Deo 2, Poglavlje 1
Na svršetku prvoga dela moje dosadašnje povesti kazao sam da sam po izlasku iz otadžbine, prolazeći kroz Poljsku, stigao na rusku granicu prošle, 1753. godine, kod prelaza Šeljegovke. Ali tu godinu ne treba računati, jer je u njoj do kraja ostalo bilo samo nekoliko dana. Zato ću kao pravi početak svoga dolaska računati 1. januar 1754. godine.
Moj dolazak na šeljegovski prelaz bio je mučan i težak utoliko više što mi je tamo data jedna prazna i hladna seljačka kuća za stanovanje. Da zagrejem tu kuću, morao sam kupovati drva od vojnika graničara. Furaž za konje i hrana za ljude nije se tamo mogla dobiti ni po koji novac. Zato sam morao moliti graničarskog kapetana za dozvolu da mogu poslati ljude u najbliže selo u Poljskoj da kupe i prevezu sve što nam je bilo potrebno. Istoga tog dana dockan uveče napravio mi je vizitu šeljegovski kapetan. Sreća što je bio Nemac, te smo se mogli sporazumeti.
On mi je rekao da je o mom dolasku poslat već po kuriru izveštaj komandantu u Kijev. Nisam se mogao s njim mnogo ni da razgovaram; jednako sam ložio vatru samo da mi se kuća što pre zagreje.
Sutradan, dockan uveče, vratio se kurir iz Kijeva i doneo kapetanu zapovest da me propusti bez karantina; kapetan me je o tome odmah izvestio. Ja nisam ništa više čekao, nego 24. decembra rano izjutra ustanem i pođem, žureći se da tog istog dana stignem u Kijev.
Kijevski komandant je javio našim ranijim iseljenicima koji su se tamo zadesili da sam stigao preko Šeljegovke, i da je on naredio da mogu doći u Kijev. Tako su mi neki poznanici izišli u susret i dopratili me do grada.
Istoga dana uveče stigao sam u Kijev. Tu su me dočekali još neki poznanici koje je poslao moj pašenog, major Šević (i on se tada nalazio u Kijevu). Proveli su me kroz grad i pokazali mi moj stan, u Podolu, gde su se nalazili i svi ostali iseljenici.
U stanu me je dočekao moj pašenog i moja svastika, sestra moje supruge. Oni su bili neiskazano radosni zbog našeg dolaska, a i mi isto tako, jedno zbog toga što smo se našli zajedno, a još više zbog toga što smo stigli najzad na svoje mesto i što se završilo putovanje koje nam je svima bilo dojadilo.
Idućeg dana, 25. decembra, na dan Hristova rođenja, došao mi je pašenog i s njim još neki poznanici, pa smo svi zajedno pošli tadašnjem komandantu, gospodinu Ivanu Ivanoviču Kostjurinu, jedno, zbog uobičajenog čestitanja praznika, a drugo, da mu se kao novodošavši predstavim.
Gospodin komandant me je primio vrlo lepo. On je pomalo i nemački govorio, te smo se tako bolje sporazumevali. Kad sam ga docnije malo bolje upoznao, video sam da je on bio od prirode dobar, a na takvom mestu, na granici, takav je čovek i bio potreban. Kako je tamo čest dolazak stranaca, on je svojim lepim ophođenjem pridobijao putnike.
Tu, u Kijevu, zatekao sam dve srpske jedinice, upravo začetke novih pukova od ranijih naših iseljenika. Prvu, generala Ševića, a drugu, generala Preradovića, ali tada se nijedan od te gospode nije u Kijevu nalazio. Obojica su bili u Moskvi, gde je u to vreme bio i dvor.
Tim novim pukovima komandovali su, jednim, potpukovnik Ivan (ili Živan) Šević, stariji sin generala Ševića, a Preradovićevim pukom, sin njegov, viši major Georgije Preradović.
Ta gospoda su bili moji poznanici, ali bilo je žalosno što sam ih zatekao u velikoj svađi i nesuglasici. Svaki je od njih hteo da svoju jedinicu uveća, pa su premamljivali jedan od drugog vojnike i oficire, nagovarajući ih da podnose molbe za prelaz. Zbog toga je, na kraju, dolazilo čak i do tuče i drugih nereda.
Ja sam, kao što sam i ranije radio, produžio voditi svoj dnevnik i unosio i zapisivao u njega sve što se dešavalo.
