Deo 2, Poglavlje 13
Izjutra oko devet sati pošalje po mene moj šef, Adam Vasiljevič Alsufijev, svoga ordonansa — zove me. Ja se brzo obučem i odem njegovoj kući. On poče da mi priča: „Juče sam se“, veli, „video s Horvatom. Odmah je stao jurišati na mene da vas otpustim s dvora. On kaže da ste vi već pristali da budete u njegovoj komandi.“
Ja oborim oči i počnem mekim glasom da je Horvat bio juče kod mene i da me je zvao u svoju jedinicu. On sada sprema u armiju novoosnovani Makedonski husarski puk i mene postavlja za zapovednika toga puka, sa činom potpukovnika. Ja sam mu rekao da želim da služim u armiji i, ako me dvor razreši dužnosti, da ću pristati da s tim pukom pođem u armiju i njim komandujem.
Adam Vasiljevič, kao pametan čovek, video je odmah iz mojih reči da je to već svršena stvar i reče: „Vidim da ste se vas dvojica već sporazumeli, ali nisam se nadao da ćete tako uraditi, da ćete napustiti svoje mesto. Zar vam je dosadilo dobro koje ste uživali? Neko bi skupo platio to što ste vi badava imali. I zašto mi niste o tome ranije govorili, nego ste se sami u takvu jednu stvar upleli?“ — i onda dodade: „Dobro, referisaću o tome carici.“
Ja sam mu ponovio da imam želju da služim u armiji, a on mi na to kratko odgovori da će izvestiti caricu, i onda zaćuta, a posle četvrt sata, kad je već hteo da ode od kuće (ja sam još tamo stajao), okrete se i zapita me: „Poznajete li vi dobro Horvata?“
Ja mu odgovorim da se s njim znam još iz Ćesarske, a on mi na to reče: „Pa, neka vam bude. Samo, meni izgleda da će uskoro biti komedije među vama.“ — S tim je izišao iz sobe, seo u karuce i otišao.
Tada sam jasno video da je Adam Vasiljevič vrlo nezadovoljan time što sam uradio. Mislio sam u sebi: kako li će o tome izvestiti caricu? Možda njegov izveštaj neće ići meni u prilog. I kakav li će odgovor odande doći? — i više sam očekivao zla nego dobra. Najednom me je stala mučiti briga i ja se počnem kajati — ali bilo je kasno. Tako se vratim kući.
Horvat je tog dana zbilja podneo predstavku Senatu da me proizvedu za potpukovnika, ali ne u Makedonski, nego u Bugarski puk. Uz moju molbu priložio je i pismo koje je dobio od Crnogoraca kad je prolazio kroz Moskvu (o tome sam već govorio), a nije zaboravio da pomene i ljude koje su iz Ćesarske doveli poručnik Jezdimirović i ađutant Markov, jer su i ti ljudi pripadali crnogorskoj komisiji, i, prema tome, tražio je da i njih pridodadu Crnogorcima i molio da se i o tome donese odluka.
Ali Senat je na tu predstavku odgovorio da mi se čin potpukovnika, bez naređenja njenog veličanstva, ne može dati, nego me može proizvesti samo za višeg majora, kao što mi po redu sleduje, i, osim toga, da će tražiti da me dvorska kancelarija razreši dužnosti. Tog istog dana Horvat je u Senatu promenio svoju predstavku i zatražio da me Senat, kao višeg majora, postavi u Bugarski husarski puk (kao što je tražio i u prvoj predstavci), a Alekseja Kostjurina, kome je isto tako dat čin višeg majora, u Makedonski. Za tu promenu on mi je rekao tek kad se vratio kući.
Odmah sam video tu moju tobožnju sreću. Video sam da mi je već od početka pošlo sve naopako. Rekao sam Horvatu da mi to nije pravo, a on mi je odgovorio da je to jedna sitnica i da to nije ništa. „Čim“, reče, „stignem u Novu Serbiju, poslaću predstavku o tebi i ti ćeš sigurno dobiti čin. Eto ti primera“, rekao je pokazujući mi na Kostjurina. „Tek je četvrti mesec kako je proizveden za nižeg majora, a sad je već viši major. Tako će biti i s tobom. Sve što ja predložim, Senat odobrava. I nije važno što si određen za Bugarski puk. Sve stoji samo do moje volje, ja mogu da vršim premeštaje iz puka u puk kako hoću i da šaljem ljude kuda hoću.“
I onda je nastavio kako će mi pred polazak Makedonskog puka dati čin potpukovnika i prevesti me u taj puk, a Kostjurina će postaviti na moje mesto u Bugarski puk. Ja sam bio prosto slep od te prazne nade i njegovih reči — i sve mu poverovao. Na tome je i ostalo.
Ubrzo posle toga saznao sam da Senat traži da me dvorska kancelarija razreši dužnosti, a onda — da me je već i razrešila.
Sutradan me je Adam Vasiljevič pozvao i izvestio da sam po svojoj želji i zahtevu Senata, posle njegovog referata carici, razrešen dužnosti na dvoru. Poželeo mi je srećan put i u novoj službi uspeha, dao mi je zapečaćen koverat za Vojnu kolegiju, u kom je bio akt o mom razrešenju, i rekao mi da će me Kolegija uputiti na Senat.
