Deo 2, Poglavlje 11
Uoči toga dana, kad sam se vraćao iz varoši od brigadira, video sam na ulicama među prolaznicima nekoliko Crnogoraca i među njima i dvojicu od onih koje sam ja preveo. Kako su me jadnici opazili, poznali su me i stali mi ljubiti ruku, čak su se i zaplakali od radosti. Nisam mogao stajati s njima na ulici i raspitivati se za njihove prilike, nego sam im rekao gde stanujem i pozvao ih da dođu. Rekli su da će doći i došli još istog dana s još dvojicom svojih drugova (i tu sam dvojicu ja preveo).
Od njih sam čuo celu priču o onom što im se desilo. U Orenburgu, u tamošnjim stepama, niko od iseljenika nije hteo da se naseli. Svi su zahtevali da pređu u armiju, u husarske pukove na frontu, i zato su sada i prevedeni u Moskvu, gde su združeni s crnogorskim iseljenicima koji su došli s vladikom i majorom Petrovićem. Tu su sad imali da se uvedu u spisak i pošalju u armiju kao Crnogorski husarski puk. Pričali su mi i to kako je jesenas u Petrogradu između vladike, majora Petrovića i još nekih crnogorskih starešina došlo do nesuglasica i svađe, a da su se i ovde u Moskvi Crnogorci dobro osramotili. Nemaju starešine, nema ko da ih drži u stezi, pa su počeli praviti izgrede. Često na pijaci grabe meso, hleb i druge namirnice a prodavcima bace tek nešto malo novca. I što je još gore: na ulici sa gospodom zapodevaju svađu, a desilo se da su napali i na kuću udovice generala Stroganova, gde je bilo i tuče i krvi. Za to se sigurno i u Petrogradu doznalo, i zbog toga je i vladika došao ovamo, a za njim i druge starešine. Samo je major Petrović ostao u Petrogradu, i to zato što ga je vladika, kako se čulo, izbacio iz komisije.
„I kako sada nemamo pravog starešine, vladika je s ostalima rešio da sačeka vaš dolazak i da vas zamoli da nam vi budete zapovednik. On je već podneo i molbu Vojnoj kolegiji i zamolio ih da malo pričekaju sa rasporedom ljudi dok vi ne stignete. Mi smo svi znali da ćete skoro doći, jer smo čuli da ste nedavno u Kijev stigli. I hvala milom bogu što ste već došli i što ste tu. Mi se nadamo“, rekoše, „da ćemo biti te sreće da nam vi budete komandir.“
Te mi vesti nisu bile nimalo mile, a još manje vladičina namera da me bez mog znanja i volje postavi za zapovednika. Znao sam dobro kakve bih muke i nevolje imao s tim raspuštenim ljudima — i sve me je to prilično uznemirilo.
Odgovorio sam toj četvorici da im ja ni u kom slučaju ne mogu biti komandir, jer, prvo, ja to ne želim, a drugo, ja nisam Crnogorac i neću da ulazim u njihove stvari.
Oni su se na te moje reči samo pogledali između sebe, a onda mi kratko i veselo odgovorili: „Možete se otimati koliko hoćete, ali vi treba da nam budete komandir; videćete, kad vas svi stanu moliti, vi ćete se ipak morati primiti toga mesta. Cela je stvar zastala, čekalo se samo da vi dođete.“
Toliko su mi rekli, pozdravili se i otišli.
To je bilo trećeg dana posle mog dolaska u Moskvu, pred veče, a kad su otišli od mene, bila je već noć. Od mene su otišli pravo vladici i javili mu da sam stigao i da su sa mnom govorili.
Celo to veče i celu noć samo sam o tome mislio. Šta ću, premišljao sam, ako me crnogorski vladika zbilja bude tražio? Čime da se izgovorim? Nisam imao ni najmanje volje za tu službu, i zbog toga sam odlučio da odem iz Moskve a s vladikom da se i ne vidim, i da tako pokažem da neću da ulazim u tu komisiju.
Ali što je čoveku suđeno ne može se nikako izbeći. Što se mora zbiti — mora, i čovek ima samo da se pokori. Tako je bilo i sa mnom. Jedva sam se od svoje poslednje nevolje malo povratio i počeo pomalo prezdravljati (a čovek bi rekao da sam i previše prepatio), ali zla moja sudbina još nije bila zadovoljena. Ustremila se na mene da me i dalje goni. Izgledalo je kao da se bori s mojom srećom, da je ostala pobednik, presekla put svakom mom dobru i upela se da me ponovo baci u nevolju, tugu i žalost — kao što će malo dalje čitalac već videti.
Rekao sam već da su kod mene bila četiri moja iseljenika iz crnogorske komande i da sam rešio da odem iz Moskve a da se s crnogorskim vladikom i ne vidim. Hteo sam da na tome i ostane, ali stvari su se posle te moje odluke sasvim obrnule i ja sam zapao u tesnac, a nevolja jedna za drugom samo me je sustizala.
Ujutru rano, čim sam se obukao, otišao sam u konjušnicu da pogledam konje. Video sam da kupljenog sena i zobi ima i više nego što treba za sutrašnji dan. Mislio sam da se ta hrana potroši toga dana i noći, a sutra da se pođe na put. Slugama sam naredio da budu spremni, i onda se iz konjušnice vratim u svoj stan.
