Deo 3, Poglavlje 1
Rekao sam na kraju drugog dela ove moje povesti da sam 1767. godine pošao sa Ahtirskim husarskim pukom u Poljsku, da je u Kijevu general-gubernator Vojejkov dao general-majoru Podgoričaninu poverljivu naredbu i da smo sutradan pošli iz Kijeva, da smo istog dana prešli granicu i stigli na noćište u prvom selu i poljskoj Ukrajini, kod grofa Šujskog.
Odatle smo pošli marta meseca, 14. dana, i produžili marš prema malom mestu Žitomiru, gde se ceo korpus sjedinio pod komandom general-majora Petra Krečetnjikova. Kad smo i mi stigli, general-major je naredio da se Ahtirski puk nastani u određene stanove, blizu tog mesta, i da čeka dalja naređenja.
U tim stanovima proveli smo oko dve nedelje. Za to vreme ja sam odlazio našem glavnom korpusnom komandantu i trudio se da ga upoznam kao čoveka (on je tada uživao veliko poverenje). Ponekad smo i razgovarali, ali ja nisam na njemu našao ništa naročito. Bio je dobar vojnik, ali bez ikakvih drugih znanja. Samo kao ruski pisac bio je velik.
Korpus je zatim nastavio marš i stigao do grada Brodi. U tom se gradu nastanio komandant korpusa, a pukovi su se rasporedili po obližnjim mestima. Tu smo se zadržali desetak dana.
U početku niko nije znao zašto smo došli u Poljsku. To je bila tajna u koju su bili upućeni samo oni kojima je ekspedicija bila poverena, a kad je došlo vreme da se pređe u dejstvo, korpus je podeljen na delove i razaslan na razna mesta po Poljskoj, u vojvodstva i srezove. Mene je komandant korpusa pozvao i, kad sam došao, dao mi je poverljivu naredbu sa uputstvima i postavio me za zapovednika posebnog odreda, to jest, dao mi je jedan eskadron Ahtirskog puka i dvesta donskih kozaka. Uz to mi je uručio i izvestan broj primeraka štampane proklamacije na poljskom i francuskom jeziku. Ta proklamacija imala je naslov: Deklaracija o garancijama njenog veličanstva carice Katarine Druge o zaštiti reda i zakona poljskih, kao i o zaštiti nekatolika nastanjenih u Poljskoj.
Kad mi je to dao, naredio mi je da pođem što brže mogu forsiranim maršem u poljsku Ukrajinu, u Braclavsko Vojvodstvo, u sresko mesto Vinicu, odredio mi dan do kog moram tamo stići i otkrio mi tajnu posla radi kog me šalje. U isto vreme imao je tamo da dođe i poljski general-poručnik, peharnik litavski, grof Potocki, kome je trebalo da se javim i da se o izvesnoj stvari s njim sporazumem, a on će, opet, po svom dolasku objaviti u tom vojvodstvu konfederaciju koja će biti korisna za nas. Ali, ako se desi da tamo stignem ranije, da o tome nikome ne kazujem, nego da čekam grofa Potockog, a štampane deklaracije da razdajem vlastima po svim gradovima i mestima kroz koje budem prolazio.
Još mi je naređeno da, ako gdegod na maršu vidim neki zbor Poljaka ili vojnika ili neku vojnu jedinicu, ne prođem a da ne upitam njihovog starešinu kakav je to zbor i kakav mu je cilj, pa da mu onda učtivo i prijateljski posavetujem da vojnike pusti neka idu svaki u svoje mesto, a isto tako i da se zborovi raziđu i ljudi pođu mirno svojim kućama — i da svima dajem one proklamacije.