Počeo sam ga moliti da mi se reši ona moja molba na koju sam toliko čekao. „Nadao sam se“, rekao sam mu, „da ću vašim nastojanjem dobiti od njenog veličanstva milost i nagradu za svoj trud.“
On mi je rekao da sada nije vreme o tome govoriti, „a ako kasnije carica bude izvolela da vas čime nagradi, vas će već naći. Nećete“, reče, „ostati neobavešteni, a što se tiče vaše molbe, neću propustiti da je ne podnesem carici, čim se ukaže zgodna prilika.“
Posle toga nije hteo ništa više da kaže. I tako smo se oprostili. Ja sam otišao zatim Horvatu i ispričao mu da me je dvorska kancelarija razrešila i da mi je dat akt za Kolegiju.
Kako je bilo još dosta rano, odem u Kolegiju i predam koverat koji sam doneo od Adama Vasiljeviča. Tamo su ga otvorili i pročitali. O mojoj službi i zadatku koji mi je bio poveren rečeno je, istina, pohvalno, s objašnjenjem da sam na zahtev Senata premešten. I to bi sve još bilo u redu, ali kad su drugi akt pročitali, ja sam se strašno i iznenadio i rastužio. U njemu je kazano da mi je na račun dvorske kancelarije dato iz državne kase petsto rubalja i da mi se taj novac ima sada da odbije od plate, vrati u državnu kasu i da se o izvršenju toga izvesti dvorska kancelarija.
Gospoda članovi Kolegije su me pitali kakav je to novac i kad mi je dat, a mene je bilo stid da kažem da sam ga dobio na račun one sume koju mi je njeno veličanstvo carica obećala dati kao naknadu za podnesenu nesreću, nego sam rekao da sam ga dobio za svoje potrebe, i tako sam izišao iz kancelarije. Moj akt je predat sekretaru da ga otpremi u Senat, a poslano je i obaveštenje državnoj kasi da mi se dodeli plata sa dodacima prema petrogradskim cenama od dana moga prelaza iz dvorske kancelarije u Senat, a onih petsto rubalja da se zadrže i da se o tome izvesti dvorska kancelarija.
Iz Kolegije sam otišao Horvatu i ispričao mu šta mi se desilo, a i to kako sam izgubio petsto rubalja. On mi, smejući se, reče da za tom sitnicom ne žalim i da svi ti gubici nisu ništa spram onog do čega me on misli uzvisiti i zapita hoću li skoro iz Kolegije preći u Senat.
Tog dana sam doživeo još jedan udar: oduzeta su mi dvorska kola, konji i sluge, sa svim drugim prinadležnostima i stanarinom. I tako sam bio primoran da uzimam privatna kola ako neću da idem peške, i da ih plaćam svojim novcem.
Taj dan mi je bio vrlo mučan. Uvideo sam već svoju pogrešku. Bilo mi je jasno da mi je vrlo slaba nada da preko Adama Vasiljeviča dobijem neku nagradu. Trebalo mi je zato da se s njim razgovorim i da ga zamolim da mi se bar ona suma od petsto rubalja ne oduzme. Odem, dakle, sutradan njegovoj kući, ali na ulazu presreo me je sluga i rekao mi da gospodin nije kod kuće, da je nekud otišao, a on ne zna kuda.
Shvatio sam da je i Adam Vasiljevič uradio po običaju gospode: kad neće s nekim od posetilaca razgovor, naredi sluzi da ga dočeka i kaže da je gospodin bolestan, da je sad baš uzeo lek, ili da nije kod kuće. Tako se vratim. Ali da mi se i drugi put to ne desi, odem do dvora da vidim hoće li tamo doći. I zbilja je došao. Dočekao sam ga na ulazu u galeriju i zamolio ga za dozvolu da ga kod kuće posetim. Pristao je i rekao mi da će u tri sata posle podne biti kod kuće.
Kako sam bio vrlo uznemiren, nisam otišao Horvatu na ručak, iako je slao po mene. Rekao sam da sam bolestan i ručao kod kuće.
Nešto pre tri odem Adamu Vasiljeviču. Bio je ipak pažljiv, primio me je i saslušao moju molbu o onom novcu i onda mi je odgovorio da je to što tražim nemoguće i da se taj novac mora zaratiti zato što nisam sačekao odluku po svojoj molbi nego sam pre odluke napustio svoje mesto. Carica je, reče, time bila nezadovoljna. „A kakvo će rešenje biti, to se još ne zna, i zato se taj novac mora vratiti“ — drugo mi ništa nije umeo reći.
Razgovor je bio kratak i bez rezultata. Video sam samo da od one toliko očekivane nagrade neće biti ništa. I tako ostavim Adama Vasiljeviča, oprostim se s njim i pođem Horvatu. Ispričao sam mu kakav sam odgovor dobio i da sam svu nadu izgubio. On me, međutim, nije sažaljevao. Bilo mu je samo krivo što sam Adamu Vasiljeviču išao i s njim razgovarao. I opet mi je ponovio svoje ranije reči: da je to sve malenkost i mala šteta prema onom što mi on sprema, i dodao da više tamo ne idem i o tome ne govorim.
Posle šest dana dobio sam otpust iz Kolegije, položio sam u državnu blagajnu onih petsto rubalja i prešao u nadležnost Senata. Dalju brigu oko mojih stvari uzeo je Horvat na sebe.
On mi je tih dana, prema svojoj predstavci, izradio čin višeg majora u Bugarskom husarskom puku, a Kostjurinu, s istim tim činom, dao je Makedonski puk.
