pa se tu ponekad u lepom društvu i igralo. Kako sam ja umeo s njima da razgovaram, i kako sam bio dobar igrač, ukazivali su mi veliku pažnju, a ponegde smo se i uz plač rastajali. Laskali su mi da sam im mio i drag i izjavljivali želju da zauvek ostanem s njima. Tu sam prvi put osetio kako mi, već po prirodi ljudskoj, teče krv življe, ali stid i mladost moja čuvali su me od svakog iskušenja. Doista, ja sam bio vrlo naočit: rast mi je bio viši od srednjeg, lice belo, kosa duga, gusta i crna kao ugalj. Ponekad su me gospođe preoblačile u žensko odelo i utezale, a za vreme igre i zabave dešavalo se da se mladi momci zanose mnome misleći da sam devojka. (Malo sam skrenuo i pogrešio opisujući sam sebe, a sad se opet vraćam našem maršu).
Naš se put, kroz gornju Austriju, nastavio kroz mesta, lepa i vesela. Kuće i palate gospodske, sve zidane, bašte s povrćem i cvećem na razne načine ukrašene: sa statuama i mramornim i od prostog kamena, vešto isklesanim, sa vodoskocima iz kojih voda visoko izbija. Cela je zemlja uređena najlepše. Koju god stvar pogledaš, svaka ti se čini izvanredna.
Približili smo se gradu Kremsminsteru. Taj grad leži u nizini, na ravnini, pored rečice Krems. Iako grad nije po obimu veliki, ima vrlo lepih zidanih kuća. S jedne strane iznad grada stoji brdo na kom je jedan veliki manastir, iskićen mnogim divnim ukrasima. U njemu žive kaluđeri katoličke vere, nazvani benediktinci, čiji se starešina naziva prelat (što odgovara zvanju arhimandrita). Grad pripada tom manastiru. Nismo mu se ni dve milje približili kad se tek ukaza, a zatim i stiže pred nas, prelatov izaslanik, forstmajstor (što će reći starešina lovaca). On je imao pod sobom svu okolnu zemlju i šume toga grada i manastira, a upravljao je i tamošnjim zverinjakom, ribnjakom i ribolovom. On je jahao napred, a za njim četiri lovca s puškama, lepo i bogato odeveni. Kad nam je prišao, zapitao je za starešinu puka, a kako je sam major ispred puka jahao, on odgovori da je on taj. Onda izaslanik skide sa glave zelenu somotsku kapu, s belom perjanicom, izruči pozdrav od prelata, s molbom da ne ubijamo životinje i ptice. Posle te molbe, major odmah naredi da se niko ne usudi da puca ili sa hrtovima zečeve da lovi, i reče forstmajstoru da on odgovara za manastirsko imanje i da nikakve štete neće biti.
Naši oficiri koji su imali hrtove narede odmah da se psi vežu. I ja sam naredio sluzi da moje poveže jer, zbilja, da ih nisu privezali, moglo je biti mnogo štete, pošto nigde nismo mogli videti toliko zečeva i najraznovrsnijih ptica, ni toliko stada jelena i divokoza.
Forstmajstor, videći kako je major s njim ljubazan, naredi svojim lovcima da ubiju dva fazana i da ih donesu. To nije bilo nimalo teško, jer ih je okolo i po zemlji i na drveću bilo premnogo. Lovci su tog časa, po zapovesti, doneli par fazana, a forstmajstor ih preda majoru na poklon, pa prešavši s našim pukom oko pola milje, oprosti se s majorom i odjuri sa svojim lovcima u grad, a mi za njim, i kad smo u grad stigli, raziđemo se po određenim noćištima.
Za sutrašnji dan dobili smo naređenje da se u tom gradu odmorimo.
To isto veče poslao je prelat našem majoru dva kaluđera da pozovu u njegovo ime majora i sve oficire za sutradan na ručak. Po tom smo pozivu sutradan došli u manastir oko jedanaest. U prednjoj sobi dočekao nas je prelat veoma lepo, uveo nas u svoj dvor i ponudio da sednemo. Izneta je kafa i rakija. Čim je ko hteo tim se i služio. Prelat je razgovarao s majorom o raznim stvarima, o ratu i o zemlji iz koje smo dolazili, i tako smo proveli vreme do ručka.