A kad grof Potocki bude objavljivao tu konfederaciju, naređeno mi je da budem i ja tamo. Uz to da se na sve načine potrudim da gospodu Poljake navedem da potpišu sve posebne tačke iz poverljive naredbe koja mi je data, ali da budem pri tom obazriv i ne dam povoda za bilo kakvo nezadovoljstvo Poljaka, da budem s njima ljubazan, da pravim poznanstva sa starešinama tog vojvodstva, a pošto je ta misija tajna i od velike važnosti, utoliko više da pazim, već i zato što ću biti vrlo daleko od korpusa. „Za tako jednu važnu stvar izabrani ste vi, kao pouzdan viši oficir“, rekao je general. „Vama se ukazuje poverenje, sa nadom da ćete sve to s uspehom završiti — što će vam kasnije biti preporuka i služiti vam na čast.“
I najzad, da u vojničkom pogledu budem vrlo obazriv, da me ne bi neki neprijatelj s poljske strane potajno napao.
Sva ta uputstva komandanta korpusa data su mi s naredbom da se što pre krenem na put. General-mojoru Podgoričaninu poslata je pismena naredba da mi odvoji jedan eskadron, a druga je poslana donskim kozacima da mi odmah pošalju dvesta ljudi, zajedno sa njihovim starešinama.
Kad sam dobio naredbu od generala i oprostio se od njega, sednem u poštanska kola, pođem u puk i stignem tamo još istog dana, predam generalu Podgoričaninu naredbu o husarskom eskadronu i izvestim ga da s tim odredom odlazim u tajnu misiju. Podgoričanin je imao čin general-majora, ali je i dalje bio komandant Ahtirskog puka, i, kad je pročitao naredbu, strašno se naljutio. Mislio je da sam ja tu misiju sam tražio i da mi je želja da se odvojim od puka, i nije hteo da mi da eskadron, niti mene da pusti, nego je napisao komandantu korpusa odgovor i poslao ga po kuriru. Rekao mi je da me ne može pustiti u tu misiju, jer sam potreban njemu za upravljanje pukom, a isto tako da ne može ni eskadron odvojiti na toliku daljinu, dodavši da za konje on odgovara, da od forsiranog marša konji mogu ispropadati, što bi smanjilo snagu puka. Zato je tražio da se u tu misiju, umesto mene, pošalje jedan major iz Ahtirskog puka. Pošto u puku ima tri majora, jedan bi od njih mogao poći s kozacima, a u njegov eskadron, rekao je, da mu se ne dira.
Tu je Podgoričanin jako pogrešio već i zato što nije imao prava da u te stvari ulazi. I da ga je komandant korpusa pozvao na odgovornost, on bi nastradao. Ali komandant ga je samo ukorio i naredio mu da me što pre s eskadronom pošalje.
Podgoričanin me je posle toga ukora morao pustiti, ali me je pustio preko volje i samo se badava zamerio komandantu. Nije ni sanjao da će mu se uskoro s tim istim ciljem i drugi eskadroni razići i da će na kraju ostati samo s jednim jedinim eskadronom i muzikantima.
Ja sam sutradan rano izjutra krenuo iz malog mesta Zborova (tako se zvalo mesto gde nam se nalazio puk) i pošao na put. Nisam imao pojma ni kuda da pođem, ni kako da nađem to Braclavsko Vojvodstvo i mesto Vinicu. Da pitam nekog, bilo mi je zabranjeno. Morao sam da sam pronađem put i da pazim da se o mome maršu ništa ne sazna. Zato sam bio primoran da se pomažem i mapom. Po njoj sam mogao videti na kojoj strani i na kom stepenu leži Braclavsko Vojvodstvo i ta Vinica. Išao sam s početka od mesta do mesta, držeći se glavnog druma, ali nikako nisam mogao da pogodim to što tražim; Homanova mapa, koju sam imao, nije bila sasvim tačna.
Jednog dana, pred veče, naiđem u nekom selu na jednu prusku jedinicu, uz koju je bio husarski kapetan. Išao je sa kupljenim konjima iz poljske Ukrajine i Tatarske, iz mesta Balti. Kad sam za to saznao, zaustavim se, jedno, da nahranim konje, a drugo, da se porazgovaram s tim kapetanom. Rekao sam mu da i ja idem da kupujem konje po poljskoj Ukrajini i molio ga da mi pokaže svoju maršrutu, da vidim u kojim je mestima sve bio.