Horvatovoj jedinici dodeljeni su Crnogorci iz Moskve i svi iseljenici koje su doveli poručnik Jezdimirović i ađutant Markov, ali s naredbom da se svi ti ljudi rasporede po svojim željama: ili će u Horvatovu jedinicu ili u armiju, u druge husarske pukove, a ako se desi da neko od njih ne želi da ostane u Rusiji, da se tome da pasoš i da se otpremi preko granice — samo da se prekinu i izbegnu oni nemiri i da se Senat oslobodi nezgoda koje je s Crnogorcima imao. Horvat je tim naređenjima bio strašno pogođen. Bio je besan na svog prijatelja, višeg sekretara Saviča, što se nije rešilo onako kako je on hteo, to jest, da se svi Crnogorci dodele samo njemu. Zato je svih tih dana bio strašno ljut i zato je i plan promenio. Prvo je hteo da i mene povede u Moskvu i Novu Serbiju, a onda je najedanput rešio da me ostavi u Petrogradu da sačekam rešenje nekih pitanja koje je Senatu podneo. Rekao mi je samo da će uskoro poslati kurira po mene.
Sve je to bilo podlo smišljeno, kako sam kasnije u Novoj Serbiji saznao. Nije me poveo u Moskvu zato što je po rešenju Senata Crnogorcima bio dozvoljen izbor, kao što sam već rekao, pa se poplašio da se ja u Moskvi ne predomislim, da ne pozovem te ljude k sebi i ne pođem s njima u armiju, a on ostane praznih šaka. Te su mu misli bile tada u pameti i zato me je ostavio u Petrogradu.
On se počeo pripremati za povratak. Mene je vodio gospodi i govorio kako ja radi poslova moram ostati u Petrogradu. Pozdravio se sa svom gospodom senatorima i požurio na put. Ali ni na rastanku nije propustio a da me ne ošteti. Izmislio je da se istrošio i da neće imati dovoljno putnog troška, a znao je, međutim, da ja imam novaca (nakupilo mi se od plate i onog što sam dobijao za izdržavanje; imao sam nešto više od dve hiljade rubalja) i zatražio četiri stotine rubalja, sa obećanjem da će mi dug vratiti čim dođem u Novu Serbiju. Po svojoj dobroti smatrao sam da treba da ga uslužim i dam mu tu sumu, a i njegovi saradnici počeli su da mi se ulaguju i da traže i oni novca za svoje potrebe i put. Nisam ni njih odbio, dao sam i njima trista rubalja — u svemu sedam stotina. I tako su oni otišli, a ja ostao u Petrogradu.
Primetio sam još prvih dana da moje trčkaranje u Senat neće doneti velike koristi, jer su se oni kod kojih su bili ti predmeti jednako izgovarali: te odgađanjem za sutra, te drugim važnim poslovima, i tako sam uludo proveo mesec i po dana. Poslao sam Horvatu po pošti jedan za drugim dva izveštaja, javljajući mu da rešenja neće skoro biti i pitao ga da li naređuje da sve ostavim i dođem u Novu Serbiju.
U to vreme stigao je iz Ćesarske major Ivan Podgoričanin, koga sam u vezi sa crnogorskom komisijom u početku spomenuo. Crnogorski vladika Vasilije Petrović, u dogovoru s majorom Petrovićem (Podgoričanin je bio s majorom Petrovićem u nekom srodstvu, a bili su i rođeni u istom gradu, u Podgorici, u Turskoj), hteo je da učini dobro Podgoričaninu. Zato je smislio da ga uvede u svoju komisiju i radi toga je podneo Senatu predstavku u kojoj je rekao da mu je Podgoričanin neophodno potreban i molio da ga u Ćesarskoj oslobode dužnosti i upute u Rusiju. (Podgoričanin je u to vreme bio još kapetan). Iz dvora je pisano u Beč ruskom ministru, grofu Kajzerlingu, da upotrebi u tu svrhu sav svoj uticaj, što je ovaj i učinio. Podgoričanina su doveli iz armije u Beč (pre toga su ga proizveli u istom puku za nižeg majora), dali mu razrešenje i pasoš. Tako on dođe u Petrograd. Ja sam sutradan doznao za njegov dolazak i požurio k njemu, kao svom poznaniku, da se s njim vidim. On me je molio da mu kažem na koga da se obrati. Rekao mi je da ima od ruskog ministra iz Beča preporuku za vicekancelara, grofa Voroncova.
Da prijatelju učinim uslugu, odvedem ga odmah vicekancelaru Voroncovu. Bio sam mu tada i tumač, jer on nije znao ni reči ruski, a ni nemački nije znao mnogo bolje. Grof je primio pismo i obećao da će referisati njenom veličanstvu carici o njemu.
Podgoričanin je, međutim, dobro smislio šta će grofu preko mene reći. Rekao je da je on vojnik, da je služio u ćesarskoj armiji i ratovao protiv Prusa, da je pozvan u Beč i da je iz samih usta njenog veličanstva carice austrijske, Marije Terezije, obavešten da ga ruski dvor poziva u Rusiju. „Ja sam“, rekao je, „ovamo došao po svom pristanku i molim da mi se to uvaži. U Ćesarskoj se znalo za mene i moju službu, ali ja sam smatrao za čast što mogu i ovde poslužiti i ovde pokazati usrdnost i vernost svoju ruskom prestolu. Ja se uzdajem u milost vaše svetlosti i nadam se da me nećete ostaviti bez pomoći, nego da ćete me usrećiti i učiniti da budem predstavljen njenom veličanstvu carici i preporučiti me da prvenstveno želim da budem upućen u armiju.“
Grof je mene i ranije znao, a sad, kad je video da Podgoričaninu služim kao tumač, zapitao je da li smo nas dvojica nešto u srodstvu ili se inače znamo kad mu činim tu uslugu, a ja mu odgovorim da nismo u srodstvu, nego da smo stari prijatelji i da smo služili u Ćesarskoj u istom puku. Podgoričanin je njegove reči razumeo i odmah ih je prihvatio. Rekao je grofu da mi je brat i prijatelj.
