Deo 2, Poglavlje 9
U Tokaju sam zatekao i ženu i našeg malog sina u dobrom zdravlju. Počeo sam se odmah pripremati za dalji put. Tu sam dobio novac iz Beča za putne troškove (za furaž i vođe za konje). Osim onog što sam ranije primio, dobio sam još pet stotina dukata. Napisao sam izveštaj našem opunomoćenom poslaniku obaveštavajući ga da sam novac primio i da ću se ubrzo s kupljenim konjima krenuti iz Tokaja.
Kiša je jednako padala i zato sam imao velike teškoće dok nisam našao pouzdane ljude koji će pristati da pođu s konjima upravo do Rusije. Onda smo sve konje ponovo potkovali i nabavili što nam je još bilo potrebno — u tome mi je prošlo čitavih deset dana.
Dalji put kroz Mađarsku, prema poljskoj granici, bio je vrlo težak. Kiša je padala i dan i noć. Svuda se užasno raskaljalo, a na prelazima i mostovima morali smo se svakoga časa zaustavljati. Tako sam stigao do malog jednog mesta, Ujhelja. Tamo sam proveo čitav dan, da i sluge i ja osušimo odela a i konji da nam se malo odmore.
Iz Ujhelja sam pošao dalje. Izgledalo mi je kao da se malo razvedrava, a i sunce je počelo prosijavati. To mi je davalo nade da će nam put biti lakši i zato sam rešio da se požurimo i prebacimo preko brda, da što pre dođemo do poljske granice. Ali takvo vreme potrajalo je svega dan-dva, a onda je opet počela kiša i put postao još mnogo gori nego ranije. Odatle je počinjalo najteže. Imali smo da se penjemo preko brda, pa onda da se spuštamo u provalije i nastavljamo kroz šume i klance. Tako smo najzad ušli u brda i stene, u kojima je, doduše, bilo i naselja, čak selo od sela nije bilo ni mnogo daleko, ali to je sve bila tolika sirotinja da nisam mogao dobiti ni hleba za ljude, ni hrane za konje. A ponegde gde smo konačili uopšte ničega nije bilo. Uzrok su bile te velike kiše. Voda je odnela ne samo seno nego i žito s njiva, i izmešala ga s blatom. Ništa nije ostalo nedirnuto. Tamo ljudi i kad su rodne godine teško žive i jedva hleba imaju, a sada baš ničega nije bilo — tek poneki što su imali nešto mleka i sira.
U tim planinama nema reka, nego samo potoka, koji se jedan u drugi ulivaju, a izviru baš na mestima preko kojih put prolazi. Po nekoliko puta dnevno mora se prelaziti preko njih. Kad je suvo vreme, oni ništa ne znače, preko njih se lako prelazi s kamena na kamen, ali od tih neprestanih kiša i najmanji potočić pretvarao se u najbržu reku i preko njih se prelazilo s velikom opasnošću.
Ja sam celog puta otkako smo zašli u brda jahao na konju da bih lakše procenio gde je najbolje proći, a vodiče (dva čoveka) naimao sam od jednog mesta do drugog. Oni su jahali ispred nas i birali najbezopasnija mesta — bez njih se ne bi moglo ni maći.
Treba naglasiti da kiša za sve to vreme nije uopšte prestajala, nego se čak svaki dan i pojačavala. Svi vrhovi planina bili su sakriveni u oblacima.
Bila je najveća potreba izići iz tih provalija i preći preko granice na poljsku stranu, do malog mesta Duklje, da se tamo malo odmorimo i konje malo prihranimo, jer su tako bili omršaveli da su pali na polovinu svoje težine. Zobi nisu uopšte dobijali, a na ponekim mestima nije bilo ni sena ni trave. Gladovali su i danju i noću, i zato nisam ni dozvoljavao da se negde zadržimo i odmorimo, nego smo išli koliko god se moglo preko dana preći, samo da što pre iz tog kraja izađemo.
U takvoj oskudici i muci došli smo već blizu poljske granice. Ostala su nam još samo dva mala marša do Poljske. Noć me je uhvatila u Gornjem Svidniku, jednom selu u Mađarskoj. Tamo sam kod unijatskog popa našao nešto malo prošlogodišnje slame; platio sam je skupo i dao konjima.
U tom selu sam najmio dva vodiča koji su poznavali put. Trebalo je da nas provedu do prvog konačišta, kud sam mislio da ćemo tog dana stići. Ustao sam tog jutra rano i pošao. Pred nama su jahali vodiči i pokazivali nam put. Čim smo izišli iz sela, prešli smo srećno preko prve vode, pa onda i preko druge i treće, a zatim i preko još nekoliko. Na nekim mestima bilo je duboko, ali mi smo samo išli dalje i dalje. A za sve to vreme kiša je na nas jednako strahovito lila, izgledalo je kao da se nebo provalilo. Crni oblaci prekrilili su bili sve planine. Sve je bilo tamno kao usred noći. Između brda i šuma izbili smo tako na jednu poljanu koja se vijugala među brdima. Po njoj je inače tekla reka, ali sada je cela bila pokrivena vodom. Na njoj se nije video ni najmanji deo suve zemlje. Vodiči su nam rekli da je to mesto potpuno ravno i bezopasno i da ćemo uskoro doći do uskog prolaza kroz koji ćemo se početi peti uzbrdo.
