Deo 2, Poglavlje 3
Bio sam vrlo žalostan što sam zbog puta imao da napustim svoje gazdinstvo i da izgubim sve što sam imao. Hteo sam zato da pođem sam, a ženu i decu da ostavim u naseobini. Kad sam to ženi rekao, ona se usprotivila. Rekla mi je da nikako neće tu sama da ostane i zahtevala da je povedem, navodeći kao razlog to što je i major Petrović svoju ženu poveo. Uz to, govorila je, to bi joj bila još i prilika da vidi svoju mater, brata i sestre, koji su ostali u Ćesarskoj i koje možda nikad više neće videti.
Videći da ne mogu svoju ženu od njene namere odgovoriti i privoleti je da ostane u naseobini, morao sam da joj popustim.
Rasprodao sam sve što sam spremio za gazdinstvo a isto tako i rogatu marvu, ovce i ergelu konja, sa ždrebnim kobilama. Sve sam to isprodavao i otpočeo se pripremati za put. Gledao sam samo da ponesem što manje stvari jer sam znao kako će biti težak put preko mađarskih planina. Jedino kuću što nisam prodao. Ostavio sam u njoj jednog kaplara da je čuva dok se ne vratim — i tako sam pošao.
Stigao sam sa svojom jedinicom u Bahmut i javio se generalu Bibikovu. Od njega smo primili platu za pola godine unapred, ali samo platu, bez ikakvih sledovanja. Odatle smo pošli u Kijev.
Iz Kijeva nas je gospodin komandant Kostjurin poslao preko granice sa naredbom da pređemo preko Poljske u Ćesarsku i da se u prestonom gradu Beču javimo ruskom poslaniku Kajzerlingu; od njega ćemo imati da dobijemo dalje naredbe. Dao nam je zatim, po naredbi Senata, i novac za put: meni i ađutantu Markovu po dvesta, a narednicima po sto rubalja.
Izjavio sam gospodinu komandantu da mi prema mom oficirskom činu za tako dalek put nije dat srazmeran trošak, da s tim novcem neću moći izići na kraj i da ću pasti u dug. On mi je odgovorio da je toliko naredbom određeno i da on od svoje strane ne može ništa više dodati; dao mi je zatim i pasoš od kijevske gubernijske kancelarije za prolaz od Kijeva do Beča.
Izjavio sam gospodinu komandantu da s tim pasošem nećemo moći stići do Beča. Kazao sam mu kakva je strogost u Mađarskoj i Ćesarskoj i da za tako dalek put kroz tuđe zemlje treba pasoš od Inostrane kolegije s državnim pečatom — bez toga se, rekao sam, neće moći proći.
Gospodin komandant nije bio mojim rečima zadovoljan. Rekao mi je da za kijevsku guberniju svi znaju i prema tome da i u Ćesarskoj moraju za nju znati i da s tim pasošem slobodno mogu poći.
Bio sam, dakle, primoran da pođem s takvim pasošem iz Kijeva. Celog puta kroz Poljsku Poljaci su nam pravili smetnje. Oni su sebe smatrali za veliku silu i prema ruskim putnicima bivali su vrlo grubi. Mene i moje ljude zadržavali su mnogo puta, kola nam pretraživali, zahtevali carinu i mostarinu i tome slično, i tako nas bez potrebe ometali i zadržavali dok najzad nismo stigli do mađarske granice.
Kad smo ušli u Mađarsku, zadržali su nas na prelazu i izvršili carinski pregled po propisima, a kako sam ja umeo s njima govoriti, rekao sam im da sam ruski major i da idem u Beč našem ruskom poslaniku radi važnog posla; sreća nas je poslužila te su nas propustili.
Istoga dana pred veče sretnem se sa ocem, koji je s mojom mađijom i decom išao u Rusiju. Noćili smo zajedno u jednoj gostionici na drumu u brdima. On mi je ispričao o svemu što se desilo kad je dobio pasoš (o čemu sam već govorio). Proveli smo skoro celu noć u razgovoru. Između ostalog pričao mi je i o onoj crnogorskoj komisiji. On je sumnjao da će ta komisija išta dobro učiniti. Čuo sam i da je major Petrović došao u Petrovaradin, da mu se tamo žena razbolela i umrla, a on da je posle toga otišao prema mletačkoj granici, u ćesarski grad Trst. Ujutru sam se oprostio s ocem. Uputio sam ga kako da stigne do Kijeva; i tako on ode prema poljskoj granici, a ja u Mađarsku.