Ne potraja dugo, vidim, dolazi mi više od deset Crnogoraca. Svi prilično odeveni u svoju nošnju; opasali sablje, pištolji im za pojasom — udešeni kao da će u bitku Niko mi od njih nije bio poznat, osim jednog kog sam u Rusiju preveo. Zvao se Antonije Orlović. On je i juče bio kod mene, a sad mi je i ove ostale doveo. Kad su ušli, pozdravili su se sa mnom i poželeli mi dobrodošlicu, a onda jedan od njih otpoče govoriti. Predstavio mi se kao poručnik (zvao se Sava Barjamović) i rekao mi da ga je vladika poslao s molbom da mu učinim ljubav i dođem danas na ručak.
Zahvalio sam im se na poseti i rekao da bih vrlo rado učinio po volji preosveštenom vladici, ali da ne mogu jer sam od puta umoran i bolestan, a osim toga da imam i važnog posla: moram da šaljem poštu u Petrograd — i da ga zato molim da me izvini.
Ali oni mi izgovor nisu hteli da prime, nego su me svi stali moliti da pođem s njima. Rekli su da i preosvešteni vladika i celo njegovo društvo od srca žele da me vide, i ako ja ne pristanem da pođem s njima, doći će oni meni. I tako na njihovu veliku molbu morao sam da popustim i pođem (a moram priznati da me je zanimalo i šta on to očekuje od moga dolaska).
Vladika me je dočekao još na ulazu — toliko mu je bilo milo što sam došao. Zatekao sam kod njega još nekoliko ljudi, njegovih zemljaka, koji su mi se isto tako obradovali. On me je uzeo za ruku i poveo u sobu, posadio me pored sebe i izjavio mi svoje najiskrenije saučešće zbog nesreće koja me je u putu zadesila. Rekao mi je da je tek jučerašnjeg dana za to čuo. Onda je prešao na druge razgovore, uveravajući me jednako da mi je iskren prijatelj, da nikom na svetu toliko dobra ne želi kao meni i da mu je vrlo milo što je dočekao moj dolazak.
Možda je zbilja u tome času, kad je njegova stvar počela propadati, i osetio neku naklonost prema meni, a možda se i setio kako je sa mnom postupao kad sam bio u Ćesarskoj na granici, pa se zastideo i hteo sad sve to svojom ljubaznošću da zagladi. A osim toga, ja sam mu sada strašno bio potreban već i zato što se zavadio sa svojim nazovi-gubernatorom Stanom i majorom Petrovićem, pa su mu ljudi ostali bez zapovednika i počeli da se po Moskvi, prestonom gradu, vladaju i suviše samovoljno i takvim vladanjem zadaju i vlastima grdne muke, tako da se ta vladičina komisija preokrenula u jednu sramotu. Zato je sad i promenio mišljenje. Hteo je da na mene prenese i komandu nad svojim ljudima i čitavu tu stvar s komisijom, i da tako sebe spase. O tome sam posle sve saznao. Samo, kasno se setio.
Pre ručka nije nijednom reči spomenuo zašto me je zvao. Razgovarali smo o drugim stvarima. Seli smo zatim za ručak, ali nismo dugo ostali za stolom. Tu je bilo nekoliko Crnogoraca koje je on postavio za oficire, a posle ručka došlo ih je još nekoliko.
On mi se tek posle njihovog dolaska obratio: „Vaši preci potiču iz naše zemlje, od plemena Paštrovića. Iako je taj kraj pod mletačkom vlašću, ipak su to naši prvi susedi. Nama je vaše ime poznato i zato sam vas, gospodine majore, kao svog sunarodnika na početku one naše crnogorske komisije najviše i pozvao. Hteo sam da i vi zajedno s nama učestvujete u izrazu odanosti koju smo hteli da pokažemo ruskom prestolu time što smo preveli svoje ljude u njihovu službu. Ja sam želeo da se to preseljenje pripiše vama u zaslugu i da se tako vaše ime proslavi. Jer, u samoj stvari, vašim je nastojanjem prošle godine i počelo iseljavanje iz Turske u Ćesarsku s onako velikim uspehom i sa sve većim i većim izgledom. Ljudi su se iz Srbije ispod turske vlasti prebacivali tajno na razne načine preko Save i, kao što znate, poručnik Jezdimirović i ađutant Markov primali su ih pod svoju komandu i s njima će uskoro i stići u Rusiju. Ti ljudi, u stvari, treba da pripadnu mojoj komisiji, jer su se u karantinu u Ćesarskoj izjasnili kao Crnogorci, ali pravda zahteva da se iseljavanje tih ljudi pripiše vama, jer te ljude niko drugi ne bi mogao preseliti osim vas“.