Oko jedan sat uđe jedan kaluđer da javi prelatu da je ručak gotov i već na stolu. Prelat ustade i pozva nas. Pošli smo za njim kroz nekoliko soba, koje su bile vrlo raskošno nameštene (kad bih hteo da opišem sve što sam tamo video, imao bih mnogo da pišem, ali da time ne zamaram čitaoca, zadržaću se samo na najglavnijem).
Kad smo ušli u salu, jela su već bila na stolu. Sudovi su bili srebrni, sto mramoran, dug oko dva i po, a širok oko dva aršina. Stajao je na pet mramornih stubova izrađenih srazmerno i vrlo vešto. Po njima su bile izrezane vijuge i cveće. Taj sto smo razgledali kad je posle ručka skinut čaršav. Prelivao se u živim bojama u crveno, zeleno, plavo, belo i žuto. Sve je to bilo umetnički izrađeno. Glatka ivica stola, kao dlan široka, bila je pozlaćena. Na sredini stola, na samom srednjem stubu, stajala je plitka velika okrugla činija, skoro aršin široka, a oko nje bila je skoro za dlan široka ivica podignuta uvis. Taj obruč je bio isto tako srebrn, a branio je vodi da se iz činije izliva. Na sredini činije bila je postavljena cev koja je ulazila u onaj srednji stub ispod stola, a na toj cevi bio je pričvršćen kit izliven iz srebra. On je predstavljao kita koji je iz svoje utrobe izbacio proroka Jonu. Sam taj kit, bez činije, kako su kazivali, bio je težak dvadeset funti. Krljušt na njemu bila je od zlata i srebra. S unutrašnje katrane obruča stojala su spojena dva tanka kola, jedno srebrno,a drugo pozlaćeno, a na njima plave kristalne pozlaćene čaše pune piva. Kasnije su i vino u njih sipali.
Tek što smo za sto seli, prelat pokrenu rukom onu činiju i, najedared, iz kitovih nozdrva šiknuše dva mlaza. Bili su tanki kao guščije pero, a visoki oko dva aršina, a isto tako i iz zuba (iz ušiju su tekla dva niža mlaza, tanka kao konac). Sva ta voda padala je u činiju. Čim bi se činija napunila, voda se sama izlivala u stub ispod stola; posle se nije ni povećavala ni smanjivala, a vodoskok je neprestano izbijao.
U sali je tavanica bila sva ukrašena slikama i zlatom. Sve vrlo vešto izrađeno. Slike su predstavljale razne predmete iz istorije. Zidovi su bili istesani od kamenih kvadrata, a u jednom uglu, gde je bio sto sa jelom, stajalo je jedno malo mramorno korito iznad koga je bila u zidu bakarna pozlaćena cev, sa slavinom. Kroz tu je slavinu tekla hladna voda, i odatle su je u čaše sipali i na sto iznosili. U koritancetu su se prale čaše, a voda je dole oticala. U toj istoj sali oko vrata i prozora ivice su bile od raznobojnog kamena s velikom veštinom isklesane, a njihovi krajevi glatki i pozlaćeni. Zavese na vratima i prozorima bile su skupocene, sa zlatnim resama, kićankama i gajtanima. Za vreme ručka crkvene orgulje su svirale razne pesme. Patos je bio od orahovih dasaka, sa umecima od drugog raznog drveta.
Kad su posle ručka svukli čaršav, videli smo sto, o kom sam već govorio. Zatim smo opet prešli u sobu kod prelata, gde nam je bio poslužen desert i kafa.
Malo posle pokazao nam je prelat svoju biblioteku i druge stvari, kao i retkosti. Tamo sam video staro rimsko oružje, a isto tako i svakovrsne turske puške, sablje, noževe, sedla i drugu konjsku opremu, zastave, razna turska odela i jednog turskog džina. On je bio ubijen, koža mu skinuta, učinjena i ispunjena. Taj je Turčin, kao što je ta prilika pokazivala, bio skoro tri aršina visok, a širok aršin u plećima. Glava mu je bila strašno velika. Te stvari donete su u manastir posle turske opsade i njihovog poraza pred austrijskom prestonicom, gradom Bečom.