Preda mnom i oko mene bile su već one grdne stenovite planine, preko kojih je trebalo da pređem. Tim putem išao sam bez zadržavanja već četiri dana, sve kroz manja i veća sela. Petog dana prošao sam kroz grad Eperješ1, a jedno dve milje posle njega, kad se spustilo veče, zadržim se sa društvom u jednom selu da prenoćim.
Ujutru, kad sam ustao i sluge počele izvoditi konje i podmazivati kola i karuce, priđe mi jedan nepoznat tamošnji čovek, zatraži mi pasoš i počne me ispitivati odakle sam, kuda idem, ko sam i gde sam granicu prešao. Onda počnem i ja njega ispitivati ko je on i zašto se za mene raspituje. On mi odgovori da je pogranični nadzornik i da ga je poslao komesar, general grof Staraj, da me ispita i da mi uzme pasoš.
Ja mu na taj zahtev odgovorim da sam ruski major i da idem u prestoni grad Beč našem opunomoćenom ruskom ministru i pokažem mu pasoš kijevske gubernijske kancelarije, a granicu sam, rekoh, prešao tu i tu.
On se pokazao veoma grub, govorio je o našem poslanstvu bez ikakvog poštovanja i navaljivao da pasoš odnese svom komesaru u grad Kašavu2, udaljen odatle jedno dve milje.
Nisam mu hteo dati pasoš, hteo sam da nastavim put. Rekao sam mu da je Kašava pred nama i da sam nameran da se tamo malo zadržim. „Možete“, rekao sam mu, „s nama zajedno poći i tamo pokazati moj pasoš vašem komesaru.“
On mi na to grubo odgovori: „Nećeš dalje odavde dok ti komesar ne vidi pasoš, a da li će ti on dozvoliti da nastaviš put ili neće — to ja ne znam. Ja te dalje ne puštam, a ako se budeš protivio“ — i tu mi pokaza šest pograničnih naoružanih stražara, koji su s njim došli — „ja ću pozvati stražare“ — i opet zatraži pasoš.
Video sam da taj susret ne sluti na dobro, i šta ću, pošaljem s njim jednog mog narednika da pokaže pasoš komesaru i na tom mestu ostanem da sačekam dok se narednik ne vrati.
Istoga dana, pred noć, eto moga narednika s istim pograničnim činovnikom: „Komesar je“, rekao mi je narednik, „zadržao pasoš i kazao da će ga poslati svojoj komandi u Beč, a šta je naredio tom činovniku što je došao sa mnom, ja“, reče, „ne znam.“
Pitam činovnika zašto mi je komesar zadržao pasoš i put mi prekinuo, a on mi odgovori: „Tvoj mu je pasoš sumnjiv; pisan je na jeziku koji mi ne razumemo, a nema ni državnog pečata. Ti možda i nisi ruski major, kao što kažeš, a možda ni granicu nisi prešao na onom mestu gde si rekao, jer tamo bi te zacelo zadržali i ostavili u karantinu.“
Ma koliko da sam tog grubijana uveravao da sam na glavnom drumu prešao granicu, da sam tamo legitimisan i da su me propustili, on mi nije verovao. Rekao sam mu: „Da postoji naredba na granici za karantin, mene bi tamo svakako zadržali, ne bi me tek tako propustili. A pošto sam već u zemlji, kakvog smisla ima da me sada, radi karantina, zadržavate? A ako sumnjate da sam prešao granicu gde sam rekao, vi pošaljite nekoga tamo neka se raspita.“
Ali on me nije skoro ni slušao, niti je moje razloge primao. Rekao mi je: „Govori ti što god hoćeš, ali ja ću činiti što mi je naređeno“ — pa pozva one stražare i s njima još i jednog podoficira i jednog redova koje je doveo sa sobom. Sa onih šest ranijih bilo ih je sada osmorica, i tako i mene i moje ljude tu uhapse. Pored kola i ispred mojih vrata postavio je stražu i naredio da ni ja ni moji ljudi ne smemo nikud iz dvorišta, a od starešine sela zatražio je da za noćnu stražu dovede još četiri seljaka.