„I tako bi i bilo“, govorio je vladika, „samo da ja nisam napravio onu pogrešku: maknuo sam vas s tog mesta i poslao vas s prvim transportom ljudi u Rusiju. Vi nam se posle toga niste više ni vraćali u Ćesarsku, sami ste nas napustili. Možda vam je bilo nešto krivo, a možda ste bili ljuti i zbog onog klevetnika majora Petrovića (on je samovoljno uzeo moje prezime), koji je, moram da kažem, iznosio protiv vas mnoge klevete, očevidno iz zavisti, i time me najzad obrlatio. Ja sam kasnije otkrio sve njegove nedostojne i nepoštene postupke i odbacio ga i od sebe i iz komisije, a vas sada molim i ja i svi moji prijatelji da uzmete vi taj teret na sebe i budete zapovednik svojim sunarodnicima — jer to vama i pripada. Vi ste svojim trudom taj posao započeli, a dokaz za to je prevođenje tih ljudi u Rusiju. I zato je sada moja želja da se sva korist koju moja komisija zaslužuje pripiše i pripadne vama. Nemojte napustiti svoje zemljake. Dajte im nade da će ostati svi zajedno u jednom puku i da se neće razdvajati po raznim jedinicama. To sada jedino zavisi od vas. Ako ih budete primili pod svoju komandu, mi ćemo vam svi dugovati našu najveću ljubav i zahvalnost.“
Saslušao sam vladičinu besedu, a isto tako razumeo i govor i predstavu ostalih Crnogoraca. Ali kako nisam imao želje da ulazim u njihove teškoće niti da uzimam na sebe tuđu tegobu, stvar već propalu i beskorisnu, da ih se oslobodim i mirno nastavim svoj put, okrenem se vladici s rečima: „Vrlo sam zahvalan vašem preosveštenstvu i svem prisutnom društvu na lepom mišljenju. Naravno, trebalo bi da vašim željama iziđem u susret, ali vi vidite“, rekao sam, „da ja služim na carskom dvoru i da sada službenim poslom idem u Petrograd. Ja ću možda imati da izvršim još koji zadatak, a može biti da ću na dvoru i ostati. Od mene ništa ne zavisi, ja se moram pokoravati. Zato me izvinite, a kako ja sam sa sobom ne raspolažem, ne mogu vam ni svoju reč dati.“
Kad sam im to rekao, ustao sam i hteo da pođem, jer se već spustilo veče, a hteo sam izjutra ranije krenuti. Ali tim razlozima nisam mogao da se odbranim. Svi su navalili da im dam pristanak, ali ja sam ostao pri svome: da služim na dvoru i da im ne mogu dati nikakvo obećanje.
Vladika mi je onda rekao: „Vi od svoje strane kako hoćete, ali ja ću u ime svoje i u ime celog mog društva podneti predstavku Senatu i tražiti da vas postave u moju komisiju kao zapovednika nad iseljenicima, a vlast će i sama znati hoće li vas moći iz dvora uzeti.“
Nisam imao više vremena za takve razgovore. Oprostim se s vladikom i ostalima i pođem u svoj stan, a sutradan još pre zore pođem iz Moskve na put.
Iako je bilo hladno, sneg i veliki mrazevi, put je bio utrven i nisam imao nikakvih smetnji u putu, niti sam se gde radi odmora zadržavao. Stigao sam u grad Tver. Tu me je uhvatila mećava i zato sam tu ostao čitav dan i čitavu noć. Odande sam pošao dalje i stigao u Veliki Novgorod. Tu me je u ondašnjem carskom dvorcu čekao stan, a konje konjušnica. U Velikom Novgorodu proveo sam tri dana, a odande sam poslao poštanskim kolima s izveštajem jednog od svojih pratilaca u Petrograd, ministru Adamu Vasiljeviču Alsufijevu. (Moj bivši zapovednik, Čerkasov, umro je posle mog odlaska iz Petrograda)
Od Novgoroda sam u malim etapama stigao u Petrograd. Na poslednjoj poštanskoj stanici u Ižori, presreo me je moj pratilac s naređenjem iz dvorske kancelarije da uđem u grad i odvedem konje u konjušnicu njenog veličanstva.
Tog dana sam ostao u Ižori i prenoćio, a sutradan, to jest 1758. godine, decembra meseca, 16. dana, stigao sam u Petrograd.
Konje sam, po naredbi, odveo u konjušnicu i svojim ljudima naredio šta da rade, a ja sam se po dužnosti požurio da se javim svom novom starešini, ministru Adamu Vasiljeviču Alsufijevu, koji me dotle uopšte nije znao. Malo sam se zabrinuo kako će me dočekati.
U Kijevu sam čuo za njega da je u kabinetu. Neki su mi ga čak i hvalili, ali ipak nije jedno isto: znati čoveka lično, ili samo po čuvenju. Dvorski ljudi, dok su još u malom činu, kriju se pod maskom dobrote, a posle, kad stanu napredovati, promene se već prema onoj poslovici: „Honores mutant mores“, i obično postaju neiskreni. Umeju, doduše, da budu i ljubazni, ali samo ako politika tako zahteva. I dugo čoveku treba dok ne upozna njihove osobine. I tek kasnije vidi da su neki od njih zli i pakosni, a drugi, opet, dobri. Samo, takvo ispitivanje traži veliku opreznost.