Grof je na to izvoleo reći da će u svom referatu carici učiniti sve što može Podgoričaninu biti od koristi i da on, Podgoričanin, nimalo ne sumnja da će biti nagrađen milošću njenog veličanstva. Posle toga smo se oprostili i otišli gospodi članovima Vojne kolegije.
Posle šest dana grof Voroncov je predstavio Podgoričanina njenom veličanstvu carici Jelisaveti Petrovnoj. On joj je poljubio ruku i bio toliko srećan da mu je njeno veličanstvo carica odmah tu u sali, u Peterhofu, čestitala pukovnički čin — tako da je bez oklevanja pošao na front u Prusku. Dat mu je novac za put i komanda nad bivšim Moldavskim husarskim pukom.
Ja sam tog oficira vrlo dobro poznavao. Obojica smo, kao što sam već rekao, bili zajedno u Ćesarskoj, u Slavonskom husarskom puku. On je bio kapetan, a ja u isto vreme poručnik. Kad sam zatim prešao u Rusiju i postao niži major, ja sam, treće godine posle moga odlaska odande, poslom crnogorske komisije opet došao u Ćesarsku i zatekao tamo tog istog Podgoričanina još uvek kao kapetana. On mi je tada dolazio i pokazivao veliku želju da vladika s majorom Petrovićem podnese što pre o njemu predstavku Senatu, s molbom da se u Ćesarskoj razreši dužnosti i dodeli crnogorskoj komisiji. Kad mu je to učinjeno i kad ga je major Petrović obavestio o tome, on je tu stvar čuvao kao najveću tajnu. Ali kad je dobio otpust i došao u Rusiju (crnogorska komisija je već bila ukinuta i poslovi crnogorskog vladike postali sramota), on u Petrogradu ne samo što crnogorsku komisiju nije pominjao nego nije hteo više ni da zna za nju. U pričanju je uvek samo svoje preseljenje uzdizao: on je, kao, pozvan i doveden u Rusiju i zato očekuje naročito odlikovanje — kao što mu je sreća i donela da odmah dobije pukovnički čin. Međutim, ničeg naročitog u sebi nije imao. Jedino što je njegova ogromna figura padala u oči. Inače, bio je pravi seljak i jedva je bio pismen. Ali, pored svega toga, u Rusiji ga je poslužila sreća. Sve mu je išlo naruku i on je iz svega izvlačio korist, i to do kraja službe, sve do duboke svoje starosti. Stekao je počasti i bogatstvo. Služio je dobro, ali ni prstom ne bi makao bez neke koristi. Umeo je da stiče, ali, moram reći, ipak nije bio tvrdica, živeo je lepo. Imao je i dobrih osobina, i šteta što je sve podređivao interesu. I niko ne bi poverovao da bi čovek s takvim osobinama umeo da gubi velike pare na kartama. O njemu ću još mnogo govoriti i u ovom drugom a i u trećem delu ove moje knjige, zato što sam i zbog njega bio u službi unekoliko oštećen.
Sad ću opet nastaviti o Horvatovim poslovima. Hoću da kažem da sam sve vreme odlazio u Senat i u kuće gospode, a najčešće višem sekretaru Saviču Jermolajevu. Odlazio sam i molio dok mi nisu na kraju kazali da se sad na dvoru održavaju velike konferencije o ratu, da su gospoda senatori svaki dan tamo i da za privatne stvari nemaju vremena. Kad sam dobio takav odgovor, nisam hteo više ni dosađivati, nego sam čekao da mi Horvat odgovori na moj izveštaj. Posle njegovog odlaska živeo sam dva meseca u Petrogradu praznim i besposlenim životom i jedva sam početkom trećeg meseca dočekao njegovog kurira, narednika, koji je došao sa novim predstavkama za Senat i naredbom za mene da s njim pođem u Novu Serbiju. Rekao sam da neka akta koja mi je doneo sâm odnese u Senat, a ja sam se počeo pripremati za put.
I tako pođem s tim narednikom iz Petrograda za Moskvu. Tog mog saputnika nisam ranije poznavao (a on je, po njegovom pričanju, bio Horvatu vrlo blizak, što sam i sam kasnije video), viđao sam ga samo da služi za stolom. Kad smo se na putu upoznali, počeo je okolišno i vrlo tajanstvenim glasom govoriti kako me sažaljeva što sam svoje mesto u Petrogradu napustio i što idem tamo. Opazio sam iz njegovih reči da tu nešto ima i počnem s njim lepo: jeli smo zajedno i, da mi ne bi u putu bilo dosadno, posadio sam ga pored sebe u kola i počeo da ga ispitujem o životu u Novoj Serbiji, o novim pukovima i o svemu drugom.
On se malo-pomalo oslobodio i opet ponovio kako me žali. To je bio pametan čovek, pa iako je bio prost, rasuđivao je pravilno i bio pošten. Zvao se Ivan Margažić. Između ostalog, zapitao sam ga i zašto me sažaljeva. On onda poče: „Molim vas, nemojte me odati kadgod u razgovoru kad tamo dođete, jer bih stradao.“
Strašno sam želeo da čujem šta će mi reći. Kazao sam mu da se ne plaši i kleo mu se da neću nikad ništa o njemu progovoriti.