Kad je sve to uradio, činovnik ode, a ja sa svojim ljudima ostanem pod stražom.
Taj dan je tako prošao, a sutradan sednem i počnem pisati izveštaj našem poslaniku u Beč, javljajući mu šta se desilo, zapečatim koverat i napišem adresu na francuskom. Zatim zamolim jednog stražara da mi dovede poštara iz sela. Poštar je bio tako pažljiv da je na moju molbu odmah došao. Iako je bio pravi Mađar, govorio je i nemački, a kad je došao, zapitao me je šta želim od njega.
Zahvalim mu se što se odazvao i ispričam mu šta me je sve snašlo, i da sam uhapšen; pružim mu pismo za poslanika moleći da ga uzme i pošalje poštom u Beč i da mi da na njega revers, pa mu onda dam i drugo pismo, koje sam napisao u Tokaj majoru Žolobovu, koji se tamo nalazio radi kupovine mađarskih vina za naš dvor (o tom majoru sam pisao i u prvom delu ove moje povesti).
Poštar uze oba pisma, dade mi revers na njih i reče mi da će pošta još te noći poći za Beč, a sutra za Tokaj, i obeća mi da će oba pisma poslati, i onda ode.
Mene su stražari tako strogo držali da nisam mogao da se maknem iz dvorišta; čim iz sobe iziđem, oni odmah za mnom i samo motre. Rezerve u hrani nisam imao ni za sebe, ni za ljude, ni za konje, morao sam za sve krčmaru trostruko da plaćam. Molio sam da mi dozvole da pustim konje, u polje, a i da pošljem svog čoveka da uzme štogod za jelo u gradu, ali stražari mi nisu dopustili ni jedno ni drugo. A i gazda je nastojao da tako ostane i zato je i pojio stražare da me na taj način primora da od njega sve kupujem. Tako sam ostao osam dana.
Devetog dana, kad sam se posle ručka šetao po dvorištu, čujem, sa druma koji vodi od Tokaja, poštar trubi u rog, i goni poštanske konje. Kad je stigao do krčme u kojoj sam ja bio pod stražom, on se zaustavi. Vidim, na kolima sedi čovek u ogrtaču, sav prašnjav, a stražar, podoficir, prilazi mu. Čovek skide sa sebe ogrtač i siđe s kola. Na njemu naša, ruska konjička uniforma, po širitima vidim da je narednik. Dolazi sigurno iz Tokaja. Zovem ga i zapitam odakle dolazi i kuda će, a on mi odgovori da dolazi iz Tokaja i da je ovamo poslat jednom našem, ruskom majoru koji se tu nalazi pod stražom, a kad je čuo da sam ja taj major, skine s glave kapu, pokloni mi se, izvadi iz torbe pismo majora Žolobova i preda mi ga.
Stražari se odmah okupe da čuju šta će mi narednik reći, a kako smo nas dvojica govorili ruski, koji oni nisu razumevali, udalje se. Ja uzmem pismo i pozovem narednika u sobu; on mi isporuči pozdrav od majora Žolobova i dodade: „Gospodin major je, posle vašeg pisma, sam hteo doći, ali ga je zabolela noga, pa ne može da se obuče, zato je mene s pismom poslao.“
Otvorim pismo i vidim i u pismu sve to što mi je narednik ispričao: da je major Žolobov i sam hteo doći, ali zbog bolesti nije mogao, i da je sve što mi se desilo javio gospodinu poslaniku u Beč.
Tog dana je narednik ostao kod mene, a sutradan se vratio natrag, noseći majoru Žolobovu moj odgovor.