Taj gospodin, Adam Vasiljevič, služio je prvo u Inostranoj kolegiji, s malim činom, ali se kasnije istakao i popeo do sadašnjeg stepena. On je bio vrlo učen. Znao je jezike, a francuski i nemački kao svoj maternji jezik. Ja nisam imao nikakvog razloga da verujem da bi on mogao biti neraspoložen spram mene, niti sam imao zašto da se od njega čemu bilo zlom nadam, ja sam samo posle moje nesreće morao otići k njemu kao svom starešini i zamoliti ga za savet: na koji bih način, posle tolikog stradanja, došao do milosti njenog veličanstva. Samo, to se moralo obazrivo raditi. Trebalo je da mu prvo upoznam narav i vidim kakav je prema ljudima, pa tek onda ga moliti.
Zato sam, čim sam po zapovesti odveo konje u konjušnicu, požurio da mu se javim kao svom novom starešini. Adam Vasiljevič me je primio vrlo ljubazno. Hteo je da vidi konje. Ja sam mu ih sutradan doveo i pokazao. Bio je vrlo zadovoljan. Naredio mi je da se u dvorskoj konjušnici njenog veličanstva prijavim višem štalmajstoru, gospodinu general-an-šefu Aleksandru Ivanoviču grofu Šuvalovu, što sam i uradio. I on me je isto tako lepo dočekao. Na tome se svršio taj dan.
Ja sam imao gotov spisak svih konja, pa sam s njega prepisao i drugi. Sutra izjutra odneo sam jedan ministru i na raportu ga predao, a drugi sam dao gospodinu višem štalmajstoru grofu Aleksandru Ivanoviču Šuvalovu. On ga je primio i rekao mi da će njeno veličanstvo carica biti o tome obaveštena. Prošlo je, međutim, četiri dana dok se nije našlo zgodno vreme da se njenom veličanstvu preda izveštaj. Ja sam za to vreme ispričao gospodinu ministru Adamu Vasiljeviču sve što mi se na putu desilo: da sam izgubio ženu, sina i sve što sam imao, da je državni novac bio kod mene u pojasu kad sam se davio, te se tako i sačuvao, i da sam pomoću tog novca došao do Kijeva. Izvestio sam ga i da sam u Kijevu iz gubernijske kancelarije dobio trista rubalja.
Adam Vasiljevič je bio zaprepašćen kad sam mu ispričao svoju nesreću i sve što sam izdržao od početka do kraja. „Ispričajte mi, molim vas“, govorio mi je, „sve to još jedanput, da bih mogao bolje shvatiti taj strašni događaj“ — i jednako se čudio i ispitivao me gde se ta nesreća desila i kada. Tražio je da mu sve do sitnica ispričam.
Onda mi je rekao da napišem molbu i obećao mi da će se zauzeti kod njenog veličanstva za mene.
Istog dana me je obavestio gospodin viši štalmajstor grof Aleksandar Ivanovič Šuvalov da hoće da vidi konje i da za sutra pripremim smotru. To sam i učinio, a ujutru rano požurio sam k Adamu Vasiljeviču da i njega o smotri obavestim. On mi je rekao da zna već za to i da će i on doći.
Oko deset sati došla su oba ta gospodina, a uz njih i drugi službenici dvorske konjušnice. Naredili su mi da pokažem konje. Počeo sam po spisku izvoditi ždrepce. Prvo kulaša. Njega su vodila dva čoveka a kako je toga dana bilo vrlo hladno, a on iz konjušnice izveden bez pokrovca, bilo je muke da ga onako ozeblog savladaju i provedu dvaput preko dvorišta.
Sva su se gospoda zadivila gledajući kulaša. Čudili su se što je pored tolikog puta tako lepo izgledao, kao i njegovoj snazi i bodrosti. Kod njegovog imena u spisku stavljena je odmah primedba da odgovara za ergelu. Zatim su izvedeni i drugi ždrepci. I oni su bili najlepše ocenjeni. Gospoda su bila i njima vrlo zadovoljna.
Kad su i kobile izvedene i smotra završena, obratio mi se grof Aleksandar Ivanovič i izjavio mi svoju zahvalnost. Rekao mi je: „Ja sam vrlo zadovoljan vašom kupovinom. Ti konji zaslužuju da ih i samo njeno veličanstvo carica vidi, i ja neću propustiti a da njenom veličanstvu ne podnesem izveštaj o tome. A vi, gospodine majore“, osmehnuo se grof, „možete nam za tu cenu koju ste platili ostaviti samo prva dva ždrepca: kulaša i vranca i uz njih prvih šest kobila, a one ostale makar i sebi zadržali. Prosto je neverovatno da ste te konje tako jevtino kupili.“
Grofove reči bile su za mene dovoljno priznanje, ja sam se poklonio i zahvalio se. Zatim sam izvadio svedočanstvo o poreklu koje sam dobio od prodavca, grofa Mikoša u Transilvaniji, pružio mu ga i rekao: „Evo dokaza o ispravnosti moje kupovine. Sve je onako kao što sam rekao. Smatram za čast što ih je vaša svetlost videla i povoljno procenila. A sada ih ovde ostavljam, želim im svima dobro zdravlje, da budu korisni i da se namnože.“
I Adamu Vasiljeviču bila je moja kupovina po volji. On je rekao grofu: „On, vaša svetlosti, ne samo što je svoj zadatak valjano ispunio nego je i novac državni sačuvao. A u putu je strašnu nesreću doživeo“ — i poče pričati grofu sve što je od mene čuo, pa i mene nateraju da to isto ponovim.