Posle toga prošli smo se po vrtu, koji smatram nepotrebno opisivati, jer te prekrasne aleje, vodoskoci, hladnjaci, staklene bašte, statue, bile su takve da bi mogle u svakoj državi da služe na ponos. Između ostalog, videli smo četiri mala ribnjaka. Jedan je s drugim bio u vezi, samo su ih pregrade razdvajale. Ograđeni su bili tesanim kamenom. U sredini prvoga ribnjaka stajala je jedna mramorna statua, koja je prikazivala Sampsona kako razvaljuje čeljusti lavu, a lavu iz jezika izbija vodoskok četiri hvata visoko. Voda iz prvog ribnjaka teče kroz sitno pletenu rešetku u drugi ribnjak i ispod zemlje otiče dalje kroz oluke.
U ta četiri ribnjaka nalazi se razna najređa riba. Neke se sjaje kao srebro, druge su crvene kao krv, a neke su tamo samo zato što se smatraju kao retkost.
Pored tih ribnjaka stoji na mramornom stubu zvonce na čeličnoj opruzi i čim ono zazvoni, ribe odmah isplivaju na površinu i čekaju, po navici, hranu, koju odmah i dobijaju.
S obe strane tih ribnjaka stoje kaldrmisane dosta široke staze za prolaz, pored staza napravljen je zid bez stubova, zaobljen prema unutrašnjoj strani, a na njegovoj krivini pri dnu divno su bile izrađene istorijske slike u bojama, sa pozlatom. Na oba kraja tog zida i u sredini stajale su mramorne klupe.
U jezeru, blizu izlaza iz parka, živele su razne vodene ptice, gde su se i plodile, a za labudove su bili napravljeni ploveći kavezi od dasaka, obojeni zeleno.
U tom razgledanju svega što je imalo da se vidi, palo je i veče; mi se oprostimo od prelata i odemo na noćište.
Sutradan marširali smo radosno i veselo dalje kroz gornju Austriju i došli do granice Rimskog Rajha, tj. zemlje kurfirsta, i stigli do prve kneževine, Bavarske, koja se tada smatrala kao neprijateljska, jer je vladajući knez u toj zemlji, Karlo Albreht, pomoću Francuza bio proglašen za vladara i krunisan kao Karlo Sedmi — ali on je ubrzo umro.
Bavarska već nije izgledala kao Austrija, iako su i tamo gradovi i varošice dosta lepi. Narod u Bavarskoj ima izgled sirotinje, živi pomalo skučeno i prilično oskudno. Žita nemaju suviše. Nailazili smo na brdovita mesta i na šume. Putevi su im uski i nezgodni, a ako svrneš s glavnog puta, upadaš odmah u močvare i blato. Takvim putevima stigli smo do tvrđave Engelštat, koja leži iznad Dunava. Tu smo zatekli podosta naše vojske i pukova. Između ostalih tu su bila i dva srpska puka Potiske landmilicije, jedan pešački, a drugi husarski, pod komandom potpukovnika Arsenija Vujića.
Ubrzo je tu stigao i pešački puk Pomoriške landmilicije, pod komandom majora Ivana Horvata, koga su i Šamov nazivali. (Tim su ga imenom Mađari okrstili, po njegovom ocu, koji se zvao Samuilo).
Ja sam svako jutro oko deset sati odlazio u tvrđavu generalu koji je tamo bio s komandom i komandovao nad svim pukovima, dobijao od njegovog ađutanta lozinku i odnosio dnevne zapovesti svome majoru.
U tvrđavi Engelštat nije imalo šta da se vidi. Ali je to bilo važna tvrđava i ležala na dobrom mestu. U njoj je kula sa satom bila veoma lepa, a kako je bila i vrlo velika, služila je za vojni magacin. Ispod te tvrđave proveli smo oko dve nedelje, a zatim smo odmarširali dalje i preko Bavarske se približili drugom kneževstvu ili hercegstvu Rajha, Virtemberg-Štutgartskoj zemlji.