On mi onda poče pričati: „Vas je gospodine Horvat obmanuo. Kad je došao u Novu Serbiju, on se smejao. Ja sam često slušao kako govori za krtolom o vama. Pričao je kako vas je obrlatio i kako vam je zavideo kad ste mu na dvorskim kolima sa slugama dolazili, i kako ste brzo taj ekipaž izgubili i kako ste morali da naimate kola i novac svoj trošite. A i novac je pominjao. Često je pričao sa kapetanom Bulacelom i poručnikom Vajdom kako su vešto umeli da vam izmame novac za put, kako im taj novac uopšte nije bio potreban i kako su ga uzeli samo da vas oštete. Spominjao je i Crnogorce. Nije ih, kaže, nikako mogao u svoju jedinicu privući dok vas nije prvo pridobio. A u Petrogradu vas je namerno ostavio samo da izvede ono što hoće“.
Počeo sam ga ispitivati gde su sad ti Crnogorci. Odgovorio mi je da je Horvat, kad je došao iz Petrograda u Moskvu, doneo naredbu sa sobom i rekao im da imaju da budu u njegovoj jedinici i „da ste i vi s njima zajedno njemu dodeljeni. Ali neki su od njih vas tražili i nisu hteli bez vas u Novu Serbiju. On je neke rečima umirio, neke izbatinao, a neke je u kladama doveo. Koji su hteli u druge pukove, te su otpremili, a neki od njih uopšte nisu hteli da ostanu u Rusiji, nego su tražili pasoše, dobili ih i otišli preko granice. One koje je on doveo otpremio je u Makedonski husarski puk, a koje je nedavno iz Ćesarske doveo poručnik Jezdimirović i ađutant Markov, prebrao i, kako su to bili većinom ženjeni ljudi s porodicama, osnovao je za njih novu jedinicu, nazvao je Mirgorodski garnizon i poslao ih u Mirgorod, u naselje. Te ljude je zaveo kao nove iseljenike, a njihov prelaz je pripisao Ivanu Horvatu, plemiću iz Mađarske. Naveo je tri stotine takvih ljudi, pogodnih za službu. O njima je podneo predstavku Senatu i molio da se tom plemiću za dovođenje tih ljudi da potpukovnički čin. I ja sam“, reče, „s tom predstavkom sad u Petrograd bio poslan“.
Ja počnem ispitivati kakav je to plemić i koji je to Horvat, a on stane da priča: „To je, gospodine, generalov sin, dečko od šest godina. On nema nikakvog čina, niti je u službi. Njegov otac hoće da mu da taj čin kao što je i dvojici starijih dao. I tu dvojicu predstavio je kao da su preveli iseljenike, naveo koliko je koji stotina ljudi preveo (ljudi koji su u razno vreme sami dolazili), i zato su obojica dobili potpukovničke činove. Najstarijem je možda dvanaest godina.“
Saslušao sam vrlo pažljivo sve što mi je moj saputnik pričao. Moram samo dodati da mi te vesti nisu bile nimalo mile. Zapitao sam ga kako je mogao saznati za te Horvatove poslove, a on mi je odgovorio: „Horvat je sam mnogo štošta pričao za stolom, ponešto čujemo i jedan od drugog, a najviše od njegovog pisara koji je neprestano uz njega. Tog pisara je dvaput proizvodio za auditora i dvaput ražalovao. Kako se razbesni, on ga ražaluje i istuče, pa ga onda opet postavi za auditora.“
Slušao sam i razmišljao o drskosti i samovolji koje tamo caruju. Zapitao sam ga još i to: „Kaži mi, molim te, je li govorio štogod o mojoj ženidbi?“
On se nasmeši i poče: „Ja sam vam“, reče, „još juče hteo o tom da ispričam, ali sam se uzdržao, a sad, kad sami pitate, izvolite čuti. Čim je Horvat došao (moram reći, pomalo vas je i hvalio), između ostalog ispričao je i to kako vas nikako nije mogao privući sve dok se nije setio ženidbe. A sad, rekao je, možete raditi što god hoćete, samo kad je on Crnogorce dobio.“
Zapitao sam ga i za Horvatovu bratanicu, i gde živi. Odgovorio mi je da mu je bratanica još mlada devojka, da joj je mati udovica i da žive sa ostalom decom u naselju, u svojoj kući, u Krilovskom Šancu, u Pandurskom puku, kojim je komandovao pokojni muž gospođe potpukovnikovice. „Sad u prolazu“, rekao je, „biće nam Krilovski Šanac na putu pa ih možete sve videti, a kasnije ćete čuti o svemu tome i više nego što sam vam ja sada ispričao.“
U tim razgovorima nastavili smo put upravo do Moskve, a kad smo ušli u Moskvu, on mi reče: „Na svratimo jednom trgovcu kod kog Horvat odlazi. To je njegov glavni nabavljač, zove se Šekuljutin, živi u Zamoskvorečju, na Koževnicima, a i moj je poznanik.“
Ja pristanem. Domaćin me je lepo primio, dao mi zasebnu sobu, bio ljubazan i preporučivao mi se kao nabavljač: ako mi bude šta trebalo, da ga ne mimoiđem. Upoznao sam se s tim trgovcem. Bilo ih je dva brata, ljudi viđeni. I oni su mi ispričali dosta stvari sličnih onima koje sam i od svog saputnika čuo: kako je Horvat u njihovoj kući, u prolazu iz Petrograda, postupao surovo sa Crnogorcima, kako je tražio od Vojne kolegije da mu da vojnu pešadijsku pratnju i kako je nekoliko Crnogoraca koji su po svom izboru dospeli u njegovu jedinicu, kad su počeli odbijati da pođu u Novu Serbiju, uhapsio, batinao i u kladama vodio s ostalima sa sobom.