Grof se zaprepastio kad je čuo šta sam prepatio, okrenuo se Adamu Vasiljeviču i rekao mu: „Treba da se za ovog jadnog čoveka pobrinemo i da o svemu tome obavestimo caricu“ — i s tim obećanjem odoše u dvor.
Istoga dana dobijem naredbu da mi konji budu u pripravnosti i da će mi se javiti u koliko sati da ih povedem prema dvoru, da ih carica vidi.
Ali kako je dan već bio na izmaku i nastajalo veče, ostavili su smotru za sutra, a ujutru mi je rečeno da oko tri sata posle podne povedem konje prema dvoru. Iako od male konjušnice do zimskog starog dvora na reci Mojki nije bilo daleko, ipak su po dva čoveka jedva mogla savlađivati ždrepce. Bili su bez pokrovaca, a kako je bio jak mraz pa su ozebli, počeli su skakati i propinjati se, tako da su se njihovi vodiči jedva na nogama održavali.
Carica je izvolela gledati kroz prozor na srednjem ulazu. Naredila je zatim da me pozovu, pokazala mi svoje carsko blagovoljenje i izvolela mi pružiti ruku.
Onda sam dobio stanarinu kao i ranije i sa službom ostao pri dvorskoj kancelariji, a iz dvorske konjušnice dobio sam karuce, konje i dve sluge.
Molbu sam predao, kao što mi je bilo rečeno. Adam Vasiljevič je primio i obećao mi da će, kad bude prilika, o njoj referisati carici. Tako je i učinio. Prvo joj je podneo usmeni izveštaj. Njeno veličanstvo i sva gospoda koja su se pored nje našla sažaljevali su me i nisu mogli da se načude onom što sam podneo, a carica je naredila da me izvedu pred nju.
Sutradan, trećeg dana Hristova roždestva, decembra, 27. dana, bio je bal na dvoru sa vrlo mnogo zvanica. Mene je o tome Adam Vasiljevič još izjutra izvestio, a isto tako i o naredbi carice da budem izveden pred nju. Rekao mi je gde ću na tom skupu u dvoru uveče stajati da me lakše opazi kad carica bude zapitala za mene.
Ta me je vest obradovala i dala mi veliku nadu. Činilo mi se da mi više ništa ne stoji na putu, ali — videće se šta će dalje biti.
Toga trenutka nisam znao šta drugo da kažem svom dobrotvoru Adamu Vasiljeviču, samo sam mu se zahvalio. Otišao sam posle toga u svoj stan i čekao da padne veče, pa da pođem u dvor.
Pošao sam odmah posle pet sati po podne. Tamo još skoro nikog nije bilo. Gosti su tek počeli pristizati. Malo kasnije galerija je već bila puna gospode. Očekivao se dolazak carice.
Određeno mi je bilo da stanem blizu prvih stražara kod vrata (tamo su stajala dva seržana iz garde), i ja sam još ranije stao tamo iza njih, pored prozora.
Stigao je i Adam Vasiljevič, video me je i otišao u caričine odaje, ali nije prošlo ni četvrt sata kad se vratio zajedno s jednim dvorskim lakejom. Našli su me pored prozora. Adam Vasiljevič mi je rekao da pođem za lakejom.
Ovaj me je izveo iz dvora do velikog kolskog ulaza, a onda me poveo okolo na levu stranu pored dvora do drugog, malog ulaza. Tu su vrata bila zatvorena. Malo je pokucao i vrata su se na taj znak otvorila. Vidim, stoje dva stražara, a pored njih oficir; on nas je dočekao i zatražio nam propusnicu.
Moj vodič je imao spremljenu propusnicu, izvadio je i dao, i tako nas propuste, a onda su nas poveli kroz jedan uzan hodnik; u njemu su na nekoliko mesta stajali stražari sa fenjerima u kojima su gorele sveće.
Moram priznati da sam osetio malu jezu kad sam onuda prolazio. Hodnik je bio uzan i mračan, a u njemu nikog osim onih stražara koji su stajali s fenjerima podaleko jedan od drugog. Inače — mrtva tišina.
Pošli smo nekoliko hvati i došli do jednih malih zatvorenih vrata, kod kojih su stajala dva stražara i jedan seržan iz garde. Taj nas ništa nije pitao, samo je otvorio vrata i mene propustio unutra, a mog pratioca ostavio kod stražara.
Video sam da se nalazim u sali za audijencije; tu je bio i carski presto. Mala vrata kroz koja sam ušao bila su iza peći, sakrivena zavesom. U toj sali dočekao me je Adam Vasiljevič i rekao mi da stanem kod peći. Carica će, reče, kad iziđe, govoriti sa mnom. Čim mi je to kazao, odmah je otišao u caričinu odaju. U sali gde sam stajao nikog nije bilo osim dva stražara iz telesne garde. Oni su stajali malo podalje, kod drugih vrata.
Malo posle poznao sam po njima da carica izvoleva dolaziti. Pratio ju je samo Adam Vasiljevič.
Bio sam već upućen da treba da padnem na kolena pred njenim veličanstvom, a kad se dignem da čekam šta će me njeno veličanstvo izvoleti pitati. Tako sam i uradio.