Domarširali smo blizu prestonog grada te zemlje, Štutgarta. Tamo vlada herceg Virtemberški, a ranije je vladao ćesarski feldmaršal princ Aleksandar Virtemberški, koji je za vreme ćesara Karla Šestog bio u Beogradu kao vrhovni zapovednik za Srbiju. On je tamo i umro, a njegova supruga, sa svojim sinom, tada još maloletnim, prešla je u svoju zemlju, Virtemberg, i tamo dočekala duboku starost.
Herceginja je, čim je čula da srpska vojska maršira, izišla, pored sve svoje starosti, sa svojim već odraslim sinom, koji je upravljao tom zemljom, na put kojim je vojska prolazila i čekajući u jednom malom mestu poslala glasnika našim pukovima, moleći da joj komandant učini posetu. U to vreme nije bilo naročitog general-komandanta, nego su sami pukovski komandanti vodili svoje pukove, po datoj maršruti, na zborno mesto, na Rajni.
Na taj poziv pukovski komandanti s nekoliko oficira pošli su k njoj.
Herceginja je, za vreme svoga boravka u Beogradu, znala da postoji Potiska i Pomoriška landmilicija, ali, kako ti pukovi nisu bili pod komandom pokojnog hercega, ona nikog nije iz njih poznavala. Znala je samo Podunavske pukove. Ali kad joj se naš major predstavio i rekao da je u ono vreme bio poručnik u Beogradu i da je počesto dolazio, službeno, kod hercega, ona ga se odmah setila i rekla kako joj je milo što je dočekala da vidi te ljude koji su pod komandom njenog muža služili, i obrativši se majoru reče: „Ja vas nikad ne bih poznala, jer ste već ostarili.“ Raspitivala se i za druge oficire, pitala i za njihova prezimena i za njihove činove.
Major joj je na ta pitanja o svakom odgovarao, a kad je za moga oca kazao da se zove Piščević, ona je ustala sa stolice, sa rečima: „O, bože! Da nije od onih Piščevića od kojih je bio krilni ađutant moga pokojnog muža?“ — a major i moj otac odgovoriše da jeste i da je pomenuti oficir bio mome ocu brat od strica, i moj otac joj tada priđe i poljubi je u ruku. Zatim major i mene predstavi herceginji i, pokazavši na mog oca, reče da sam i ja iz te porodice, da sam sin toga gospodina kapetana i da služim u puku kao ađutant. Onda sam i ja pristupio i poljubio joj ruku. Njena cela svita stoji i gleda u nas, a ona, okrenuvši se svome sinu i ostalima, reče: „Vidite tu gospodu! To su ljudi verni i dostojni svake pohvale. Oni su kod mog pokojnog muža bili u komandi i spram nas su imali velike ljubavi i poverenja, a moj muž, koji im je bio vrhovni komandant, imao je za njih uvek naročitu ljubav i lepo je o njima mislio.“
Zatim, okrenuvši se majoru i oficirima, reče: „Ja ovaj dan, kad sam dočekala da vidim te ljude, koji su nam uvek bili verni i poslušni, smatram za naročito srećan dan“ — i reče da se seća još onih mesta u kojima je tako radosno i srećno živela. I kod tih reči kod kojih je svaki čas spominjala hercega, svog pokojnog muža, ona i zasuzi.
Zatim je izneto na srebrnom poslužavniku vino u čašama, i herceginja, prihvativši jednom rukom poslužavnik od sluge, zamolila je majora i sve oficire da se posluže. Mi smo uzeli čašice i ispili ih u njeno zdravlje. Kad nas je poslužila, zamolila nas je da posedamo. Posle smo ustali, oprostili se od nje i otišli u logor. — To je bilo poslepodne, pred veče.