U Moskvi sam proveo dan i noć, a onda krenem dalje. Šestog dana stignem u Kremenčug, gde se prebacim preko Dnjepra, odakle ću posle u Novu Serbiju. Uz put svratim i u Krilovski Šanac, gde je živela gospođa udovica potpukovnika Horvata. Ona me je primila ljubazno, ali kako ranije nije znala ni ona mene ni ja nju, vodili smo, kao nepoznati, razgovor o svemu drugom, samo o ženidbi i o rodbinskoj vezi ni reči. Ali ja sam strašno želeo da vidim i onu koja mi je bila namenjena. Ušao je u sobu prvo sin gospođe potpukovnikovice i pozdravio se sa mnom. To je bio mladić od svojih šesnaest godina, potpukovnik, postavljen na mesto svoga oca u isti Pandurski puk, a onda je ušla i devojka. Poklonili smo se jedno drugom. Nisam pitao je li to kći gospođe potpukovnikovice, ali sam ipak znao da to mora biti ona. Bila je starija od brata i moram da kažem da sam bio ganut kad sam je video i da mi se učinila dostojna da bude ta koja mi je namenjena. Sretali smo se samo pogledom, ali razgovora, zbog kratkoće vremena a i zato što se prvi put vidimo, nije bilo nikakvog. Nisam kod njih dugo ostao, samo dok nisam promenio poštanske konje. Posle toga sam se oprostio i pošao dalje.
Sutradan stignem u Mirgorod, u mesto gde je Horvat živeo. Primio me je u početku prilično ljubazno, ali se činio pomalo važan zbog svoga čina. Mene je titulisao sa „gospodine majore“. Ušla je i njegova žena, on me predstavi, ja se poklonih i ona sede.
Među onima koji su se tamo desili nije mi bio niko poznat. Dat mi je stan u gradu, u blizini Horvatove kuće. Taj dan mi je prošao samo na tome. Iz kuće nisam izlazio dokle god nisam rasporedio stvari, a sutra izjutra sam otišao Horvatu. Zatekao sam tamo nekoliko oficira među kojima su bili i oni iz Petrograda. Samo, sada su se držali sasvim drugačije. Vladali su se nekako naduveno. Sa mnom su slabo i razgovarali.
Tog dana sam bio pozvan na ručak kod Horvata. Za stolom su se vodili razni razgovori. Horvat me je pitao kako i zašto njegove predstavke nisu rešene. Ja sam mu odgovorio onako kako mi je rečeno: da se zbog ratnih prilika održavaju samo važne konferencije na dvoru „i zato“, rekao sam, „gospoda senatori nisu imali vremena da dolaze u Senat“. Horvat se na moj odgovor strašno naljutio i počeo svu gospodu grditi, a najviše svog glavnog prijatelja, višeg sekretara Saviča. Sve vreme je ljutito okretao klobuk na glavi i pretio kako će on Saviču pisati već o tome.
Slušao sam ga kako besni i gledao šta će dalje biti — ali za stolom niko reč da progovori. Jedino kad kog što zapita taj ustane sa stolice i stojeći odgovara. Najzad se okomio na svoju ženu. Stao je da je grdi što je izneseno jelo koje nije pripremljeno po njegovom ukusu. Grdio je svakojakim nepristojnim i ružnim rečima i čak zamahivao viljuškom na nju, i to je grdio tako grubo kako mislim da ne bi nijedan prost seljak radio. Ona je iz početka htela to šalom i smehom da prikrije, ali joj se na kraju smeh pretvorio u plač. Počela je da mu govori na mađarskom da se makar mene, kao stranog čoveka, zastidi i da prestane s takvim rečima. Ja sam razumeo njene reči, ali sam ćutao. Horvat se posle toga okrene meni i zapita me znam li mađarski. Odgovorio sam da ne znam. On onda reče na mađarskom nešto šaljivo i grubo na moj račun. Tako nam se ručak završio.
Ubrzo posle ručka pozvao me je Horvat u konjušnicu i počeo mi pokazivati konje, hvaleći ih kako su od rase. Da mu ugodim, hvalio sam ih i ja, a i bili su stvarno dobri i svi iz njegove ergele koju je iz Ćesarske preveo. On u svojoj konjušnici nikad, preko cele godine, nije imao manje od pedeset grla, a zasebno ih je imao i u polju, u ergeli. Bio je zbilja veliki ljubitelj konja…
Taj dan mi je prošao kao što su mi prolazili i svi drugi: ponekad sam kod Horvata ručao, ponekad večerao — i dve nedelje su začas promakle. Živim u Mirgorodu, imam svoje ljude pored sebe i po tamošnjoj skupoći sam ih izdržavam, a od Horvata nijedne reči.
Počeo sam od njegovih oficira da tražim novac koji sam im u Petrogradu uzajmio, ali sam dobio hladan odgovor da oni dug priznaju, ali da ga ne mogu vratiti — vratiće mi ga, kazali su, kasnije, kad budu pri novcu.