Taj dobri oficir izvadi odmah svoju beležnicu i pokaza mi sve ukrajinske gradove i sela, a uz ostalo i Braclavsko Vojvodstvo i mesto Vinicu, što je meni jedino i trebalo. Imao je zabeleženu čak i razdaljinu u miljama od jednog mesta do drugog.
Ja sam tu maršrutu, po njegovoj dozvoli, prepisao i tako sam sad imao tačno označen put. Oprostio sam se s njim i pošao dalje još to isto veče i proveo u putu celu noć.
Išao sam forsiranim maršem zbog kratkoće vremena, jer mi je rok bio određen. Nisam nigde ostajao na noćištu, odmarali smo se samo po dva-tri sata dok nam se konji ne nahrane, a davao sam im zobi za ceo dan, i nastavljao opet s putom dan i noć. Konji su mi bili tako propali da sam neke morao da odbacim i uzmem druge za husare koji su ostali bez konja.
Kad smo prešli već pola puta, doznam od krčmara, Jevrejina, kod koga smo se zadržali da nahranimo konje, da se ispred nas, u gradu Latičevu, oko milju i po pred nama, sabrala množina poljske šljahte i da je uz njih i vojska, ali nije umeo da mi kaže zašto su se sabrali i šta to znači.
Zabrinuo sam se kad sam to čuo, ali kako je to bilo pred veče, ostanem tu da prenoćim. To mesto nisam mogao zaobići, a da sam noću upao u njega, napravila bi se uzbuna.
Izjutra, čim je svanulo, nastavio sam s maršem i kad smo se približili tom mestu, zastanem u jednoj krčmi. Zapitao sam krčmara ko je starešina u tom gradu, kako se zove i da li je kod kuće, a on mi odgovori da tu sad ima mnogo gospode, ali ko je najstariji, on ne zna.
Posle takvog odgovora nisam imao zašta da grubim vreme. Morao sam što pre saznati što se ta skupština sastala. Zato sam odmah poslao mog oficira k njima da im kaže za mene da, kao, prolazim kroz ukrajinska mesta sa svojom jedinicom radi kupovine konja i da sam se u tom mestu malo zadržao radi odmora. Još sam mu rekao da im kaže da bih k njima svratio, ako imaju slobodnog vremena, imao bih da izvestim njihovu skupštinu o nečem što će im biti od koristi (pod tim sam mislio na onu deklaraciju, a ujedno da saznam zašto su se iskupili). Uz to sam mu još naredio da obrati pažnju kad prolazi gradom, da li ima na ulicama vojske i koliko.
Moj oficir je otišao sa dva husara, a ja sam ostao da ga sačekam. Uskoro se vratio i izvestio me da je u jednoj kući video mnogo sabrane šljahte, da se tamo javio i da su ga pustili unutra. Na moju poruku odgovorili su da će im biti milo da me vide i da su radi da čuju tu novost što im donosim. Vojske je, reče, na ulicama dosta video, ali to je bila vojska pojedinih plemića, raznovrsno obučena (već po njihovom običaju: poneki plemić nema ni dva kaputa, a drži nekoliko žolnira) — a redovne vojske nije video.
Uzmem odmah sa sobom jednog oficira, jednog podoficira, dva husara i dva kozaka te pođem u grad na tu skupštinu. Kad sam ušao, primili su me na izgled vrlo lepo. Zatekao sam ih sve za jednim velikim stolom, ali bili su tako oholi da nijedan nije hteo sa stolice da se digne. Ja priđem čelu stola, misleći da će tu sigurno sedeti najstariji. Vidim, sedi jedan sveštenik, s velikim krstom o vratu, pored njega s obe strane opet dva sveštenika, a ostali sve sami poljski panovi. Zapitao sam kome treba da se obratim i ko je na tom zboru najstariji. Jedan mi odgovori, pokazujući onog s krstom (kog nazva kanonikom), da je on najstariji. Pokaza mi i jednog od predsedavajućih, kog nazva pan poručnik Reči Pospolite1, „a mi drugi svi smo jednaki: šljahta i panovi ovoga sreza“.