Iako je konjima voda dopirala do trbuha, a ponegde bila i dublja, oni su ipak išli i dalje, ali voda nije bila samo duboka nego i strašno brza. Jurila je tolikom silinom i s tolikom hukom da gotovo nismo mogli čuti jedan drugog, a uz to je i kiša činila svoje. Vodiči su govorili da je na tom polju, gde je sada tekla voda, bio posejan ovas. Oni su nagađali put po drveću i stenama i tako nas vodili. Govorili su da treba da pređemo samo preko te poljane, a onda ćemo uskim putem pođi uzbrdo, što će biti već sasvim bez opasnosti, jer gore vode nema.
S mukom i strahom polako smo odmicali i već se kroz zavesu od kiše nazirao uski klanac koji vodi u brda. Na kraju doline put se počinjao peti, a dotle nam je ostalo svega još nekih dvadeset hvati. Napred su jahali vodiči, za njima ja na konju, iza mene išle su moje karuce, za njima još dvoja kola i na kraju kupljeni konji. Odjednom se prolomio takav tresak i začula takva užasna huka kakve ja u svome veku nisam čuo. Izgledalo mi je kao da se brda i stene valjaju prema nama. I video sam još samo kako sa brda velika vodena masa pomešana sa blatom juri na nas kao neki crni zid visok kao čovek.
Kud su se deli moji vodiči — ne znam, jer se na mene ta silna voda srušila, prelila me i zbacila s konja. Potonuo sam i voda me je tako ošamutila da nisam bio ničega svestan. Sreća moja te mi je dizgin ostao u rukama (ni sam ne znam kako). To me je spaslo i pomoglo mi da zajedno s konjem, koji je počeo plivati, izronim iz vode. Tada sam malo došao k sebi i uspeo da se drugom rukom uhvatim konju za grivu. Tog nesrećnog časa potonule su mi karuce s konjima zajedno.
Niti znam šta je bilo s našim vođama, niti išta drugo. Video sam samo kako je moja mila žena kroz prozor od karuca pružila ruke prema meni (bili smo blizu jedno drugom) kao da se oprašta sa mnom odlazeći na svoj preteški put koji nas je zauvek rastavio. Video sam još kako su upregnuti konji naglo zaplivali, kako su se kola počela lomiti i kako su samo nestala iza onih okuka — i više ništa ne znam.
Obuzeo me je samrtni strah. Bio sam pun vode i jedva sam život osećao u sebi. Pustio sam konja da pliva kuda hoće, i tako je voda nosila i mene s njime, ni sam ne znam kuda. Odelo mi se napilo vode i vuklo me na dno, jedva se duša držala u meni. Još sam bio srećan što mi ogrtač oko vrata nije bio zakopčan te ga je voda s mene svukla, inače bi me taj ogrtač, otežao od vode, sigurno zadavio. Dok sam tako plivao s konjem, nanela me je voda na šiblje vrbe od koga su samo vrhovi virili iz vode. Jednom sam se rukom uhvatio za vrhove tog šiblja, drugom sam držao dizgin, a nogama sam malo dodirnuo zemlju, ali voda je bila ipak tako duboka da mi je samo glava bila iznad vode. Moj jadni konj, koji se nije mogao dohvatiti zemlje, samo se vrteo i plivao oko mene, a ja sam ga čvrsto za dizgin držao. Kroz kišu, koja je još jednako lila, video sam kako se desno od mene, odmah tu u blizini, crne brdo i šuma. Počeo sam se obazirati ne bih li ugledao još kog nesrećnika koji kao i ja stoji na ivici smrti, kad tek na svoj užas ugledam mojih šest konja, ali bez karuca, kako se na onoj poljani potopljenoj vodom, upleteni amovima oko jednog drveta, bore i otimaju. Učinilo mi se kao da sam i čoveka u onom grmlju opazio. Kad sam tu strahotu video, sve se u meni skamenilo, ali na pamet mi nikakva druga misao nije padala osim da sam još živ.
Na tom mestu gde sam se držao za šiblje vrbe ostao sam možda svega nekoliko časaka. Voda je rasla i u usta mi ulazila, a noge me izdavale. Svog konja, koji mi je bio sva nada za spasenje, držao sam čvrsto za dizgin, ali i on je počeo već malaksavati i najzad se izvrnuo na bok, Ukočio sam se od straha, i uhvatio mu se obema rukama za rep, a dizgin pustio. On se jadan usilio i zaplivao opet vukući i mene sa sobom, a onda je najednom voda i njega i mene odbacila prema brdu uz jednu stenu, sa koje je granje od drveta padalo u vodu. Na tom mestu smo i konj i ja osetili zemlju pod nogama. Ja se uhvatim rukama za granje, a konja pustim. Ali kako je stena bila glatka i povisoka, mučio sam se valjda četvrt sata dok se nisam, hvatajući se za grane, popeo na stenu. I konj je hteo za mnom. Skočio je prednjim nogama na kamen, ali kako nije imao o šta da se odupre, okliznuo se, pao u vodu i tako ga je voda ponela.