Carica me je odmah počela ispitivati o nesreći koja mi se desila. Između ostalog zapitala me je, i to ovim baš rečima: „A kako si se ti, jadniče, spasao i živ ostao?“
Ja sam na to sve ispričao kako sam najkraće umeo, da caricu suviše na zamaram. Ali Adam Vasiljevič, koji je ranije od mene sve saznao, dopunjavao je moju priču svojim rečima. Carica je izvolela saslušati i mene i Adama Vasiljeviča, i onda mi izvolela pružiti ruku, sa rečima: „Nećeš biti ostavljen bez moje milosti.“
Nanovo sam pao pred noge njenog veličanstva, a kad sam ustao i poklonio se, ona je već pošla među sabrane goste na galeriju. Adam Vasiljevič mi je dao znak da se i ja vratim natrag. Otvorio sam vrata i izišao. Moj pratilac me je čekao i poveo opet istim putem na galeriju.
Bal je već počeo i igranka trajala do dva sata posle ponoći. Kad je carica otišla u svoje odaje, i druga su se gospoda razišla.
A ja, prepun radosti, celu sam skoro noć bez sna proveo. Bio sam presrećan i samo sam čekao dan da me moj zaštitnik još više obraduje.
Sutra izjutra, oko devet sati, otišao sam Adamu Vasiljeviču da mu se zahvalim na njegovoj dobroti što sam se njegovom pomoći udostojio da sa svojom caricom govorim i od nje dobijem najmilostiviju reč: da me neće ostaviti bez svoje milosti.
Taj gospodin se iskreno zauzeo za mene i želeo mi dobro. Iz njegovih reči jasno sam razabrao da se mogu nadati carskoj milosti i lepoj nagradi. Treba samo čekati zgodnu priliku da još jednom referiše o meni i mojoj molbi.
Ta nada mi je bila velika uteha. Nije se moralo ništa više preduzimati, nego samo čekati trenutak velike milosti njenog veličanstva.
Ali ma koliko čoveku ponekad izgledalo sigurno da će postići svoj cilj, može ipak očekivati da će naići i na smetnje koje će mu sve nade porušiti.
Ne govorim o retkim ljudima kojima ide sve glatko, koji iz svega izvlače korist, a smetnji gotovo nikad nemaju. Mora se, doduše, reći da među takvima ima i ljudi valjanih i od vrednosti, ali ima i rođenih srećnih, koji su inače i bez pameti i bez ikakvih vrlina, onakvih za koje se obično kaže da ih bog nije ni za šta stvorio, a ipak ih njihova sudbina vodi sigurno stazom sreće, i to bez ikakvih prepreka, nagrađuje ih stostruko i daje im toliko da već ni sami ne znaju šta će s tolikim blagom.
O takvima nema šta ni da se govori. Rođeni su pod srećnom zvezdom, sudbina ih vodi putem sreće i oni postižu i ono o čemu ni sami nisu sanjali.
Ali ima i takvih kojima sudbina nije naklonjena (tih je najviše), a njihova sreća, slaba i nemoćna, nije im kadra pomoći. I pored toga što su njihove namere na sigurnom temelju zasnovane, ljubav prema otadžbini dokazana, služba verna i nesebična i revnost velika, njima ipak ide sve naopako, uvek se nađe poneka smetnja koja im ne da da dođu do kakvog bilo dobra.
Ponekad, istina, čovek sam sebi uništi sreću, ali ja smatram da mu i u tom slučaju njegova zla sudbina pomrači prvo um (prema nemačkoj poslovici: „Wän unser Herr Gott jemanden will strafen, so nimt er sie erslich sein Sinn und den Verstand weg“) — i usadi mu misli koje ga prosto vuku u propast; a ako ga ni time ne može da savlada (a ona je takva: uvek naginje više zlu nego dobru), naći će savetnike sa strane koji će njene namere dopuniti lukavim i štetnim savetima i tako će ipak izložiti čoveka svakoj nevolji, a neki put ga odvući i u potpunu propast. Zato se treba čuvati takvih saveta ma kako na prvi pogled izgledali dobri. Ne treba im odmah poverovati. Ja,na primer, nisam bio obazriv i zato su me lukavi moji neprijatelji vešto uvukli u najveće zlo, kao što će se već videti.
Prva smetnja koja mi nije dala da odmah dođem do cilja bila je ta što je baš u to vreme dvor bio u žalosti zbog smrti kneginjice Ane Petrovne, koja je umrla u svojoj drugoj godini. Ona je bila kći velikog kneza, docnijeg cara Petra Trećeg. Time se i carica Jelisaveta Petrovna ožalostila i zdravlje malo poremetila. Zato joj Adam Vasiljevič nije mogao podneti izveštaj o meni, i zato se moja stvar odložila do zgodnije prilike.