Nekoliko dana posle dolaska u Kijev odlučio sam se da pođem u Moskvu, da tamo u Vojnoj kolegiji molim za mesto u vojsci. To mi je savetovao i sam gospodin komandant, koji mi je i objavu dao za taj put. Sa mnom je pošao i moj pašenog, major Petar Šević.
Pošli smo na put i šestoga dana stigli u Moskvu. Odseli smo kod gospodina generala Ševića, koji se vrlo obradovao kad me je video. Posle dva dana on me je odveo gospodinu general-an-šefu i viceprezidentu Vojne kolegije Stepanu Fjodoroviču Apraksinu.
Taj me je gospodin dočekao vrlo ljubazno (prilično je govorio nemački). Raspitivao se koliko sam dana putovao, i o svemu drugom. Ja sam mu predao pismo koje mu je o meni napisao opunomoćeni poslanik iz Beča, kao i ono drugo, upućeno Vojnoj kolegiji. On mi je rekao da je već obavešten o tome od gospodina poslanika, da zna da me je austrijski dvor oslobodio dužnosti i da sam posle bio zadržan. Obećao mi je da će mi pomoći i rekao mi da podnesem Vojnoj kolegiji molbu i da navedem u njoj u koji puk želim da budem postavljen.
Zatim me je gospodin general Šević odveo i drugoj gospodi iz Vojne kolegije, koji su me isto tako lepo dočekali. Doček te gospode u to vreme probudio je u meni takvu ljubav prema Rusiji da ne bih požalio ni svoj život za nju da dam; smatrao sam za najveću sreću što me je sudbina dovela u tu državu za koju sam bio gotov i da živim i da mrem.
Ja nisam hteo da tražim postavljenje u stare husarske pukove, kao što su me neki savetovali, govoreći da će Ševićev i Preradovićev puk biti vojne naseobine, koje se neće ceniti kao drugi pukovi. Te neozbiljne savete ja sam odbacio i u molbi tražio da me postave u puk gospodina generala Ševića.
Kad sam napisao molbu, pročitao je jedan činovnik iz Vojne kolegije i kazao mi da su sva naša gospoda iseljenici dobili viši čin nego što su ga imali u Ćesarskoj. „Zato“, veli, „treba i vi da tražite čin nižeg majora.“
Ja sam o tom njegovom savetu razmišljao ceo dan. Da li da tražim čin ili da ne tražim? Mislio sam, ako ga tražim, mogu odmah, iz početka, o meni gospoda steći rđavo mišljenje, jer sam video da su ta velika gospoda vrlo nezadovoljna zbog nesuglasica među našim iseljenicima. Iz tih razloga nisam tražio viši čin (sada vidim da sam jako pogrešio što nisam iskoristio tu priliku), nego sam samo kazao da želim stupiti u puk gospodina Ševića, sa istim, kapetanskim činom, koji sam imao i u ćesarskoj službi. Tražio sam samo da po rangu budem stariji od kapetana koji su taj čin tek sad dobili.
Tako napisanu molbu predao sam generalu Ševiću. On je primio bez ikakve primedbe, i, onako kako sam mu je dao, predao je na raportu Vojnoj kolegiji.
Šest dana posle toga pozvan sam u Vojnu kolegiju. Tamo me je zapitao gospodin viceprezident Stepan Fjodorovič Apraksin sa gospodinom general-an-šefom Petrom Spiridonovičem Sumarokovom (obojica su dobro govorili nemački) da li uz tu molbu tražim još štogod. Ja sam odgovorio da nemam razloga da ih još za šta trudim; ja sam, rekoh, čovek nov i ne znam ovdašnje običaje — „pa ako sam u molbi nešto propustio, oslanjam se na milost nadležne gospode, s nadom da će oni ako šta treba sami dodati“.