Ležao sam na tom kamenu možda čitav sat. Mučilo mi se. Izbacivao sam puna usta vode i blata. Sav sam bio malaksao, glava me je bolela i obuzela me drhtavica. Smislio sam da bi dobro bilo leći na kamenje potrbuške glavom nadole i tako pomoći prirodi. To mi je i pomoglo, Voda je počela izlaziti iz mene, ali kako je izlazila polako i nije mi dala da dišem, ja gurnem prst u usta i to me natera na povraćanje — tako sam svu vodu izbacio iz sebe (bilo je te vode valjda za dve boce1). U grudima mi je posle toga malo laknulo i dah mi se povratio.
Tada me je obuzela teška žalost za ženom i decom. U kolima je bila i moja trogodišnja kći zajedno sa mojim sinom. Mislio sam kakvu su gorku čašu morali da popiju. Znao sam da ih na ovom svetu više nema, jer sam video kako se konji bez karuca dave u vodi. Sve sam to sebi u mislima predstavljao, a suze su mi samo tekle. Ležao sam ničice na tom kamenu misleći samo na njihovu žalosnu smrt.
Bio sam sav gola voda, a uz to je još i kiša jednako padala. (Na početku još imao sam okrugli oboreni šešir na glavi, ali njega sam prvo izgubio). I kako sam bio sav u toj mokrini, duša je u meni drhtala. Nisam znao šta da radim niti kuda da se okrenem. Nikog ne vidim i od vodene huke ništa ne čujem. Najzad smislim da pođem uzbrdo ne bih li koga video. Hvatao sam se rukama za drveće i popeo se nekoliko hvati uzbrdo; tamo sam naišao na jednu stazu obraslu travom.
Pošao sam tom stazom, ali od nje nisam mogao videti nikakve pomoći, jer je bila vrlo strma, a zemlja se između kamenja na mnogo mesta tako raskvasila i ispod nogu tako klizila da sam se dvaput omakao i umalo se nisam opet strmoglavio u vodu.
Sav sam bio iscrpen i malaksao od teške žalosti, a naročito kad mi se pred očima ukazivalo kakvom su mi nesrećnom smrću žena i deca život završili i kako sada leže na dnu te mutne vode, u kojoj su grob našli. Ta misao nije mi dala ni da se maknem. Srušio sam se kao mrtav iza jednog drveta i ostao tako ležeći, sav izvan sebe.
Mučio sam se, jadan i žalostan, možda i više od tri sata, a onda se počnem opet uzbrdo peti i s velikom sam se mukom još nešto malo popeo, ali od tog napora sasvim sam malaksao. Pred očima mi je bilo sve mutno i tamno. Ništa nisam video, samo mi je nešto žuto i crveno proletalo ispred očiju. Osećao sam u srcu i stomaku velik bol i već sam pomišljao da mi je tu kraj. Ali bedan je stvor čovek! Čemu sve nije izložen i šta ti sve neće podneti. Srušio sam se preko korena nekog hrasta i ostao tako ležeći dok mi se nije malo razdanilo pred očima.
Pošao sam opet uzbrdo. Puzio sam sav umazan od blata; ništa čisto na meni nije ostalo. Gore sam naišao na drugu stazu, kojom su ljudi prolazili. Bila je bolja od prve, ali i ona je bila strma i opasna. Tom stazom sam krenuo, držeći se za kamenje i drveće, i po njoj pošao natrag, na onu stranu odakle smo i došli. Bio sam već tako visoko da sam i onu nesrećnu vodu dole ugledao. Ta staza me je vodila unatrag oko onog nesrećnog mesta i one poljane. Rešio sam se da pođem njome, pa vodila kud vodila, samo da do večeri dospem do kakvog bilo naselja.
Idući tako čujem u blizini samo malo ispod mene, ljudski glas. Zastanem i počnem osluškivati. Čuo sam ga zatim još jednom pa još jednom. Odmah sam znao da će to biti neko od mojih ljudi. Ostavim stazu kojom sam išao i počnem se spuštati s kamena na kamen prema mestu odakle je glas dolazio. Kad sam došao do polovine puta, huka vode mi je zaglušila uši i glas više nisam čuo. Ali ja sam se i dalje spuštao prema mestu odakle sam glas čuo. Kad sam sišao kroz šumu dole do vode, gde je bilo jedno ravnije mesto, ugledao sam, na moj gorki jad, kako među kamenjem leže izvrnute na bok moje karuce, izlomljene u sitne komade, i kočijaša kako na jednom kamenu sedi blizu njih.
To je bio jedan Malorus. Služio je kod mene otpre godinu dana, a uzeo sam ga kad sam iz Rusije polazio u crnogorsku komisiju, u Ćesarsku.