Ja sam tih dana odlazio, kao i inače, svakog dana mom zapovedniku i velikom zaštitniku Adamu Vasiljeviču. On me je sam, jednom prilikom, zapitao za koliko vremena nisam primio platu, a onda mi rekao da o tome odmah podnesem izveštaj dvorskoj kancelariji. Izveštaj sam podneo, a on je naredio da se piše državnoj blagajni da mi izda platu prema mome činu, a sledovanje da mi se isplati u novcu prema petrogradskim cenama. I tako sam dobio hiljadu trista i devetnaest rubalja. Uz to je izdao i naredbu da mi se iz dvorske kase izda pet stotina rubalja, akonto one sume koju će mi njeno veličanstvo izvoleti dati kao naknadu za štetu koju sam pretrpeo u putu. Tako sam odjednom dobio dovoljnu sumu novca da mogu podmiriti sve svoje potrebe. Više nisam imao nikakve nevolje.
Naručio sam nov mundir i sve druge potrebne stvari. Vreme sam provodio u lepim nadama, veseo. Često sam odlazio u dvor, a i gospodi. Svi su me uvek lepo i ljubazno primali, a naročito Ivan Ivanovič Šuvalov, koji je kod carice najbolje stajao. On me je i odranije znao, a sad me je, posle moje nesreće, još i hrabrio i obećavao mi tolika dobra da ni sam sebi ne bih mogao bolje poželeti. (I Adam Vasiljevič mi je govorio da tog gospodina treba da češće posećujem).
Jednog jutra pošalje Adam Vasiljevič po mene i reče mi kad sam stigao da je Senat uputio akt dvorskoj kancelariji u kom traži, prema predstavci crnogorskog mitropolita, da se premestim u Moskvu, u crnogorsku komandu. Adam Vasiljevič me je pitao znam li šta ja o tome i šta bi to trebalo da znači.
Odgovorio sam mu da znam o čemu je reč. „Crnogorci su me“, rekao sam, „kad sam prolazio kroz Moskvu, tražili za zapovednika, ali ja nisam pristao, odbio sam ih, a sad su me, može biti, zatražili na svoju ruku, bez mog pristanka.“
Adam Vasiljevič me je saslušao i rekao: „Ako se vi s tim ne slažete, njihov zahtev ostaje bez važnosti“ — i naredi da se odgovori Senatu da se ja bez lične naredbe njenog veličanstva ne mogu iz dvorske kancelarije otpustiti.
Samo, na tome nije ostalo. Iz Senata je stigao i drugi put zahtev da se premestim, s primedbom da je Senat već doneo odluku o mom postavljenju, i to iz razloga što sami Crnogorci to mole. Ali i taj drugi zahtev je bio odbijen. Dvorska kancelarija me nije otpustila.
Tada je u Petrograd došao sam crnogorski vladika i počeo da radi na mom premeštaju u Moskvu. Čim sam za to doznao, otišao sam k njemu i rekao mu da ja ne želim to mesto, niti hoću da ispravljam njihove greške — i molio ga da me ostavi na miru.
Vladici moj odgovor nije bio po volji. Pokazao mi je senatsku odluku kojom sam postavljen za zapovednika u crnogorskoj komandi i rekao mi: „Vi sad u Praviteljstvujućem senatu izvolite reći svoje mišljenje: pristajete li da pođete na to mesto ili ne.“
Vladika je mogao stvar svoje komisije i sam dovesti u red, samo da je umeo da vlada sobom, ali on je odmah čim je došao započeo opet svađu s majorom Petrovićem. Bacao je na njega krivicu što zadatak nije izvršen prema obećanju, i tražio od vlasti da majoru Petroviću zabrani da nosi njegovo prezime (zaboravio je, međutim, da je on sam majora Petrovića nazvao svojim bratancem i da ga je uvek vukao sa sobom i preporučivao ga kod gospode), sramotio ga je i dokazivao da on uopšte i nije Crnogorac, a prezime da mu je Šarović.
Takav vladičin postupak zadao je gospodi dosta muke, a i ono što su Crnogorci radili po Moskvi stvorilo je zlovolju. I da se tome stane na put, vladici je naređeno da ostavi Petrograd — čemu se on nije nadao. Doneto mu je u stan pet stotina rubalja za putni trošak, dovedena poštanska kola s jednim pratiocem, i još to veče poslan je u Kijev, a odatle preko granice. Posle nekoliko godina on je opet došao u Petrograd — ne znam šta je hteo — ali se brzo razboleo i tamo i umro.
Major Petrović pozvan je od Vojne kolegije na saslušanje. Pitan je zašto se potpisivao tuđim prezimenom. Ali taj oficir je bio mudar i umeo se opravdati. Rekao je da on zbilja nije vladičin rođak, niti je od tih Petrovića, a potpisuje se tim prezimenom po svom pradedi koji se zvao Petar. A što ga je vladika oglasio kao Šarovića i od toga se odbranio. Rekao je da mu je taj nadimak otac dobio (od prostih ljudi, po srpskom običaju izdevanja nadimaka), zbog boginja koje su mu lice išarale. Isto je tako dao tačna obaveštenja i za sve ono što se u komisiji dešavalo. On je posle toga bio oslobođen a onda, po svojoj molbi, pušten na godinu dana u Ćesarsku, u grad Trst, da tamo posvršava neke svoje poslove. A Crnogorci koji su se nalazili u Moskvi bili su dodeljeni moskovskoj upravi Vojne kolegije. Komanda nad njima data je bivšem mađarskom husarskom pukovniku, a sada general-majoru u penziji Felkeru, s tim da tako ostane dok ja ne budem, prema zahtevu Senata, otpušten iz dvorske kancelarije, a onda bi se formirali eskadroni, sašile uniforme i nabavila ostala vojnička sprema.