Ja sam im rekao da prolazim kroz poljsku Ukrajinu radi kupovine konja, a uz to, rekao sam, imam i naređenje da uz put kroz gradove i sreska mesta razdajem novu deklaraciju njenog imperatorskog veličanstva carice ruske Katarine Druge o garancijama koje će biti na korist svim građanima poljske države. „Evo jednog primerka“, rekao sam i pružio ga onom kog su nazvali pan poručnik. On ga uze i predade ga kanoniku, a ovaj ustane sa stolice, što su i drugi učinili, i poče ga čitati naglas. Kad ga je pročitao, svi su se zadivili i rekli: „Ta bi, dakle, deklaracija značila da i dalje ostajemo slobodni.“
Nije mi bilo potrebno da s njima o tome vodim duže razgovore. Meni je bilo važno da saznam nešto o njihovoj skupštini, da saznam radi čega su se tu sastali, ali nisam mogao da im tek tako postavim to pitanje — morao sam da čekam zgodan trenutak.
Međutim, cela je skupština poustajala jer je bilo vreme ručku — u drugoj sobi bio je već postavljen sto. Kako sam se najviše razgovarao s kanonikom, on me je pozvao da ostanem s njima da ručam, i ja pristanem.
Seli smo za sto. Mene su namestili do kanonika i tako sam za ručkom imao prilike da s njim nastavim razgovor. I malo-pomalo skrenem ja razgovor na njihov zbor. Pohvalio sam njihov običaj da se o svemu dogovaraju i savetuju.
„I sad ste se“, rekao sam, „sigurno sastali da se o nečem posavetujete“ — a on mi na to odgovori: „Sastali smo se radi crkvenih poslova; ovde je postavljen temelj za novu crkvu, pa treba da se dogovorimo koliko će ko dati za njeno podizanje, a sutra se već sva šljahta razilazi svojim kućama.“
Kad sam to čuo, meni je bilo dosta. Više nisam ništa ispitivao, bio sam za putom.
Posle ručka se oprostim od sviju, odem u svoj odred i produžim odmah naš marš.
Sutradan sam imao da prođem kroz grad Mežibož. Stražar na kapiji hteo je da me zadrži, ali ja sam mu rekao da imam nešto u tom gradu da objavim i da se neću dugo zadržati. Zapitao sam zatim podoficira ko je načelnik grada i da li je kod kuće, a on mi odgovori da taj grad pripada vojvodi Čartorijskom i da on tu ima svog načelnika, komesara i ekonoma. Raspitao sam se kod njega i za drugo što mi je trebalo, pa onda uđem u grad, zadržim se na trgu i pošljem jednog oficira u dvor da preda komesaru carsku deklaraciju, a zatim bez zadržavanja iziđem na drugu kapiju i produžim marš.
Prolazio sam još kroz neka mesta, pa i u njima rasturao deklaraciju, i najzad stignem u Vinicu, dan pre određenog roka.
Vinica je sresko mesto u Braclavskom Vojvodstvu, a pripada starosti Česnovskom, koji se baš tada nalazio tamo. Zadržao sam se na ulazu u grad i poslao oficira starosti u dvor da me prijavi i da mu kaže kako nameravam da se tu sa svojom jedinicom odmorim nekoliko dana, i da hoću u okolini da potražim konje za kupovinu, pa ga zato molim da mi dozvoli da tu ostanem, da naredi da mi se na kraju varoši nađu dve-tri šupe gde bih smestio ljude i konje i da mi se da furaž za prvi mah, za novac, a od sutra bih ga ja već sam nabavljao.