Meni se ti odgovori nisu dopali, i u sebi sam mislio da ću videti muke dok svoje ne povratim. Tako mi, dan po dan, prođe i čitav mesec. Još ne znam šta će biti sa mnom. Kako čujem u onom novom Bugarskom puku za koji sam ja određen nema još nijednog čoveka a ni puk još ne postoji. Međutim, Horvat mi govori da napravim paradnu uniformu. Obradovao sam se njegovim rečima, nisam u tome video ništa neobično. Upitao sam ga samo kojeg puka uniformu da šijem, a on mi je odgovorio da su kod njega za oba puka iste, to jest, da su i za naselje, koje se naziva Horvatovim, i za Makedonski husarski puk jednake i po kroju i po boji: plava čoha vrlo bogato zlatom iskićena. Da budem, dakle, spreman, sašijem uniformu. Mislio sam da ću ubrzo biti poslan u Makedonski puk kao što mi je obećano. U toj nadi sam je i napravio i potrošio na nju preko trista rubalja, računajući i pojas. Hteo sam samo da se sve to što pre reši, pa da odem u puk. Kad mi je bila gotova, ja je jedne nedelje obučem i odem Horvatu. On mi, međutim, nije ništa rekao, samo mi je uniformu pohvalio.
Za to vreme upoznao sam se u Mirgorodu s nekim višim oficirima. Samo, iz početka sam morao da budem obazriv: gledao sam da prvo upoznam kakav je ko, jer je Horvat imao nekoliko svojih poverljivih ljudi, na izgled ljubaznih i predusretljivih, a u stvari potpuno beskarakternih. Njih je držao pored sebe i davao im činove jedino zato da preko njih sazna šta ko kaže, šta ko Radi, gde se uveče društvo sastaje i ko je s kim u prijateljstvu. Prijateljstvo dvojice nikako nije mogao da podnese. Čim bi video da su se dva čoveka sprijateljila, odmah je svim silama nastojao da ih zavadi i da ih omrazi. Njegovi ljudi su se, opet, trudili da mu čine po volji i svaki dan su izvršavali svoju dužnost: uhodili su ljude i podnosili mu izveštaje kakve je on voleo.
Ali imao je i dobrih i poštenih ljudi, ljudi koji su svoj stav morali s velikom mukom braniti i čuvati se opadanja. Jedan od takvih bio je i neki major Šmit. Njega je Horvat tražio i doveo u Novu Serbiju iz nekadašnjeg pohodnog Mađarskog puka. Ja sam primetio da taj oficir veoma Retko odlazi Horvatu. Uvek je bio u svojoj kancelariji, i kad god sam ga video, Uvek je bio neraspoložen. S njim sam se stao bliže upoznavati. On je bio rodom iz Mađarske, ali Nemac po poreklu, i ja sam s njim njegovim jezikom govorio. U Novoj Serbiji bilo je vrlo malo ljudi koji su znali nemački, a koji su i znali, izgovor im je bio rđav i nepravilan. Kad sam se, dakle, upoznao sa Šmitom i video njegovu ispravnost, sprijateljio sam se s njim još više.
On mi je mnogo štošta kasnije u poverenju ispričao i iskreno me sažaljevao. Govorio mi je: „Vi možete potpuno propasti ako za vremena ne preduzmete mere. Horvat nikad ne održava reč i zacelo neće biti ni s vama bolji. On će vas kinjiti i na sve načine mučiti, kao što on to već ume. On zna da vi imate novaca, a spram takvih je vrlo lukav i grdan trud ume da uloži samo da čoveka dograbi, da mu sve otme i da ga uvali u dugove, jer zna da čovek bez ičega ne može ni na koju stranu, nego mora tu da ostane i, hteo-ne hteo, da mu se pokori. Zato se dobro pazite“, govorio je Šmit. „Novac čuvajte i nikom o njemu ne govorite.“
Ja sam mu se zahvalio na toj prijateljskoj opomeni i postao obazriv.
Posle mesec dana dođoše mi dva ondašnja trgovca Grka, mole dve hiljade rubalja i nude dvanaest procenata na godinu. Kažu mi da su sigurni i da imaju svoje imanje, ali sada su, eto, u nevolji, a treba da idu u Ćesarsku po čohu za uniforme. Kako te ljude nisam poznavao i kako mi je bilo na pameti ono što mi je major Šmit govorio, ja sam ih odbio. Kazao sam im da ja nemam novaca i da i sam moram tražiti negde zajam za svoje izdržavanje — i tako ih otpravim.