Kad sam to kazao, gospodin Petar Spiridonovič Sumarokov okrenuo se sa stolicom prema meni — jer sam mu ja stajao malo po strani — i obratio mi se ovim rečima: „Nama je poznato iz pisma gospodina opunomoćenog poslanika u Beču koje je on poslao Vojnoj kolegiji da ste bili zadržani i zatvoreni i da je oko vašeg otpusta bilo teškoća dok niste najzad dobili pasoš, a posle, kada ste dobili pasoš, da ste putovali o svome trošku iz svoje otadžbine do ruske granice. Pošto vi ne govorite ni o kakvoj nagradi u vašoj molbi, nego samo tražite da stupite u službu sa kapetanskim činom, koji ste imali i u ćesarskoj vojsci, pitam vas: da li imate još kakvu molbu?“
Ja sam i na to odgovorio: „Ne, nemam, oslanjam se na milost gospode iz Kolegije.“
Eto, tako je i drugi put sreća preda mnom stojala, ali ja sam i tada prošao pored nje i nisam tražio čin
Posle toga naređeno mi je da izađem iz sale dok me opet ne pozovu unutra. Izišao sam u drugu kancelariju i tu ostao oko četvrt sata, a onda su me opet pozvali. Gospoda su mi kazala da sam po svojoj molbi primljen u službu i postavljen u puk gospodina generala Ševića, sa rangom koji sam tražio, zatim da mi Državna vojna kolegija određuje platu sa dodacima od onog dana od kad sam dobio otpust iz ćesarske vojske i upisao se u jedinicu general-majora Ševića. „To vam je naknada“, rekoše, „za sve vaše troškove za vreme puta.“
Ja sam se zahvalio; bio sam zadovoljan tim rešenjem. Za godinu i po dana, po moskovskim cenama za hranu i furaž, zajedno sa platom to je iznosilo hiljadu sto dvadeset i jednu rublju i dvanaest kopjejaka. Gospodin viceprezident Apraksin kazao mi je posle toga da mu se javim iduće nedelje, to jest, prekosutra. Ja sam se onda poklonio, izišao iz sale i otišao u svoj stan.
Prekosutra, u nedelju, javio sam se po naredbi gospodinu viceprezidentu, Tamo sam zatekao mnogo gospode. Čekali su da Stepan Fjodorovič uđe. Kad je malo posle ušao i mene video, počeo je odmah razgovor. Rekao mi je da hoće da me predstavi carici Jelisaveti Petrovnoj i rekao mi da zato dođem u dvor na liturgiju. Kad je zatim seo na kola i otišao u dvor, otišao sam i ja za njim. Ušao sam kud i svi ostali, ne znajući kuda idem — tada sam prvi put video dvor i tako velik skup. Stajao sam s ostalima u velikoj dvorani, ispred vrata koja vode u crkvu. Uskoro zatim stigao je i general Šević, a major Petar Šević već je bio tu. Ja priđem generalu i kažem mu da ću biti predstavljen carici. Stali smo onda na mesto s kojeg ćemo moći videti caricu kad bude ulazila u crkvu.
Carica je izvolela proći, služba je počela, a pred kraj službe priđe nam jedan od dvorana, za kog sam posle doznao da je dežurni kamerher. On nas zapita: „Ko je od vas kapetan Piščević?“
Ja na to pitanje odgovorim: „Ja“ — a on mi reče: „Izvolite poći za mnom.“
Odveo me je na veliku galeriju i zadržao me na mestu kud treba carica da prođe, pa je i sam stao pored mene.
Kad se carica približila, on me je predstavio, a onda nam je i gospodin viceprezident brzo prišao i počeo carici govoriti o meni. Dok je carica njegove reči slušala, gledala je jednako u mene — ja sam bio u novoj bogatoj husarskoj uniformi — a onda mi je izvolela pružiti ruku.
Posle toga odvezao sam se sa generalom Ševićem i s mojim pašenogom majorom Petrom Ševićem kući. Tog večera bili smo u dvoru na balu, gde sam prvi put imao zadovoljstvo da u Rusiji vidim dvorsku zabavu, koja mi se učinila izvanredna.
Tog večera u dvoru na balu video me je ćesarski opunomoćeni poslanik, grof Esterhazi, Mađar po rođenju. On sam nije sa mnom razgovarao, nego je podmetnuo jednoga iz svoje svite; za njega sam posle doznao da se zove grof Veglović. Ovaj mi se približio, stao pored mene, gledajući igru dama i kavaljera, a onda mi počeo mađarski govoriti. Vidi, veli, da sam Mađar, ili da sam bar iz Mađarske. Ja sam taj jezik razumevao, ali nisam ga umeo pravilno govoriti. Njegovo pitanje sam ipak razumeo i odgovorio mu na nemačkom da Mađar nisam, ali da sam se rodio i odrastao u toj zemlji.