Na taj moj zahtev ili, bolje reći, molbu, on je bio tako neljubazan da mi ni jedno ni drugo nije hteo dati. Izgovarao se da je to mesto malo, da se sada zbog sudskih poslova sastala u njemu velika skupština šljahte i da su sva dvorišta zauzeta, a furaž mi isto tako ne može dati, nego me šalje da sa svojom jedinicom pođem u drugo neko mesto i nađem što mi treba.
Takav mi odgovor nije bio po volji i zato mu i drugi put pošaljem, sada kapetana, i zamolim preko njega da velmožni pan starosta bude tako dobar da naredi da mi se pomogne i iziđe u susret, da ću za sve gotovim novcem platiti, po ceni koju on odredi. Pan starosta je tu drugu molbu jedva primio i naredio da mi se da furaž, a za šupe je rekao da ih potražim sam i da se o tome dogovorim sa samim sopstvenicima. Sve sam to u tišini posvršavao i u tri šupe, na kraju varoši, rasporedio svoje ljude.
Kapetan kog sam poslao starosti prošao je kroz grad tamo i natrag, a kad se vratio, ispričao mi je kako je po ulicama i dvorištima video dosta poljske šljahte i vojske. Zadržavali su ga, reče, uz put, pitali ga zašto je došao i šta će tu i propraćali ga grubim rečima.
„Ja se na to nisam obazirao“, rekao je moj kapetan, „iako sam teško podnosio njihovu grubost (iz početka su svi bili takvi), savlađivao sam se i puštao ih neka prolaze, nisam hteo ni u kakav sukob da ulazim, nego sam se čak trudio da budem učtiv i ljubazan i na rečima i u ophođenju, i tako sam ih smirivao.“ (Poljaci su ljudi koliko gordi toliko i meki kad neko ume s njima, a kad su u nevolji, znaju da budu i vrlo plašljivi).
Taj dan sam proveo na miru; stražu sam postavio, vojnike nisam nikuda puštao, a raširio sam glas da sam došao radi kupovine konja. Najmio sam čak dva Jevrejina i dao im nešto novca da odu u obližnja mesta da traže konje, a druga dva da mi za jedinicu nabave veću količinu mesa i hleba. Ovi su se toga primili. Naplaćivali su, doduše, dvaputa skuplje, ali bio sam u nevolji i drugog izlaza nisam imao. A kasnije, kad su stanovnici tog mesta videli kako za sve dobro plaćam, počeli su i sami donositi što imaju, tako da smo imali svega i suviše. Na poljani, ispred nas, stvorila se prava pijaca, i bez teškoće smo mogli nabaviti sve što nam je trebalo.
Živim u Vinici već dva puna dana, a o peharniku litavskom, grofu Potockom, još ništa ne znam. Da pitam za njega, nisam smeo, jer bih time mogao sve pokvariti. I tako sam u velikoj brizi provodio vreme i već smišljao da pošaljem glavnom komandantu kurira, da ga o tome izvestim.
Trećeg dana pred noć dođe mi jedan poljski gospodin na karucama, sa slugama bogato opremljenim. On mi reče da je bio na zboru u tom mestu i da se sad vraća kući. Kuća mu je jedno dve vrste udaljena, a selo mu se zove Petničani. Gospodin mi se predstavio kao zastavnik Braclavskog Vojvodstva. Prezime mu je bilo Groholski. On mi se učinio vrlo ljubazan. Pričao mi je kako se poznaje s mnogom ruskom gospodom i kako živi s njima u prijateljstvu, pa bi želeo, reče, da i mene među njih ubroji. Na kraju me je pozvao da mu sutra dođem na ručak i ja sam mu obećao da ću doći, i tako smo se rastali.