Moja molba se zadržala kod Adama Vasiljeviča malo predugo. Iako sam ja, po njegovim rečima, mogao imati nade, u meni se stvorila ipak izvesna sumnja, i to zbog izgovora koji su dolazili jedan za drugim: te nema za to vremena zbog drugih važnih stvari, te ne može da se ugrabi pravi čas, i tako se ta stvar odgađala od dana na dan.
Istina, na Adamu Vasiljeviču nisam opažao nikakvu promenu. On je bio kao i uvek ljubazan prema meni, ali ja sam prilično znao dvorske običaje pa sam se plašio da on štogod ne krije, Jer se on ophodio sa mnom kao da me na neki način stavlja na probu: u oči najlepše, a s mojom molbom se oteže — i zato sam počeo gubiti nadu.
On je imao dece i iz prvog i iz drugog braka. Imao je i kćeri i sinova. Ja sam se s njima poznavao i često sam ih viđao, ali sve se naše poznanstvo svodilo samo na razgovore i komplimente. I ništa drugo ne bih umeo reći nego samo da sam u to vreme živeo praznim životom bez posla i dužnosti, i već mi je i šetnja po gradu sasvim dojadila.
Petrograd u ono vreme nije bio nimalo uređen. Lično je pre na jedno veliko selo nego na prestonicu. U njemu su bile samo dve-tri unekoliko uređene ulice, po kojima se još i moglo voziti kolima, sve druge su bile do guše pretrpane nečistoćom i blatom. Znao sam ih već sve napamet, ništa se novo na njima nije moglo videti. Jedino su vatrometi počešće priređivani, a oni su bili znameniti samo po tome što je tu po nekoliko hiljada rubalja za sat i po nestajalo u dimu.
I tako mi je život bio više dosadan i prazan nego veseo. Najzad sam ipak našao neku zabavu: nakupovao sam knjiga i zimsko vreme provodio u čitanju.
Rat sa Prusom trajao je i dalje s velikom žestinom. I zato su se na dvoru još od početka počele održavati konferencije, a i izveštaji sa fronta stizali su tamo. Iz tih izveštaja ja sam video kako su neki viši oficiri, na preporuku komandanata armije, dobijali unapređenja, a video sam i čuo i da su neki moji vršnjaci iz husarskih pukova imali činove više od moga. Među njima bio je i neki Petar Tekelija, niži major Srpskog husarskog puka (po godinama mlađi od mene), proizveden za potpukovnika. U izveštaju je pod njegovim imenom stajalo samo da je major, a u Savetu nisu pitali da li je niži ili viši, i tako je od nižeg majora proizveden odmah za potpukovnika (čin višeg majora mu je preskočen). Mene je to jako dirnulo. Bilo mi je jasno da ljudi koji su na frontu dobijaju unapređenja, a mene, koji sam po strani, eto, zaobilaze, i zato me je obuzela misao da pođem na front i dokažem da i ja mogu da budem kao i ostali.
Jednog dana, kad sam bio kod Adama Vasiljeviča, zamolio sam ga da ne zaboravi moju stvar nego da mi učini dobrotu i dovede je do kraja, i onda u razgovoru pomenem mu o svojoj nameri da odem na front, a i to kako su me mlađi preskočili sa činom.
Ali njemu kao da nije bilo pravo to što govorim. Rekao mi je: „Vi biste od te vaše namere malo koristi videli, pre biste imali štete. Rat se može svaki čas završiti pa se i činovi preko reda prekinuti,i samo biste se badava mučili odlazeći tamo. Zato ja“, reče, „mislim da bi bolje bilo da ostanete na položaju na kome ste sada i da svoju sreću ovde očekujete.“
Njegove su mi reči donele malo ohrabrenja, ali, ipak, prolazio mi je dan za danom u besposlici, i najzad me je obuzela takva čamotinja da mi se ništa više nije mililo; skoro sam se od muke razboleo. Po glavi mi se vrzla samo armija, služba, napredovanje i slično.
Nisam bio dugo miran posle one nesrećne poplave što mi se desila na putu. Trebalo je da se opet sukobljavam s novim nevoljama i novim mukama. Moja je sudbina bila i suviše surova prema meni. Nimalo se nije posle onolikih mojih muka umilostivila. Sreću mi je uništila, gurnula me s puta i počela mi opet plesti zamke. Prvo mi je usadila misli s kojima me je i počela na zlo navoditi. Ali ja bih ipak isterao te misli možda iz glave i od tih planova ne bi možda ništa ni bilo, samo da se nisu umešali ljudi sa strane i svojom lukavošću uspeli da mi unište svu moju nadu u dobro i bace me na stranu s koje nisam mogao očekivati nikakvu sreću (kasnije ću i o tome pričati). I opet su se preda mnom podigle prepreke, a moja jadna sreća, iako se borila i branila i ponekad skoro uspevala da se održi, ipak nije mogla da odoli i ostane nepovređena. I opet je došlo do mnogih promena i velikih nesreća u mom životu.