On je saslušao moj odgovor pa onda počne i on nemački: „E, to je baš lepo. Ja vas pitam vašim maternjim jezikom, a vi mi odgovarate tuđim. Kad ste moje pitanje razumeli i na njega odgovorili, to znači da svojim jezikom nećete da govorite, a naš poslanik, međutim, želi da dozna nešto o vama, jer je video da su vas carici predstavili.“
Ja mu opet odgovorim da nisam Mađar, nego Srbin iz Slavonije, da sam otuda otišao sa dopuštenjem austrijskog dvora, i da sam tih dana ovamo stigao i stupio u službu; on se onda udaljio — ali u dvoru smo se od to doba češće viđali dok sam ja bio u Moskvi.
Posle nekoliko dana izišao je ukaz Vojne kolegije o mom postavljenju i poslan generalu Ševiću. Mene su pozvali u Vojnu kolegiju na zakletvu; tako sam postao viši kapetan pod Ševićevom komandom.
Nisam imao razloga da i dalje sedim u Moskvi, trebalo je ići u Kijev, ali pošto se gospodin general Šević i dalje zadržavao u Moskvi, očekujući da se odredi gde će se s pukom naseliti, želeo je da i ja neko vreme ostanem uz njega. I tako ja ostanem u Moskvi četiri meseca.
To sam vreme iskoristio i obišao i video sve što je bilo vredno u Moskvi videti. Isto tako bivao sam o velikim praznicima i kod velike gospode, a i u dvoru. Tamo su se često održavali prijemi, balovi, maskarade i vatrometi, pa je čovek dosta koječeg mogao da vidi.
Dok sam se nalazio tamo, imao sam prilike da doznam mnogo stvari o životu naših iseljenika i o njihovim nesuglasicama. Prvi je došao u Rusiju general-major Ivan Horvat. On je bio lepo primljen. Data mu je privilegija o slobodi iseljenika i pusta zemlja za naseljenje. Zapadnu stranu te zemlje čini reka Sinjuha do svog ušća u Bug — pa na sever do reke Visa, pa Visom, iznad granice poljske Ukrajine, nadole do reke Tjasmina i dalje desnom obalom reke Dnjepra do granica ondašnjih zaporoških kozaka — što u dužini iznosi više od trideset geografskih milja. To je mesto bilo određeno za naseobinu iseljenika, pod nazivom Nova Serbija.
Horvat se iselio 1751. godine. On je znao da će ubrzo za njim doći i general Šević, pa je Ševića preduhitrio i na svoje ime izdejstvovao tu privilegiju i kao začetnik zahtevao da se naredi svima iseljenicima da se nasele u kraj koji je određen za Novu Serbiju, s tim da svi budu pod njegovom komandom. Tako je i rešeno. Horvat je posle toga otišao iz Petrograda u Kijev, gde se nalazila njegova jedinica, i odmah krenuo sa svojim ljudima u taj kraj, i tu se nasele kako su umeli i znali.
On je tu zemlju podelio na dve naseobine. Na jednoj polovini bili su husarski pukovi a na drugoj pešadija, koju je on nazvao pandurima. Rasporedio je i odredio gde će biti šančevi, čete i oficiri sa određenim brojem vojnika.
Za novčane i druge potrebe Horvatu je od Senata bio pridodat jedan general sa izvesnim brojem inženjerijskih oficira. On se zvao Ivan Fjodorovič Gljebov, a dužnost mu je bila da s Horvatom bude u vezi za sve što se tiče naseljavanja.
Radi zaštite tih naseobina od krimskih i očakovskih Tatara počela se te iste godine podizati tvrđava svete Jelisavete, u koju se docnije smestio general Gljebov sa svojom komandom i garnizonom.
I tako je Horvat na osnovu tih privilegija ostao u Novoj Serbiji očekujući sve iseljenike pod svoju komandu, jer naredba je glasila: kako ko od iseljenika dođe, da se snabde potrebnim stvarima za put i da se uputi u Novu Serbiju Horvatu.
General Šević se iselio iz Ćesarske godinu dana posle Horvata. Kad je došao u Kijev, doznao je za Horvatovu privilegiju, po kojoj je trebalo da se i on sa svojima naseli u Novoj Serbiji i da potpadne pod Horvatovu komandu — jer je ta naredba važila za sve iseljenike.
General Šević bio je time nezadovoljan. Ostavio je u Kijevu sve svoje i otišao u Moskvu, gde se u to vreme, kao što sam već rekao, nalazio dvor. I Šević je kao i Horvat bio lepo primljen i predstavljen carici.