Posle njegovog odlaska, kasno uveče, došao mi je jedan poljski oficir u nemačkoj uniformi, uvijen u ogrtač, inkognito. Nemački je govorio odlično. Molio me je da se nasamo razgovorimo. Izišli smo na dvorište i, u šetnji, ja sam ga zapitao šta hoće i ko je, a on mi je odgovorio da je kapetan, da mu je prezime Mjelecki, da je u službi kod kijevskog vojvode, grofa Potockog, kome, reče, pripadaju sva okolna sela i ovdašnji dvor, da grof ima i svoju vojsku i da nad njom komanduje on, Mjelecki, u grofovom dvoru u Braili.
Kad mi je o svemu tome dao obaveštenje, izvadio je zapečaćeno pismo i pružio mi ga, sa rečima: „Došao sam ovamo tajno, noću, da me niko ne vidi. Pismo je od peharnika litavskog, grofa Potockog, koji je bliski rod mom gospodaru, vojvodi kijevskom. Grof je poslao ovo pismo po kuriru s naredbom da vam ga predam lično u ruke, da o tom nikom ne govorim i da njegov dolazak držim u tajnosti. Grof je sada u Podolu, u svom selu. Posle dalekog puta iz Varšave, odmoriće se tamo tri-četiri dana, a vas unapred obaveštava o svom dolasku.“
Ta vest mi je donela izvesno olakšanje jer sam zbog grofovog nedolaska bio pomalo uznemiren. Uzmem pismo, ali kako je napolju bio mrak, nisam ga mogao pročitati, nego pozovem kapetana u svoj stan, koji je bio u jednoj od krajnjih seoskih kuća. Naredim da mi se donese videlo i počnem ga čitati; bilo je na nemačkom.
Grof piše lično meni, navodeći mi i čin na adresi. On je znao da ću tu biti i da sam potpukovnik, jer ga je o tome pred polazak obavestio naš opunomoćeni poslanik, knez Repnjin, u pismu mi javlja da se nalazi u svom selu, a ujedno mi napominje da je u Vinici zakazana skupština, i da je sada tu sva poljska šljahta okupljena radi rešavanja nekih sudskih pitanja, ali, pošto on misli da se ta pitanja mogu brzo rešiti, trebalo bi zamoliti tu gospodu pre nego što se raziđu (samo vrlo obazrivo) da svoju sednicu odlože za četiri dana, „a dotle ću i ja stići u Vinicu“ — pisao je grof, i naglasio mi da o njegovom dolasku nikom ne govorim.
Kapetanu nisam rekao šta mi grof piše, ali, pošto mi je doneo pismo, smatrao sam ga za poverljivog čoveka, pa sam otpočeo s njim razgovor. Pitao sam ga ko je najvažniji na toj velikoj skupštini šljahte i ko se tamo najviše sluša. On mi je odgovorio da šljahta najviše poštuje staroga kneza Četvertinskog i zastavnika ovog vojvodstva, Groholskog. Oni su, rekao mi je, skoro uvek u svemu prvi.
Čim sam to čuo, setio sam se da će to biti onaj isti Groholski koji me je pozvao na ručak, i odmah sam pomislio da će mi zgodno doći da sutrašnji razgovor upotrebim u svoju korist.
Kapetan se nije dugo zadržao, morao je da se žuri. Imao je cele noći da putuje da može pripremiti sve za grofov dolazak. Zapitao me je samo kakav će odgovor odneti, a ja sam mu rekao sve što neka kaže grofu da ću se potruditi da izvršim što mi je u pismu poručio i još da mu kaže da molim da me o svom dolasku izvesti nekoliko sati ranije. Kapetan mi je rekao da će sve to učiniti, i onda je otišao.
Posle kapetanovog odlaska stao sam da razmišljam kako da priđem skupštini sa zahtevom da se njene sednice odlože, a da to ipak ne bude nepovoljno primljeno. Te noći nisam skoro ni spavao, samo sam mislio kako to da izvedem. Najzad sam odlučio da se obratim zastavniku Groholskom. Izjutra, odmah posle šest, pošaljem mu oficira s molbom da bude tako dobar i svrati za časak kod mene kad bude odlazio u skupštinu, jer imam nešto važno da mu kažem. Moj oficir je otišao i brzo se vratio, s odgovorom da je zastavnik obećao da će svratiti.