Sutradan nam je herceginja dala na znanje da je, pre svog odlaska u rezidenciju, namerna da uz put svrati do nas, da vidi naš logor. Mi smo se bili smestili ispod tog mestanceta u jednoj retkoj šumi i imali baš odmor.
Kad je major obavešten da ćemo dobiti goste u logoru, naredio je da sve bude u redu: vojska propisno obučena, ali ne u stroju, nego samo da svaka četa bude u svom krugu, bez pušaka i voljno.
Oko deset sati izjutra herceginja se dovezla, zastala ispred naše jedinice, izišla iz kola sa svojom svitom, i, s njima u društvu, pošla po logoru. Major je dočekao s oficirima i proveo je kroz čete između šatora.
Herceginja je uz put, gde god je videla grupu vojnika, zastajala, gledala ih i izražavala zadovoljstvo što ih vidi.
Kad je odlazila i kad ju je major s oficirima ispratio do kola, rekla je majoru da je, u znak pažnje, naredila komesaru toga mesta da donese u logor mesa i piva za vojnike, a za gospodu oficire živinskog mesa, vina i rakije. S tim se oprostila i nastavila put.
Jedan sat posle toga eto ti komesara i sve što je herceginja naredila doneto je u logor. Bilo je tu nekoliko goveda i ovaca i buradi s pivom, a za oficire živinskog mesa, vina, rakije i raznog povrća.
Sutradan smo nastavili put kroz tu zemlju, približili se Rajni, i prišli mestu Štukštatu. Oko tog mesta bila je poretka šuma i u toj šumi logorovali smo oko dve nedelje. Tu se iskupio i avangardni korpus, kojim je komandovao general-lajtnant baron Bernklau.
Napomene
- Danas kod nas Srba ima dosta ljudi koji znaju strane jezike, ali u ono doba bila je prava retkost da neko zna nemački govoriti, a već o nekim drugim naukama nije bilo ni pomena.
U našem puku bilo je svega nas trojica koji smo znali nemački: major, poručnik Nikolić i ja — ali svi su smatrali da ja najbolje znam.
Neznanje nemačkog jezika dolazilo je najviše otuda što očevi nisu davali svoje sinove na nauke. Nerazumno su izbegavali prosvetu, i to najviše iz straha da se ne zanemare postovi, uobražavajući da bi im sinovi, kad se odvoje od kuća, jeli svaki dan mesa i da bi tako živeći zaboravili i veru i zakon, pretopili se u Nemce (ili Šokce) i tako postali sasvim nesposobni za ekonomičan domaći život.
Zbog neznanja nemačkog nisu imali sreće u službi ni ljudi koji su inače imali znanja, ni deca iz gospodskih kuća. Takvi su u službi obično slabo napredovali, a poneki su celog veka ostajali u istom činu. Jedva je ko od takvih stizao do kapetanskog čina. Zbog toga su se morali držati tumači i u glavnoj komandi kod generaliteta i u pukovima, a sve je to stvaralo velike nezgode. Dobije, recimo, neki oficir pismo ili naredbu na nemačkom — i šta će? — stane da juri s onim pismom, tražeći ko će ga pročitati i prevesti.
Tako je to trajalo čitave desetine godina, a kad se landmilicija preformirala i pretvorila u regularne pukove (o tome ću kasnije govoriti), u kojima se administracija vodila samo na nemačkom, sa skoro polovinom oficira Nemaca, onda su se i našima otvorile oči, pa su i oni stali da uče nemački. I mnogi su se tim znanjem koristili i u tamošnjim pukovima postajali valjani ljudi i oficiri.
Inače, ranije ni Nemci nisu bili prosvećeni kao što su danas, a po kancelarijama im se čak i vojna administracija vodila kao kod starih Rimljana: na latinskom jeziku — što je bilo, ne samo za Srbe nego i za Nemce, vrlo teško, jer, kao što rekoh ni oni svi nisu imali toliko znanja, niti je svako od njih taj jezik razumevao. Zato su kasnije od toga odustali i danas vode administraciju samo na nemačkom. Latinski je ostao u upotrebi najvećim delom u civilnim i sudskim nadleštvima, naročito kod Mađara.