Posle tri dana dođe mi poštar u posetu. Sedeo je podugo i između ostalog ispričao mi je da je juče bio u tvrđavi Kašavi kod graničnog komesara, grofa Staraja. „Grofu je“, veli, „i samom sada neprijatno što vas je zadržao. Zna da ste pisali vašem ruskom poslaniku u Beč, a u gradu se već zna da vam je bio glasnik iz Tokaja. On sad već vidi da ste ruski major, kao što ste rekli, i da ste u ruskoj službi. Ranije je sumnjao zato što vam je pasoš pisan jezikom koji je njemu nepoznat i što je bez državnog pečata. Posumnjao je da se nije možda neki neprijatelj, izdajući se za Rusa, prebacio preko granice, kao što se tu skoro i desilo, kada su se po nalogu pruskog kralja uvukli neki ljudi tajno u zemlju da dižu na bunu kalvine i luterane, što bi njemu, pruskom kralju, bilo od pomoći u sadašnjem ratu s nama. Za te ljude se saznalo, oni su pohvatani, a sa višeg mesta stiglo je posle toga tajno naređenje našim pograničnim komesarima, kaže grof Staraj, da se budno pazi na granicu da se niko stran ne uvuče tajno u zemlju, a isto tako da se i nepoznati putnici, koji se učine sumnjivi, zadrže. ‘Zato sam ja’, ponavljao je poštar reči komesarove, ‘s tim gospodinom tako i uradio. Zadržao sam ga pod izgovorom da mora izdržati karantin. Pasoš sam mu poslao u glavnu komandu, i sada ne mogu ništa učiniti dok ne stigne rešenje odande.’“
Uzgred mi je još ispričao da se komandant grada čudi komesaru što me je zadržao kad sam već ušao u zemlju. „Sada, kad nam ruska armija dolazi u pomoć protiv Prusa, i kad su naš i ruski dvor u savezu“, rekao je komandant, „imaće gospodin pogranični komesar velike nevolje zbog toga.“
Nekoliko dana kasnije čujem da je pogranični komesar, grof Staraj, stigao u svoje selo, pola milje daleko od mesta u kom sam ja bio. Selo mu je bilo malo po strani od glavnog druma, kuća velika, zidana, i lepa bašta. Jednog dana, pred veče, pošalje mi on jednog svog činovnika da mi izruči pozdrav gospodina grofa i da me zamoli, u ime njegovo, da sutra kod njega ručam. Ja se preko glasnika zahvalim gospodinu grofu na pažnji, a na ručak mu, rekoh, ne mogu doći, jer nisam zdrav. Glasnik ode s mojim odgovorom, a sutradan, oko devet sati izjutra, dođe grofov sin, mladić od svojih osamnaest godina. Odeven lepo, a, vidi se, i dobro vaspitan. Pokazao se vrlo učtiv. Počeo je prvo mađarski, a posle i nemački. Došao je kao izaslanik očev: njegov otac, veli, jako bi želeo da me vidi i moli da mu učinim čast i dođem na ručak — kao što je i sinoć zato slao čoveka.
Iako sam se ja sve vreme izgovarao svojom bolešću, mladić je bio tako mio i tako me je lepo molio da dođem da sam na kraju ipak rešio da se odazovem — ne toliko zbog ručka, koliko da vidim i upoznam tog gospodina, a i da mu u zgodnom trenutku reknem koju o onom što mi je učinio. I tako poručim po grofovom sinu da ću doći.
Njemu je to bilo vrlo milo, oprostio se i požurio natrag, a konjaniku koji je s njim došao rekao je da ostane i da me doprati. Seo je zatim u svoje karuce i otišao ocu.
Odmah sam naredio da mi se očiste karuce i izbrišu od prašine i da se konji upregnu. Za to vreme obukao sam novu uniformu, i slugama naredio da to isto učine. Sa mnom je pošao i ađutant Markov, i tako smo svi zajedno pošli grofu.
On je svakako video s prozora kad smo ušli u dvorište i dočekao me na ulazu, zajedno sa svoja dva sina. Bio je vrlo ljubazan i izjavljivao da mu je vrlo milo što sam se odazvao njegovoj molbi. Uveo me je u kuću i predstavio svojoj ženi, grofici, i dvema kćerima, koje su bile još neudate.
Grofica me je posadila pored sebe na divan i sve vreme govorila sa mnom nemački. Ona je mislila da sam Rus, a ja nisam ni spominjao da sam bio u austrijskoj službi i da sam iz Slavonije, nego sam na njeno pitanje još potvrdio da sam pravi pravcati Rus.