Šetam po dvorištu, čekam zastavnika, a u glavi smišljam šta sve da mu kažem i samo izgledam hoće li skoro naići. Prošlo je bilo već devet kad je stigao i stao pred moju kapiju. Pošao sam mu brzo u susret. On je izišao iz karuca, prišao mi i ljubazno me zapitao šta naređujem. Ja sam na tu njegovu učtivost odgovorio da nema nikakvog naređenja. Rekao sam mu:
„Čim sam vas prvi put video, dragi gospodine, zaključio sam da ću u vama naći prijatelja i mislim da se u tome nisam mogao prevariti. Zato ću vam reći da je moj dolazak ovamo u vezi s jednom stvari od velikog značaja i koristi za vašu državu. Samo vam ne mogu odmah poveriti u čemu je stvar. Prvo treba da proučim i sredim neka akta, a za to mi treba još četiri dana. Ali pošto je potrebno da sva šljahta bude tada prisutna, a sada je sva na okupu, najbolje bi bilo da se vaša rasprava o sudskim pitanjima, koja bi se mogla vrlo brzo završiti, odgodi. Zato vas molim, kad sada odete tamo, odložite sednicu za četiri dana i o tome obavestite sve učesnike.“
Kad sam to zastavniku rekao, on je oborio glavu i zamišljeno ćutao, a onda mi je odgovorio: „Vaš zahtev je vezan pomalo sa teškoćama i ja ne znam hoće li se to moći izvesti. Vi i sami znate kako naša šljahta čuva svoju slobodu, a i ljudi su razni… Zato, da ne bi bilo nekog otpora ako ja vašu želju objavim, bilo bi bolje da između deset i jedanaest sati pošaljete u skupštinu nekog od svojih oficira da to objavi, a što se mene tiče, ja sam spreman da vam pomognem.“ — S tim je otišao.
Nisam ni mogao ništa drugo da uradim, a zastavnikov savet izgledao mi je čak i dobar. Pozvao sam, dakle, svog kapetana i rekao mu da posle deset sati ode u skupštinu, i ponovim mu nekoliko puta reči koje će tamo imati da izgovori. „Poslan sam od svog komandanta da plemenitom zboru Braclavskog Vojvodstva, ovde sabranom, saopštim njegovu molbu da budete tako dobri i odložite rešavanje vaših sudskih pitanja za četiri dana. Naš dolazak ovamo u vezi je sa stvarima od značaja i koristi za čitavu vašu državu. Ali mi vam ne možemo odmah to objaviti. Nama treba još četiri dana dok ne sredimo sva naša akta.“
Kapetan je otišao i po mom uputstvu prijavio se skupštini. Odmah su ga pustili unutra. On je rekao gospodi članovima zašto je poslan, a dalje je išlo ovako. Prvi je ustao zastavnik Groholski, obrativši se skupštini ovim rečima: „To bismo mogli da učinimo da vidimo u čemu je stvar.“
S tim su se i ostali složili i meni poručili da pristaju da se do tog roka odloži sednica.
Kad se zastavnik Groholski vraćao kući, nije kod mene svratio, nego mi je poslao čoveka s porukom da me očekuje na ručak i da će poslati kola po mene. Zamolio me je samo da povedem sa sobom još nekog oficira.
Malo posle stigla su kola s jahačem napred, i tako ja s mojim kapetanom i poručnikom krenem. Dočekali su nas on i njegova žena vrlo lepo.
Sto je bio bogato postavljen, sve sa srebrnim posuđem. Za vreme ručka svirala je njegova dvorska muzika. Kuća mu je bila zidana u starinskom stilu. Vrt mu je bio uređen, a iza vrta velika šuma.