Šević je posle toga predao predstavku u kojoj je izjavio da ne želi biti pod Horvatovom komandom zbog toga što je on i u ćesarskoj vojsci bio stariji od Horvata, a i zbog toga što je više ljudi i porodica preveo od Horvata u Rusiju. Iz tih razloga tražio je svoje posebno pravo i drugu zemlju za naseljavanje.
U isto vreme iselio se sa svojima i general Rajko Preradović, i u to doba bio u Moskvi. I on je izjavio da ne želi biti ni pod Horvatovom ni pod Ševićevom komandom, smatrajući da je stariji od obojice po službi koju je imao u Ćesarskoj. Tražio je i on posebnu privilegiju na svoje ime i drugu zemlju kao naseobinu.
Tako sam zatekao gospodu generale u velikoj zabuni, a video sam dosta jasno da su i velika ruska gospoda bila zbog toga vrlo nezadovoljna, što je sve stvaralo velike teškoće.
Horvat je, međutim, doznao za zahteve Ševića i Preradovića, pa je počeo tražiti načina da i on njih omete i da obojicu stavi pod svoju komandu. Napisao je predstavku u kojoj je govorio nepovoljno o njihovom iseljenju, a naročito o Preradoviću, koji, po njemu, nije ni doveo nikog drugog osim svoje porodice, a on, Horvat, kao začetnik iseljavanja isticao je sebe ispred drugih, govoreći kako to niko drugi ne bi smeo ni uraditi da se on nije prvi usudio da traži od ćesarskog dvora iseljenje u Rusiju, da je on, prema tome, drugima dao primer i put im tako otvorio.
Šević je, opet, potcenjivao Horvatovu predstavku, izjavljujući da je on tražio iseljenje od ćesarskog dvora u isto vreme, a ne po primeru Horvatovom, niti u vezi s njime, da je poveo više ljudi sa sobom nego Horvat i da je bio uvek stariji od njega.
Takvo stanje je dugo trajalo i više puta je u Senatu i Vojnoj kolegiji o tome bilo savetovanja. Naposletku je odlučeno — neka se samo prekine sav taj nered — da se svima učini po volji. Ševiću su dali zasebnu zemlju u Bahmutskoj provinciji, u pustom kraju oko reka Donca i Lugana, a Preradoviću tako isto oko Donca i susednih rečica, iznad Ševića, bliže tvrđavi Bahmut. Jedan drugom potčinjeni da ne budu, nego da svaki ima svoju zasebnu naseobinu, a ceo taj kraj da se nazove Slavenoserbija — ali im posebne privilegije nisu date.
Kad je to Horvat doznao, da naškodi Ševiću i Preradoviću, pošlje u Kijev svoje oficire pod lažnim izgovorom da kupuju za puk čohu i ostalo što treba za uniforme, a u stvari da podgovaraju Ševićeve i Preradovićeve ljude da podnesu molbe da žele biti na zemlji koja je Horvatu određena, a da sa Ševićem ne žele ići.
Taj Horvatov plan naneo je Ševiću velike štete. Ne samo da se našlo ljudi koji su takve molbe podnosili komandantu Kijeva nego su još mnogi niz Dnjepar čamcima odlazili Horvatu u Novu Serbiju, a Horvat ih zatim zadržavao kod sebe. Ševiću je samo jedno pomoglo: Vojna kolegija nije bila zadovoljna Horvatom, zbog toga što on nije hteo da bude pod Kolegijom, nego je izdejstvovao sebi da zavisi neposredno od Senata; Šević to nije učinio, nego je ostao pod Kolegijom. Zato je Kolegija bila na Ševićevoj strani, i Horvatu je zabranila da prima Ševićeve ljude. Da nije bilo toga, kako se bilo zahuktalo, Šević je mogao izgubiti sve svoje ljude. Tako su, posle mnogo teškoća, Šević i Preradović prešli iz Moskve u Kijev.
Toj dvojici gospode bio je tada pridodat general Ilija Aleksandrovič Bibikov, u istom odnosu kao Gljebov Horvatu. Bibikov je služio u tvrđavi Bahmut i imao da se stara da preseljenici dobiju dosta dobre zemlje sa vodom i šumom i da budu snabdeveni svačim što im pripada: platom, provijantom i furažom — kako je već predviđeno prema godišnjem rasporedu.
General Bibikov je došao u Kijev i ubrzo zatim uputio i ispratio gospodu generale Ševića i Preradovića s njihovim jedinicama, davši im maršrutu i podvoz iz Kijeva za Bahmut.