Ona se čudila našem ruskom jeziku kad smo ponešto ja i ađutant Markov progovorili. (Markov je bio iz Ukrajine u Malorusiji, a služio je u starim husarskim pukovima pre nego što je bio postavljen u Ševićevu naseobinu. Sad je išao prvi put u Mađarsku i Ćesarsku). A najčudnije joj je bilo kako ja nemački govorim. U početku nije htela da veruje da nisam Nemac, ali kad sam je uverio da sam Rus, a nemački da sam samo naučio, ali mi nije maternji jezik, ona odgovori: „Mi o Rusima dosad ništa nismo ni znali, i zamišljali smo vas,“ reče, „sasvim drukčije.“
Raspitivala se zatim o ruskim gospođama, o njihovom odevanju i ophođenju. Pitala je čak i da li umeju igrati evropske igre. Ja sam joj o svemu tome podrobno pričao, a naročito kako je na našem dvoru. „Ne samo“, rekao sam joj, „da ruske gospođe umeju igrati i da se udešavaju po poslednjoj evropskoj modi nego i evropske jezike znaju i govore.“
Grofica me je pažljivo slušala, pa se onda stala šaliti, i okrenuvši se mužu rekla: „Eto, vidiš da ima sveta i izvan Mađarske. Posle toga što sam sada čula tako bih želela da još danas pođemo u Rusiju da vidim tu zemlju.“
Grof je za sve vreme našeg razgovora ćutao i pažljivo me posmatrao, a onda reče grofici: „Ja mislim da pored razgovora goste treba pre ručka nečim i poslužiti“ — i on ustade i iziđe, a malo posle doneše sluge na jednom služavniku dve velike čaše rakije, a na drugom isečen hleb i sir — i onu rakiju pa pred mene. Vidim ja da je to nešto s namerom udešeno, jer sam znao da Mađari ne piju iz tolikih čaša, a vidim i to da nisu posluženi ni grof ni grofica, nego samo ja i ađutant, i zato nisam prihvatio čašu.
Grof onda priđe, uze od sluge služavnik i zapita: „Zašto ne izvolite piti?“ — a ja odgovorim da je to za mene prevelika porcija. On poče navaljivati i moliti da je ispijem, ali ja sam ga, smejući se, odbio.
„Otkad ste“, rekoh, „uveli taj običaj da se iz tolikih čaša rakija pije? Mi smo slušali da mađarska gospoda tako ne rade“ — i tako su čaše izneli.
Uto javiše da je jelo na stolu i ja uzmem groficu pod ruku, a ona reče: „Ja ću vas odvesti.“ Ušli smo u salu, gde je sve bilo pripremljeno, i seli za sto. Ja sam sedeo između grofice i starije kćeri. Za ručkom se vodio razgovor o svemu, a posle ručka prešli smo opet u sobu u kojoj smo i ranije bili, i tamo su nas poslužili kafom.
Onda poče grof govoriti kako mu je jako žao što se onako sa mnom desilo, a drukčije nije mogao da uradi zbog strogih naredbi s višeg mesta o čuvanju granice. Karantin sam, veli, morao izdržati, a što nisam zadržan na samom prelazu granice nego tek tu, za to će taj granični oficir biti predan sudu, „a o vama“, govorio je grof, „ja sam javio nadležnima i nadam se da će rešenje doći“ — i izvinjavao se da nije imao rđave namere.
Na sve te njegove reči odgovorio sam kratko: „Vi ste, gospodine, izvoleli reći da sam ovde zadržan radi karantina, ali ako sam ja opasan zbog neke epidemije, onda bi sad trebalo i vi, s celom vašom porodicom, da idete u karantin, pošto se, eto, ja nalazim u vašoj kući i pošto sam ručao kod vas. A što se tiče vašeg pograničnog oficira koji me je propustio, on ne može biti kriv, jer da je postojalo naređenje da se na granici mora izdržati karantin, on bi me zacelo i zadržao, a pošto to nije bilo, kakav je onda razlog bio da me zadržite usred zemlje pod izgovorom karantina, kad tu karantina uopšte i nema. A isto važi i za moj pasoš. Ako sam vas se učinio sumnjiv što je pisan na jeziku koji vi ne znate, mogli ste, ako nemate drugog prevodioca, pozvati nekog od vaših unijatskih sveštenika iz kog obližnjeg sela. Oni bi vam ga lako i pročitali i protumačili, jer ti vaši unijati dovoljno znaju ruski jezik; oni po ruskim knjigama i službu u crkvama služe i od njih ste mogli doznati da mi je pasoš ispravan. Osim toga, još jedan dokaz: kad bih ja, iz kog bilo razloga, bio sumnjiv, zar bih ja tako otvoreno išao glavnim drumom? Nego, vidi se, gospodine grofe, da se vama lično prohtelo da me uhapsite i da mi postavite tako strogu stražu koja me, po vašem naređenju, ni iz dvorišta nikud nije puštala; nisam mogao ni najpotrebnije stvari iz sela ili grada da nabavim, i tu vašu strogost trpim već tri nedelje.“
Kad sam mu kazao kako se straža prema meni ponašala, on se učinio kao da ništa o tome ne zna i za sve je krivio samo onog činovnika kog je poslao po moj pasoš; govorio je da će ga kazniti. Zatim je naredio jednom od svojih potčinjenih da se straža odmah ukloni i da se ostave samo četiri čoveka da me preko noći čuvaju, da mi kao ne bi ko od prolaznika nešto učinio.