Kad me je video, ustao je i počeo nešto vikati i udarati se u grudi, pokazujući mi rukama na vodu. Viknem i ja, pitam ga šta to govori, ali, iako je između njega i mene bilo svega tri-četiri hvata razdaljine, niti je on mene, niti sam ja njega čuo od onog silnog hučanja vode što se probijala kroz kamenje. Vidim samo da plače i opet pokazuje rukom na vodu. (Ja sam razumeo kao da mi pokazuje kako mi je voda utopila ženu i decu i odnela ih sobom).
Srušio sam se na zemlju i oplakivao svoju nesrećnu sudbinu. Ležao sam jedno vreme tako ničice sav u suzama, a onda sam se opet okrenuo i pogledao ona nesrećna kola. Vidim kočijaša kako mi opet nešto viče i jednako mi pokazuje na vodu i na kola. Ja sam ga opet razumeo kao i malopre: da mi pokazuje kako su se moji podavili i kako ih je voda odvukla. Ali kako mi je neprestano pokazivao kola i davao mi znake da i ja pogledam, ustanem sa zemlje, priđem bliže zagazim u vodu, pogledam kola i — čuda! Vidim svoju malu kćerčicu živu. Drži je devojka na rukama, a obema voda skoro do grla. Kako su njih dve ostale žive — bilo je prosto neshvatljivo.
Šta je bilo s kolima kad ih je voda ponela i stala prevrtati i lomiti, ja tada nisam znao, tek mi je kasnije kočijaš sve ispričao. Kad su se izlomljena kola nakrenula, zadnji deo se sačuvao čitav. Iza tog zaklona našla se devojka s devojčicom. Kočijaš nije smeo da ih pokreće odande bojeći se da ih ne ispusti iz ruku. Ostavio ih je tako u vodi jer su ipak bile zaštićene tim zadnjim delom kola preko koga je voda preskakala i rasprskavala se. A i sam kočijaš je bio u velikoj opasnosti. Stajao je u vodi samo na jednom kamenu i zato nije ni mogao pomoći detetu i devojci.
Kad sam video to čudo, počeo sam najpažljivije to mesto da posmatram i jedva sam ih iskosa, kroz onu vodu što se preko njih rasprskavala, ugledao. I ništa drugo nisam mogao primetiti osim onog što sam već kazao: da su se kola bačena na kamenje izlomila, da je ostao ceo samo zadnji deo, da je taj deo stajao nasuprot vodi i da je voda svom silom udarala u njega i preskakala ga. Tako su njih dve ostale zaštićene kao nekim širokim plaštom i tako se i spasle. Voda je preko njih padala čak na kočijaševo sedište, a devojka stojeći na dnu držala je visoko u rukama, pod tim vodenim plaštom, moju malu kćer okrenutu prema sebi. I samo ih je to spaslo, inače ne znam šta bih drugo rekao — jedino još da im je božanska sila pomogla.
Kako li bi mi sad dobro došao nečiji valjan savet kako da ih spasem! Stojim tako pored vode i sâm jedva živ. Nikoga nemam, a vreme prolazi. Po vremenu bih rekao da je podne uveliko prošlo i da će biti oko tri sata. Šta da radim? Da ih i dalje ostavim u vodi i pođem da tražim pomoć? A hoću li je naći? I kud da krenem, ne znam. U tome bi mi prošlo još nekoliko sati, a dete i devojka skoro su već gotovi, koje od straha, koje od studene vode, od koje su skroz promrzli. I da li će izdržati? Zato sam rešio da prvo kočijaša spasem, pa da se s njim posavetujem.
Počeli smo znacima da se sporazumevamo, jer od one vodene huke nismo mogli jedan drugog čuti. Pokazao sam mu znacima da odreši uže kojim je napred bio vezan sanduk sa srebrnim posuđem (sanduk je bio već razvaljen, ostale su samo bočne daske s alkama vezanim užetom — ništa drugo), pa da mi jedan kraj od njega baci. Ja bih taj kraj privezao za drvo, a on drugi za srčanicu od kola i tako pomoću zategnutog užeta da dođe do mene. Na taj moj nemi govor kočijaš je samo odmahivao glavom i rukama, dajući mi na znanje da ništa nije razumeo. Ali kad sam mu to još jedanput pokazao, shvatio je da treba da odreši uže (koje je bilo novo, dovoljno jako i dovoljno dugačko). Tako je i uradio. Bacio mi ga je, ali ga nije dobacio do mojih ruku. Onda se sagao, dohvatio ispod svojih nogu jedan omanji kamen, zavezao ga jednim krajem užeta (a drugi kraj za srčanicu) i tako mi dobacio kamen.
Ja odmah dohvatim uže i koliko sam snage imao omotam ga oko jednog drveta i zavežem. Onda mu znacima pokažem da po užetu kroz vodu dođe do mene. On se prekrsti i pođe. I sreća te je to mesto bilo ravno i ne mnogo duboko, pa se tako prebaci do mene.