I ja sam zajedno s drugima pošao iz Kijeva. Putovali smo kroz Malorusiju i kozačka naselja i stigli do Bahmuta, odakle su nas poveli i raspodelili u provinciji Bahmutskoj, u blizini našeg budućeg naselja, u sela, po državnim stanovima.
Sad ću se s mojom pričom za neko vreme opet vratiti unatrag, da ispričam šta se sve zanimljivo desilo dok sam se bavio u Moskvi.
Imaćeš sada, čitaoče, da me požališ, jer ćeš iz moje dalje povesti videti kakve su mi se nesreće dešavale i kakvim putem sudbina čoveka može da povede.
U to doba, kad sam prvi put došao u Moskvu i službu dobio, o čemu sam već govorio, zateknem u Moskvi i vladiku Vasilija Petrovića, koji je doputovao iz Crne Gore. Kaluđeri otuda dolaze već nekoliko godina radi milostinje, kao što obično rade ti bestidnici — svuda se skitaju i traže načina da se obogate. Tako je i taj vladika, ugledajući se na njih, predao Senatu predlog u kome je izjavio da on može učiniti koristi Rusiji i izvesti iz Crne Gore nekoliko hiljada ljudi, kao vojsku. Kazao je da je on u Crnoj Gori potpuni gospodar, da ni od koga ne zavisi, i da će čitav njegov narod, čim se on bude vratio i objavio seobu, poslušati njegovu naredbu i biti gotov da pođe u Rusiju. Treba samo da se odredi trošak za putovanje i nađu oficiri koji će na ćesarskoj granici primiti iseljenike i dalje ih sprovesti.
Ovaj projekat bio je prihvaćen u Senatu, i o njemu podnesen izveštaj carici Jelisaveti Petrovnoj, i ona ga odobrila. Naređeno je zatim da se odredi komisija i da se piše ćesarskom dvoru, da se zatraži dozvola za slobodan prolaz Crnogoraca kroz ćesarsku zemlju, da se odrede karantini na granici gde bi se crnogorski iseljenici primali i gde bi izvesno vreme proveli, i da se za njihovo sprovođenje kroz Austriju pošalju oficiri.
Dok je prema toj odluci pisano ćesarskom dvoru i otuda se čekao odgovor, dotle je crnogorski vladika bio jednako u Moskvi, iščekujući dan svoga polaska. Za to vreme on je pridobio za svoj plan nižeg majora Stevana Petrovića iz jedinice generala Ševića. Stevan Petrović služio je isprva kao kapetan u starom Srpskom puku, a posle je po svojoj molbi preveden u Ševićevu jedinicu s majorskim činom. Tog majora vladika je nazivao svojim rođakom i sinovcem i vodio ga kod sve gospode, a to je mogao već i zato što se i taj major prezivao Petrović. Vladika je tražio odobrenje da na njega prenese svoje poslove. To je bilo primljeno, i vladika se ohrabrio.
Baveći se u Moskvi, ja sam čuo za tu stvar, koja se držala u tajnosti, ali podrobnosti nisam znao, a nisam se ni trudio da ih saznam. Ni vladiku nisam poznavao i zato se nisam ni zanimao za stvari koje me se ne tiču. Sa majorom Petrovićem sam se video kod mog generala jedno dva puta, ali se bliže s njim još nisam upoznao.
Kad je vladika doznao da sam ja tu skoro iz Ćesarske došao i da se nalazim u Moskvi, rešio se da me pozove k sebi. Jednoga dana je poslao po mene i zamolio me da dođem. Ja sam mu otišao i tada sam ga prvi put video. Primio me je vrlo ljubazno, nazivajući me zemljakom; rekao mi je da mu je moje prezime poznato1 i da u Albaniji u Paštrovićima od moga roda ima dobrih ljudi, koji su tamo vlastela i gospoda, i da mu je vrlo milo što me je video. Taj nam je dan u tim komplimentima i prošao.
Posle nekoliko dana pošlje opet po mene, zove me, želi, kaže, da me vidi. Ja sam sve to smatrao samo kao znak prijateljstva; nisam hteo da ga odbijem i otišao sam mu. Ovoga puta me je primio još ljubaznije nego prvi put, i između ostalog rekao mi da ima jednu veliku tajnu da mi poveri, moleći me da o tome zasad nikome ne govorim.