O toj naredbi sam mu rekao: „Nije potrebno, gospodine grofe, da sad takvu politiku vodite. I kad biste naredili da se sva straža ukloni, ja se s tog mesta, gde sam zadržan, ne bih makao dokle god od svojih pretpostavljenih ne dobijem naredbu.“
Posle tih razgovora s grofom nije mi se tamo više ostajalo, nego naredim svom sluzi da dođe s karucama, pa se poklonim grofici i njenim kćerima, a i grofu sam rekao nekoliko učtivih reči i zahvalio mu na dočeku. Kazao sam mu da duže ne mogu ostati, jer se kao zatvorenik žurim na svoje mesto; s tim rečima sednem na karuce i odem.
Taj gospodin se zadržao u toj kući još tri-četiri dana i za to vreme dvaput mi je slao svoje sinove da me zovu, ali ja mu nisam hteo više ići.
Četvrte nedelje moga sedenja u zatvoru primim preko pošte pismo od našeg opunomoćenog ministra iz Beča. Piše mi da moram ostati tu gde sam i da se malo strpim još za neko vreme dok on o svemu ne obavesti njeno veličanstvo kraljicu i da ta stvar neće, rekao je, ostati neispitana.
Izdržao sam još tri nedelje. Najzad sam dobio preko pošte od gospodina poslanika još jedan veliki koverat i u njemu pismo, zajedno s pasošem izdatim od ćesarskog dvora, s državnim pečatom, s kojim sam se mogao slobodno kretati. Tako sam proveo u zatvoru punih sedam nedelja. Sad je trebalo nastaviti put i pripremiti se za susret s novim nesrećama.
Naš opunomoćeni ministar, gospodin grof Kajzerling, piše mi i naređuje da krenem pravo u Petrovaradin i da tamo sačekam dalju naredbu, a što se tiče mog hapšenja, obaveštava me da je onom pograničnom komesaru naređeno da dođe u Beč na odgovor.
Posle primljene naredbe, počnem se odmah spremati za put, a kad su to moji stražari videli, jedan od njih odjuri na poštu da to dalje javi. Ja sam, međutim, sve svoje stvari natovario u kola, i naredio i svojim ljudima da budu spremni, pa da sutra izjutra rano krenemo.
Sutra izjutra dođe mi jedan od ljudi grofa Staraja, nosi mi drugi pasoš pisan latinski, s rečima: „Gospodin grof nije još dobio rešenje o vašoj stvari, ali je čuo da vam je stigla od vašeg gospodina poslanika iz Beča naredba da se odavde krenete i gospodin grof, uvažavajući sve to, neće vas više ometati i zato vam šalje ovaj pasoš s kojim se možete slobodno kretati po Mađarskoj.“
Ja mu na to odgovorim: „Pasoš vašeg grofa za mene ništa ne znači, niti mi treba. Evo“, rekoh mu, „kakav ja pasoš imam“, i pokažem mu pasoš od ćesarskog dvora. „S ovim ja pasošem putujem.“
Isplatim zatim mom gazdi za sve što sam od njega uzimao — a to me je dosta skupo stalo.
Napomene
- Prešov, sada u Čehoslovačkoj.
- Košice, u Čehoslovačkoj.