Vidim da nema drugog načina da se dete i devojka spasu nego da se kočijaš opet pomoću tog užeta vrati i dete donese. Nisam mu naređivao kao sluzi, nego sam ga molio: „Molim te, moj Fjodore, spasi mi dete iz te opasnosti. Vidiš u kakvoj sam nevolji i da si mi ti sada jedina nada.“
On odmah pristane, ali primeti: „Šta ću ako me voda obori, a ja u jednoj ruci držim dete, a drugom se držim za uže? Možda se ne bih mogao samo s jednom rukom na užetu održati, pa bih, sačuvaj bože, mogao još i dete u vodu ispustiti.“
Tim me je rečima potpuno zbunio. Nisam znao šta da mu odgovorim. Pomislio sam da bi zbilja i moglo tako biti.
Međutim, on mi je odmah dao drugi savet. „Ako izvolite“, rekao mi je, „ja bih dete privezao ispod ruku užetom koje leži napred u kožnom sedištu, na mom, kočijaškom sedištu. Ja sam“, reče, „poneo to uže da njime uz put vezujem džakove zobi, pa ako bih, ne daj bože, ispustio dete iz ruku, vi biste ga drugim krajem užeta, koje ću vam dobaciti kao i ono prvo, privukli sebi.“
Činilo mi se da bi taj savet mogao biti vrlo dobar. Rekao sam mu neka uradi tako, i on me je, hvala mu, poslušao i pošao opet kroz vodu, držeći se obema rukama za uže. Izvadio je iz kožnog sedišta uže, koje se moglo upotrebiti i kao vođice, razmotao ga, vezao mu na kraj opet kamen i dobacio mi ga. Ja sam ga prihvatio i čvrsto ga rukama stegao. On onda priđe zadnjem delu kola preko kog je skakala voda, uze dete od devojke (koje mi se činilo jedva živo), a ono mu pade glavicom na rame. Devojka je ostala, a on krajem užeta zaveže dete ispod ruku, kao što je rekao, i pođe po vodi. Iako je bio u opasnosti (zato što se samo jednom rukom držao zategnutog užeta), ipak se srećno prebacio. Uzeo sam devojčicu na ruke. Gledam — jedva je duša u njoj. Ne može govoriti, lice joj pomodrelo i promrzlo od studene vode, a ruke joj se ukočile, ne može da ih makne. Sednem s njom na zemlju i prigrlim je da makar malo dođe k sebi. Ali kako sam i sam bio sav mokar, malo je koristi od toga bilo, drhtali smo i ona i ja. Onda sam rekao kočijašu da i devojku odande oslobodi. On me posluša i po užetu pođe do nje. Ona iziđe iz one vode, on je prihvati i pomogne joj da stane na srčanicu, okrene joj se leđima i reče joj neka se drži za njega. Ona mu se uhvati rukama za ramena i tako stiže do obale.
Kad smo s tim završili, odmaknem se nekoliko koraka od vode i sednem opet s mojom devojčicom na zemlju. Privukao sam je uz sebe i onda počeo ispitivati kočijaša za ženu i sina — šta je s njima bilo? A on poče: „Kad je ono na brdu počelo da tutnji i da se trese, svi smo se prestrašili. Ja sam, sedeći na svom mestu, video kako je voda visoka kao zid naišla, poklopila vas i zbacila sa sedla, a da li vas je i gospođa videla, ne znam.“
Na to se umešala i devojka i rekla da me je i gospođa videla i da je kroz prozor na kolima žalosno jauknula.
„Vaš se konj“, nastavio je kočijaš, „počeo propinjati, a ogrtač vam je još plivao po vodi. Vas nisam video i mislio sam u onom strahu da ste potonuli. Dalje ništa o vama ne znam zato što sam samo gledao kako kola da izvučem. Ali voda je i nas udarila i najednom nas je ponela sa sobom. Konji su zaplivali, a kola se počela ljuljati i razbijati o kamenje i onda se prevrnula.“
„Ja sam se nekako držao na svome mestu“, pričao je kočijaš, „a konje sa prednjim točkovima ponela je voda (jer se klin iščupao iz prednje osovine). Video sam još samo kako su se konji amovima omotali oko jednog drveta i kako se čovek koji je jahao na jednom od njih počeo hvatati za grane tog drveta. Nas i kola voda je odvojeno ponela i počela nas bacati preko kamenja. Gospođu sam dugo još živu gledao“, pričao je kočijaš, „vikala je iz kola, ali niko joj nije mogao dati pomoći — ja sam je samo pridržavao za ruku. I sinčić vam je bio živ, držala ga je služavka, ali kasnije nisam ni njega ni služavku video zato što nas je voda bacila na kamenje i prevrnula. Ja sam onda i sam pao u vodu i u onom strahu ni sam ne znam kako je gospođu voda otrgla od mene, ostala mi je samo njena rukavica u ruci. Šta je dalje s gospođom bilo, niti znam, niti sam video. Kao što vidite, kola su bačena na to kamenje, tu se zadržala i tu sam i devojčicu s devojkom opazio — obe žive. Počeo sam tada da vičem i tražim spas, a onda ste me vi čuli i došli.“
Svako može zamisliti kolika je bila moja žalost i tuga. Što sam izgubio sve imanje — to nije bilo ništa, to je bila sitnica prema životu čovečjem. Izgubio sam u isti čas i dragu ženu i jedinog sina, a i sâm sam gledao smrti u oči.