Ja sam mu na to rekao: „Ako nije potrebno da to znam, možete i da mi ne govorite, jer ja sam ovde čovek nov, pa bih mogao slučajno i da pogrešim.“
Na to mi je vladika izvoleo reći: „Ne, nemojte odbijati da se primite posla koji ću vam sad poveriti. Pošto ste iz moga kraja, ja se na vas mogu u svemu osloniti“, i još je dodao da me on može mnogo usrećiti i obogatiti i da je sad najzgodnije vreme da me u sve uputi.
Onda mi je počeo pričati o predlogu koji je podneo Senatu: da je taj predlog odobren od njenog veličanstva carice, i celu mi stvar podrobno ispričao. Rekao mi je da ću od majora Petrovića još više o tome čuti i da je on Petroviću rekao da mi sve otvoreno kaže. — „Vi ste“, reče vladika, „obojica vojnici, i vaša mi je pomoć potrebna.“
Kad mi je vladika tu tajnu otkrio, ja sam mu zahvalio za dobro mišljenje o meni i rekao mu: „Sveti vladiko, vaša stvar i vaš predlog su važni, i ako vam pođe za rukom da sve završite kao što ste mi izložili, to će doista biti velika stvar; a što se tiče mene i moga učešća u tome, ne znam šta da vam kažem. Prvo, to je put dalek i težak, a drugo, taj će posao biti vrlo mučan: sprovoditi kroz tuđu državu samovoljne ljude koji nisu naviknuti ni na kakvu disciplinu moglo bi sprovodnicima doneti velike nevolje i nesreće.“
Iz tih mojih reči vladika je video da ja nemam volje za taj njegov posao, pa je nastavio savetujući me da se razmislim još o sreći koju bih mogao postići, a svoju odluku, rekao mi je, da kažem majoru Petroviću. Na tome smo završili, i ja tako odem svojoj kući.
Sutradan posle podne došao mi je major Petrović, posedeo je malo kod mene, pa me zamolio da pođemo njegovoj kući; ja mu to nisam mogao odreći i učinio sam mu po volji.
Major Petrović počeo mi je govoriti isto što i vladika. Rekao mi je da je on već nekoliko godina u Rusiji, da zna sva pravila službe i da taj posao oficirima koji budu upotrebljeni kao sprovodnici tih ljudi može doneti veliku korist i sreću. „Zato je“, veli, „naš vladika, želeći vam kao zemljaku svaku sreću, odlučio da vas pozove, i čim bude iz Moskve pošao, tražiće nekoliko oficira kao sprovodnike tih ljudi, među kojima vi treba da budete prvi. Nemojte nam to odbiti, nego nam dajte reč da ćete poći čim bude pala naredba, jer vi ste nam“, govorio je major, „u tome poslu neophodno potrebni, najpre, zato što je vaše ime u našem kraju poznato, pa će iseljenici imati više vere prema svom čoveku nego prema tuđinu, a drugo, zato što ste bili u ćesarskoj vojsci, pa znate jezik i tamošnje običaje. Kad iseljenici budu ulazili u Ćesarsku na određenim mestima na granici, zatim kad budu prolazili kroz Ćesarsku i Mađarsku, i kad ih budemo primali ovde, na ćesarsko-ruskoj granici, u svim tim slučajevima vi ćete nam biti vrlo, vrlo potrebni. Zato mi je vladika“, govorio je major, „naredio da vas molim da nas ne odbijete, a on vam za taj trud obećava veliku nagradu. Od vladičine preporuke mnogo zavisi; što on odredi, ima da bude, i vi možete dobiti ništa manje nego pukovnički čin, i bićete prvi posle mene.“
To neprestano nagovaranje tako me je uznemirilo i napunilo mi glavu da nisam prosto znao šta da radim. Činilo mi se kao da mi se predskazuje nešto strašno i opasno. Ali to što su me svakodnevno saletali i najlepšim me rečima pridobijali, počelo je, na moju nesreću, za mene jako da prianja, i to je učinilo da sam se ja i sam na to počeo privikavati i pred njihovom voljom popuštati. Ali ipak sam se uzdržao i nisam im dao odlučujuću reč, nego sam odgovorio majoru ono isto što i vladici.
Kad me je major čuo, rekao mi je: „Vidim da vi za to nemate volje i da odbijate sreću koja vam se nudi, a neko drugi na vašem mestu pare bi za to dao.“ Najzad mi još reče: „Hajdemo obojica vladici, od njega ćete čuti šta on misli s vama.“ Ja pristanem i pođemo.