Posle ručka šetali smo po vrtu i šumi i razgovarali. Domaćin nas je počastio pićem, ali bez primoravanja. Pio je koliko je ko hteo, što kod druge gospode Poljaka retko biva. U razgovoru, gospodin zastavnik je pokazivao vrlo veliku radoznalost za moju misiju i zato je prvo okolišno navodio razgovor ne bi li šta doznao, ali kad je video da ja prelazim preko toga i skrećem razgovor na drugu stranu, zapitao me je otvoreno, dajući mi poštenu reč da o tome neće nikom govoriti, nego da će mi, ako zatreba još i pomoći.
Odgovorio sam mu: „Molim vas da me danas ništa ne pitate, ali budite uvereni da ćete vi biti prvi koji ćete tu stvar saznati. Strpite se samo još za četiri dana, a možda neće ni toliko trajati, a sada vam ne mogu ništa kazati.“
On je i dalje nastojao da nastavi taj razgovor i ja, da ga ne uvredim, morao sam da se udaljim, a na rastanku sam mu kazao: „Ne ljutite se, dragi gospodine, što se ne mogu duže zadržati. Moram vas ostaviti da svoja akta sredim“, i onda se vratim u svoju jedinicu.
Sutradan rasprostrem oko sebe kojekakve hartije, da Poljacima koji dođu izgleda da sam u poslu i da nemam vremena za razgovor — jer Poljaci su ljudi radoznali i žele sve da znaju. Rekao sam im: „Eto, baš sam počeo da pripremam akta koja ću izneti pred vašu skupštinu, zato sam i tražio onaj rok od četiri dana.“
Na taj način sam se spasavao od njihovih poseta, jer su mi oni jednako dolazili. Jedna je grupa izlazila, a druga već ulazila, i svaki je od njih hteo da zna uzrok mog dolaska. I da su to bili ljudi od reda, lakše bih izišao s njima na kraj, ali to su bili skoro sve sami golaći, dvorani, neki čak i pijani. Tek se skupe, uđu i počnu s kojekakvim pitanjima koja ovde ne mogu da unesem. Skoro svi me pitaju da li sam pravi Rus, da li Rusija ima mnogo vojske, i da li ćemo im dati skoro Kijev, ili će ga oni sami uzeti, i još mnogo kojekakvih glupih pitanja, koja su mi postala već dosadna. A da ih ne pustim sebi. nisam ni to mogao, nego sam morao s njima još i lepo. I onda sam, pod izgovorom da imam posla, razgledao one hartije oko sebe i sedeo nad njima ne radeći ništa samo da se otarasim tih gostiju. U tome sam proveo tri dana.
Četvrtog dana su prosto navalili na mene. Skupština mi je poslala izaslanika i tražila da im dam odgovor: hoću li im tog dana saopštiti ono što sam obećao. Oni su svoju sednicu odložili na moju reč za četiri dana i sad hoće da znaju u čemu je stvar — inače će odmah zakazati ponovo sednicu i, kad završe posao, razići će se kućama. Ja sam odgovorio da još nisam završio izveštaj, ali sutra ću sigurno doći u skupštinu i doneti ga.
Na taj način sam ispratio izaslanika i ostao zabrinut, ne znajući šta ću i kako ću, i onda rešim: ako tog dana i prekonoć ne stigne nikakva vest od litavskog peharnika, da mu pošaljem kurira s pismom i javim mu da skupština namerava da se raziđe, a za to vreme da učinim drugi potez da ih zadržim bar još jedan dan, to jest da sutradan odem u skupštinu i da im dam jedan od onih primeraka caričinog manifesta, da se na taj način nekako pred njima opravdam. Otkako sam došao, ja o tom manifestu još nikom ništa nisam govorio, jer je njega trebalo da objavi na skupštini šljahte sam peharnik, grof Potocki, kao maršal nove konfederacije.
Napomene
- Države poljske.