Plakao sam i previjao se od bola gledajući žalosnu sliku izlomljenih kola, grob moje mile žene i moga jedinca. „O teške moje žalosti“, govorio sam sam sebi. Ležao sam na tom mestu kao mrtav, sav izvan sebe. Nisam znao šta ću i kako ću, samo sam gledao u ta nesrećna kola i očekivao, o lude misli! da mi se odande pojavi moja žena i priđe mi.
Moj kočijaš mi je bio tada najbolji prijatelj; on me je umirivao i savetovao da odem dalje od tog mesta.
„Hajdmo“, govorio je, „polako u ono selo gde smo juče prenoćili. To selo nije daleko. Stići ćemo još pre noći pa ćemo odande poslati seljake da potraže naše ljude, da vidimo da li je ko od njih ostao živ.“
Poslušao sam njegov savet i ostavio to mesto moje nesreće. Pošli smo s velikom mukom kroz šumu uzbrdo. Kočijaš je uzeo dete na ruke, devojka je išla za njima a ja pred njima prema stazi kojom sam došao. Kad smo našli stazu, pošli smo njome, i ona nas je odvela do kraja poljane kroz koju je tekla reka i dovela nas upravo u selo u kom smo prenoćili.
Ali da je put duže trajao, ja ne bih izdržao. Bio sam strašno iscrpen, jedva sam se micao.
Ušli smo u dvorište našeg bivšeg domaćina. On je bio unijatski pop (onaj isti od kog sam juče uzeo slamu za konje). Kad je taj dobri čovek video u kakvom sam stanju, podigao je ruke, sav užasnut, i viknuo: „O, bože, vi mora da ste neku nesreću na putu doživeli.“ Ja mu odgovorim da je zaista tako.
„Nego, molim vas“, rekao sam mu, „budite dobri pa založite vatru da povratimo malo dušu i ja i ovo dete, ovo siroče bez matere. I naredite“, molio sam ga, „da se tako naloži da u sobi i preko noći bude toplo.“
On i popadija su se odmah dali na posao. Nalože vatru u predsoblju, na ognjištu na kome su inače kuvali, i tu mi prostru da legnem. Popadija je zaplakala gledajući moje malo dete, koje je jedva disalo. Uzela ga je na ruke i počela ga pored vatre grejati. A ja zamolim popa da što pre nađe što više seljaka s konjima i da ih pošalje na onu poljanu. Opisao sam mu to nesrećno mesto i on se odmah setio gde će to biti. Rekao sam mu neka seljaci odu tamo; njima su ta mesta poznata, pa neka potraže tamo moje ljude, konje i dvoja kola.
Pop je odmah potrčao u selo, skupio poznate ljude i poslao ih. Kad se vratio, rekao mi je da su to pouzdani ljudi, da ih ima oko deset, na konjima, i da će oni sve pretražiti.
Počeo sam premišljati kako bih i mrtva tela pronašao i sahranio. To sam rekao i popu i molio ga da on tu brigu uzme na sebe. Nije me odbio, čak je vrlo rado pristao da mi pomogne. „Samo“, rekao je, „danas se ništa ne može učiniti, jedno, zbog toga što je noć već blizu i malo dana još ostaje, a drugo, što je voda još svuda visoka. Treba pričekati“, rekao je, „možda će preko noći opasti i mnoga mesta otkriti, pa ćemo to za sutra ostaviti, a ja ću još danas reći ljudima da ujutru rano pođu da ih potraže i sigurno je da će ih naći.“
Tako me je umirivao. Što se tiče sahrane i svega drugog što tu pripada, biće, rekao je, njegova briga. Pitao me je još da li pristajem da o tom nesrećnom slučaju obavesti svog poznanika i zemljaka arhiđakona kod unijatskog mitropolita iz Munkača i jednog još protopopa (koji skuplja priloge od crkava i seljaka, a sada se nalazi u jednom obližnjem selu). „Ako hoćete“, rekao mi je, „ja ću im pisati i zamoliti ih da prisustvuju sahrani.“
Pristao sam. Hrišćanstvo je, mislio sam, svuda isto. Između unijatske i istočne crkve razlike skoro i nema, a više dolikuje da se tela predadu zemlji po hrišćanskom običaju nego da se prosto, bez obreda, zakopaju u zemlju. Zato sam rekao svešteniku neka uradi tako, neka ih u moje ime pozove i zamoli da povedu sa sobom još nekoliko sveštenika — da se sahrana izvrši po hrišćanskom zakonu. Još sam ga zamolio da se pobrine za voštane sveće, za majstore koji će napraviti sanduk, za jednu jalovicu i živinu za daću i drugo što traži običaj. Rekao sam da ću mu sve platiti i da ću mu biti vrlo zahvalan. On je na sve pristao i odmah poslao pismo po jednom čoveku i arhiđakonu i protopopu.