Kad je vladika video kako zajedno dolazimo, dočekao nas je sa starinskom titulom: srpske vojvode. Ponudio nas je da sednemo i poslužio nas šampanjcem. Počeo je razgovor. Između ostalog major je vladici kazao kako mi je o svemu govorio, ali da od mene još nije dobio pristanak.
Videlo se da je vladika tim izveštajem pomalo uvređen; rekao mi je: „Vi, dragi moj prijatelju, još ne znate koliku vam sreću ja pripremam. Iako sam ja“, reče, „u toj stvari vođa, ne mogu primiti vojničke činove i dostojanstva, ali ja više volim da ih vas dvojica dobijete nego ko drugi. Ja hoću da vi budete najglavniji.“
Kad sam video toliku ljubaznost i čuo tolika obećanja, rekao sam vladici da ja ne mogu za takvu stvar podnositi molbu, ali ako mi se bude naredilo da pođem — neću odbiti.
Ta moja izjava umirila je malo vladiku. On me je zagrlio, poljubio i nastavio: „Vas dvojica ćete sada“, reče, „u puk, ali tamo se nećete dugo zadržavati, a ja ću“, reče, „ostati ovde u Moskvi dok ne dođe odluka od ćesarskog dvora o zahtevu koji je odavde poslat za prolazak iseljenika kroz Ćesarsku. Čim ta odluka bude došla, ja odavde odlazim, a vas dvojica ćete dobiti naredbu kuda imate da pođete.“
General Šević i mi svi s njime otišli smo zatim iz Moskve, došli u Kijev i počeli da se spremamo za naša nova naselja, kao što sam već malo ranije govorio. Dva dana pred naš odlazak došao je vladika iz Moskve u Kijev, a ja i major otišli smo da ga posetimo.
Vladika mi je izgledao nešto zbunjen i neveseo. Kaže: nije nešto zdrav. Sa majorom je otišao zatim u drugu sobu i tamo su nešto razgovarali. Kako mi se učinilo da dugo čekam, ja polako iziđem — pa odem kući.
Pred veče istoga dana eto majora, veli: „Zašto ste danas tako brzo od vladike otišli? On pita za vas, hteo bi s vama govoriti. Hajdemo k njemu.“ Ja pristanem i pođemo.
Vladika mi je kazao da odlazi u Crnu Goru, i, čim tamo dođe, počeće pripremu za iseljavanje, pošto je ćesarski dvor dopustio prolaz, i da će on, vladika, odmah po kuriru poslati predstavku
Senatu, a major Petrović, ja i drugi oficiri da ćemo biti poslani na granicu ćesarsku i mletačku prema Turskoj, „a dotle“, veli, „ostanite u vašoj jedinici i čekajte na poziv“.
Između ostaloga vladika mi je kazao kako je posle našeg odlaska iz Moskve predao Senatu molbu da se izradi otpust iz ćesarske vojske za kapetana Slavonskog husarskog puka Ivana Podgoričanina, i da će i taj kapetan biti u toj komisiji. „Ja sam napisao“, govorio je vladika, „da mi je taj kapetan neophodno potreban — i ja se nadam da će on dobiti otpust.“
Vladika je tražio kapetana Ivana Podgoričanina zato što je taj kapetan bio nešto u srodstvu sa majorom Petrovićem. Rodom su bili obojica iz krajeva pod Turskom, iz mesta Podgorice. Docnije sam doznao da je major Petrović mnogo molio vladiku da dovede toga čoveka. Ja sam kapetana Podgoričanina vrlo dobro poznavao, jer smo obojica služili u istom, Slavonskom husarskom puku. — O njemu ću docnije više govoriti.
Dan docnije vladika je pošao iz Kijeva na put, a mi se, opet, s generalom Ševićem krenuli u svoja naselja, kao što sam već rekao, i rasporedili se po stanovima. Naš komesar, gospodin general Bibikov, snabdeo nas je svim potrebama, i tu smo zimu lepo proveli.
Napomene
- On je to govorio zato što su moji preci bili iz Albanije, iz predela Paštrovića, koji je (kao što sam o tome u prvom delu dovoljno govorio) pod zaštitom Republike Mletačke, a graniči se sa Crnom Gorom. (Piščević je tu pogrešio. On je o tome svakako pisao u svojoj knjizi „O naciji srpskoj“.)