Uto je već i veče nastalo. Poslani seljaci su se vratili i doveli sa sobom sve moje ljude i kupljene konje. Zamarao bih bez potrebe čitaoce kad bih opisivao na koje su se sve načine moji ljudi spasli. Dosta će biti da ponovim neke njihove reči. Kad su videli onu strahotu koja se meni i mojim kolima desila, odmah su poispuštali konje iz ruku i pojurili natrag što su brže mogli. Za njima su i konji pošli dok ih nije ta bujica naterala da zaplivaju. Voda je moje ljude odbacila na razne strane prema brdima i tako su se spasli smrti. Kad su se našli na suvu, počeli su i konje prikupljati, ali šestoro ždrebadi mi je propalo. S tih mesta nisu od straha smeli kasnije ni da se maknu, sve dok nisu poslane seljake ugledali. Tada su počeli zapomagati i tako su ih seljaci, preko njima poznatih mesta, preveli preko vode.
Propala su mi i ona druga dvoja kola. Seljaci su ih našli kako leže izlomljena na kamenju. I konji su mi se iz tih kola, zapleteni u amove, podavili. Kola su seljaci ostavili za sutradan, a ljude s tih kola, veterinara i dva goniča, našli su u životu. Našli su i onog vozara s mojih karuca gore na onom drvetu gde su se podavili mojih šest konja.
Ti isti seljaci došli su zatim k meni i zatražili da im platim za njihov trud. Tada mi je palo na pamet kako bog ni u najvećoj nevolji ne napušta čoveka, uvek mu ostavlja neki izlaz. Ja sam imao državnog novca u zlatu što mi je ostalo posle kupovine konja, a i u Tokaju sam nešto dobio, tako da sam imao oko hiljadu dukata, i sve sam to držao u pojasu. Tim novcem sam plaćao svakidašnje troškove na putu za ljude i konje. U prvo vreme stajao mi je u sanduku, ali da izbegnem to petljanje sa sandukom, naročito po kišnom vremenu, ja sam pojas s dukatima privezao oko sebe i nosio ga ispod prsnika. I kako sam vadio iz njega koliko mi je trebalo za troškove, tako mi je taj državni novac i ostao sav sačuvan. I sada mi je dobro došao u toj nesreći da se na putu imam s čim ishraniti. Inače, imao bih ili da umrem od gladi ili da pootpuštam sve ljude i počnem budzašto prodavati kupljene konje da se nekako dovučem do Rusije. A što sam u sanduku imao preko dve hiljade dukata svog novca, od toga mi nije ni kopjejka ostala. Sem toga propale su mi i karuce sa šest konja, pa srebrno posuđe koje sam u Beču pokupovao u težini od nekih četrdeset funata. A gde su druge skupocene stvari koje sam imao! I sve to moje oči nikad više neće videti, utoliko pre što su seljaci ne samo iz tog sela nego i iz okoline pojurili na to mesto kad su čuli za taj događaj i što god su našli odnosili su svojim kućama kao plen. Ostao sam samo u odelu i jednoj košulji što sam u toj nesreći imao na sebi. To mi je tada bilo sve imanje. Na glavi nisam imao ni kape ni šešira.
Bilo je leto, ali ja sam, onako mokar, toliko prozebao da sam se te prve noći kod popa u toploj sobi jedva malo zagrejao i dušu malo povratio. Nisam ni jeo ni pio. Sav sam bio kao ubijen. Malo sam zaspao, ali sam sav izvan sebe ležao u groznici. Kad je svanulo, izišao sam u dvorište. Vidim velike oblake kako se mute, ali kiša je bila prestala i vetar se malo utišao.
Pop mi priđe i kaže mi da je poslao seljake po mrtva tela. „Ona velika voda“, veli, „mora da je već otekla. To se vidi i po potocima s planina, koji su juče onako bujno tekli, a danas ih nema.“ Zato je mislio da će se i tela moći pronaći.
Posle jedno dva sata stigao je i mitropolitov arhiđakon, s dva sveštenika i jednim mirskim đakonom. Arhiđakon, koji je bio vrlo učen čovek i ugodno ga je bilo slušati, održao je malu propoved. Spomenuo je i pravednog Jova, govorio o božjoj volji za nas nedokučivoj, i kako svi moramo biti zadovoljni svojom sudbinom i bogu zahvalni.
Prošlo je još neko vreme, na arhiđakonovom satu bilo je već jedanaest pre podne (moj se sat juče zalio vodom i stao). Gledam — idu oni seljaci na konjima i na dvojim kolima voze nađena mrtva tela. Na jednima je bila moja žena sa sinom, a na drugim služavka. Vode i moga konja nađenog kraj obale u šumi, gde se bio zapleo u amove. Na njemu je bilo i sedlo, ali pištolja u kuburama nije bilo… Nisam hteo ni da pitam za njih.
Dočekao sam na dvorištu moje tužne goste. Zagrlio sam moju milu ženu i mog sina, koji su ležali ledeni i bez daha, oboreni strašnom smrću. Umivao sam im lica suzama svojim, vio se nad njima, ali sve je bilo uzalud. Jedno vreme su mi se činili kao živi. Njihova lica nisu nimalo ličila na mrtvačka. Izgledali su mi kao zaspali. Tada sam primetio da je mojoj ženi samo na jednoj ruci rukavica, i setio se onoga što mi je kočijaš pričao, kako mu je u ruci ostala jedna njena rukavica kad ju je voda otrgla — video sam sada da je zbilja tako bilo.
Tela su unesena u sobu. Tu je popadija s drugim ženama iz sela počela odmah da priprema što treba za sahranu. Sveštenici su upalili sveće i počeli čitati jevanđelja.
Moj domaćin i arhiđakon izveli su me ispod ruke u drugu sobu. Pripreme za pogreb trajale su sve do večeri. Kad je pala noć, odneli su mrtva tela u crkvu, a sveštenici su čitali jevanđelja sve do pred zoru.
Sutradan je odslužena služba na slovenskom jeziku kao što unijati, slično istočnoj crkvi, služe. Služio je protopop s drugim sveštenicima i đakonom. Posle službe počelo je opelo, u kome je arhiđakon činodejstvovao. Posle opela on je održao i propoved i onda su po hrišćanskom običaju tela moje žene i mog sina u jednom sanduku i s jednim poklopcem položili iza crkve u zemlju.
Posle sahrane održana je daća. Tražio sam da se svi prosjaci pokupe, pa sam im, prema svojoj tadašnjoj mogućnosti, dao milostinju za pokoj duše svojih pokojnika i naredio da se nahrane.
Ručali su svi koji su prisustvovali sahrani, a ja sam se, u svojoj žalosti, uklonio od stola. Ležao sam i oplakivao svoju gorku sudbinu. Nije mi taj nesrećni slučaj silazio s pameti; takav sam bio da me je sažaljevao svako ko me je video, a naročito taj valjani čovek, arhiđakon. On me nije nikako ostavljao, jednako je iznalazio razgovore samo da me malo uteši.
Platio sam svim sveštenicima za opelo. Svi su bili zadovoljni, ali arhiđakon nije ništa uzeo, iako sam ga molio da uzme. Ostao je pri svome. Rekao je samo da će primiti kao znak zahvalnosti ako mu iz Kijeva po kakvoj prilici pošaljem u njegovo selo nekoliko knjiga na našem slovenskom jeziku. Tu malenkost koju sam mu tada obećao kasnije sam i ispunio.
Osećao sam kao svoju dužnost da i crkvi učinim neki poklon. Dao sam nešto od onog državnog novca koji sam imao pri sebi, a o stvarima i novcu što mi je propao napravio sam spisak i predao ga na čuvanje mom domaćinu i svešteniku te crkve, s molbom da, ako se nešto od tih stvari posle mog odlaska nađe, on sačuva i o tome obavesti našeg ruskog majora Žolobova u Tokaju (kojeg sam obavestio o svojoj nesreći). Naveo sam šta još od tih stvari ostavljam crkvi za pomen mojim mrtvima.
Kasnije sam dobio obaveštenje da su se pronašli samo neki srebrni sudovi kod seljaka i da su uzeti od njih — i ništa više. Ja sam onda i one nestale i te nađene stvari ostavio crkvi.
Čuo sam tada u razgovoru i od arhiđakona i od protopopa i mog domaćina kako se tamo u planinama, kad je kišno leto, od velike težine i gustine vazduha dešava provala oblaka. Voda se naglo sruči na zemlju i stvori se takav potop da odnosi ljudima ne samo useve i seno nego i mnogu stoku, pa i ljude zahvata i davi.
„Tako je i vas ta nesreća“, govorili su mi, „zadesila što ste se baš toga časa tamo, na tom mestu u putu zatekli.“
Meni je onda došlo u pamet da je sve tako doista i bilo. Čuo sam ispred sebe onde u planini veliki tresak i huku i onda se zbilja najednom voda iz oblaka izlila i kao zid jurnula i potopila nas.
O takvom izlivu kiše i o tome kako od težine vazduha može doći do provale oblaka svedoči i Vulfijus u svojoj Fizici, u opisu oblaka (što se na nemačkom naziva ein Wolken Bruch), strana 89, paragraf 125. — Takva nesreća se desila meni 1758. godine, jula meseca, 18. dana.
Istoga dana posle podne oprostili su se sa mnom arhiđakon i svi njegovi i vratili se u Munkač, a ja ostao s mojim domaćinom da izračunamo šta je za sahranu izdao, a isto tako da mu i za njegov trud platim. Sve smo izračunali i sve sam mu isplatio i zahvalio mu se, a kako nisam na glavi ništa imao, kupio sam od njega još i jedan crni popovski šešir.
Treba znati da u tim planinama u Mađarskoj, Karpatima, iznad poljske granice ne živi nijedan drugi narod osim Slovena. Maternji jezik im je slovenski, a po veri pripadaju grčkom obredu, samo što su iz davnina prevedeni u uniju. Njihovi sveštenici služe službu božju po grčkom obredu na slovenskom jeziku. Razlika je samo u tome što za starešinu crkve priznaju rimskog papu.
Napomene
- Boca (butьilka) — šest decilitara.