Ja sam tada imao još nešto novaca, ali sam se, po savetu Šmitovom, činio kao da ništa nemam. Posle, kad sam Šmitu ispričao o onim trgovcima što su mi dolazili, on mi je rekao: „Vidite li da je onako kao što sam vam govorio. Ne može biti drukčije nego da su vam ti ljudi podmetnuti. Zato se čuvajte i ne verujte takvima, Oni ništa svoje nemaju. To su Horvatovi pomoćnici koji rade u njegovim prodavnicama. On sve stvari uzima iz Ćesarske zato što bajagi takvih stvari u Moskvi nema, a nabavlja ih odande samo da oficirima može nametnuti trostruku cenu za uniforme. Posle im dug odbija od plate i na dug im uzima još i kamatu, tako da oficiri na ime plate ne dobijaju ni kopjejke, nego ostaju u večitom dugu.“
Posle nekoliko dana ja zatražim i od Horvata onih četiri stotine rubalja što sam mu pozajmio u Petrogradu. Rekao sam mu da mi novac treba i molio ga da naredi da mi se isplati. On se načinio kao da se toga ne seća. Pita me: „Kakav je to novac?“ Ja mu još jednom kažem da je on taj novac uzeo od mene u Petrogradu i da imam za to potvrdu. Kad sam mu spomenuo potvrdu, odmah je okrenuo drukčije. „Ja sam“, reče, „na to i zaboravio“ — i kazao mi da će narediti blagajniku da mi to isplati. Onda sam mu podneo i račun o troškovima koje sam u Petrogradu imao dok sam išao po nadleštvima radi njegovih poslova. Tražio sam da mi plati za stan, drva, kočijaše i za druge troškove koje sam imao, i to sve po njegovom naređenju: za čašćavanje senatskih kancelista i pisara u čijim su se kancelarijama rešavale njegove stvari. Kad me je saslušao i video po spisku da tražim za sve to oko dvesta rubalja, bilo mu je vrlo krivo. Pružio mi je spisak i rekao: „Kako možete da tražite taj novac? Pa vi biste na život morali i tako trošiti pa gde bili da bili, a ja vam nisam naredio da pravite te izdatke.“
Ali ja spisak nisam hteo da primim, nego sam mu još jedared rekao da mi se izda i novac koji sam mu pozajmio i taj po spisku.
On mi je onda odgovorio da podnesem zahtev Glavnoj kancelariji Nove Serbije, koji će tamo biti na moju želju proučen. Tako sam i uradio. Uz zahtev duga podneo sam i spisak mojih troškova — ali rešenje se jednako odlagalo.
Treba znati šta je ta kancelarija značila i kakvu je vrednost imala. Horvat je smislio da je uredi kao neku kolegiju ili neku sličnu visoku ustanovu i nazvao je: Glavna kancelarija Novoserbskog korpusa. Od Senata je dobio dozvolu da s njom sve druge kancelarije vode prepisku, a ona da potpada jedino pod Senat. Prema prirodi poslova on je podelio sekretare na odeljenja. Jedni su bili za vojne, drugi za pogranične, a treći za unutrašnje i ekonomske poslove u naseobini. Za vođenje tih poslova odredio je još šest viših oficira. I sve bi to bilo i dobro i lepo samo da on sam nije sve pokvario. Što je sebe naimenovao za starešinu nad ostalim šefovima i što je učinio da svi drugi zavise od njega, to se još moglo podneti, ali on je uz sebe postavio i svoja dva sina, dečake od trinaest i četrnaest godina, koji su se kod učitelja još učili čitanju i pisanju — i njima su se u školu odnosila akta na potpis.
Tako je bio upropašćen ceo rad te ustanove već i zato što su se svi ostali šefovi smatrali kao potčinjeni njegovim sinovima. To se nadleštvo nalazilo odvojeno. U dvorani je bio veliki sto prekriven crvenom čohom i ogledalo — kao što obično i biva u takvim nadleštvima. Horvat je tamo često odlazio, slušao o čemu se rešava i donosio odluke, a ponekad je, kad mu nešto nije bilo po volji, cepao akta, grdio sekretara i preinačavao onako kako se njemu dopadalo.
A najčudnije i najsramotnije je bilo to što je dolazio na to mesto kao u svoju spavaću sobu. Sedao je za sto pod klobukom, pušio lulu i tako slušao čitanje akata, a niko nije smeo ni pomisliti da mu kaže da to nije u redu.
Kako mi je Horvat dva dana ranije rekao da će narediti blagajniku da mi isplati novac koji sam mu pozajmio, ja nađem blagajnika i zatražim da me isplati, a on mi odgovori da za to nije dobio nikakvo naređenje. Ja opet odem Horvatu i opet mu stanem o tome govoriti. On me je onda zapitao: „Zar si ti došao ovamo bez novca?“ — i dodao da me smatra za bogatog čoveka, da sam na dvoru zacelo morao skupiti velike pare, i da sigurno mnogo i imam, da se samo pretvaram da ništa nemam i tražim od njega takvu jednu sitnicu — i najzad, da sačekam rešenje na molbu koju sam predao Novoserbskoj glavnoj kancelariji.
Odgovorio sam mu da čak i kad bih ne znam koliko imao, hoću ipak svoje, i zatražim neka naredi da mi se novac izda. On onda pošalje po blagajnika i naredi mu da me isplati, a ovaj mu odgovori da u kasi nema novaca. „Jesi li čuo“, upitao me je Horvat, „šta kaže blagajnik?“ Ja mu na to odgovorim: „Ja blagajniku nisam novac ni dao, nego sam ga dao vašem prevashodstvu i zato molim vas da mi vi dug vratite.“
Dugo se to posle potezalo. Prošlo je opet nekoliko dana dok me nisu počeli isplaćivati: nekad pedeset rubalja, nekad sto, nekad i po dvadeset i pet — i jedva sam taj dug izvukao, a od onih mojih troškova po spisku nije bilo ni spomena.
Živim u Mirgorodu eto već tri meseca u neizvesnosti i bez ikakva posla. O mojoj ženidbi niko ni reči, i ja stanem smišljati kako da sve to privedem kraju i da od Horvata dobijem jasan odgovor, a već sam po svemu video da to neće izići na dobro. On je bio sav stvoren od oholosti i laži, drugi su mu svi bili ponizni i držali ga kao nekog boga, a ja se na to nisam mogao priviknuti.
On me je, međutim, pretekao, kao da je osetio šta ja hoću. Jednog dana pošao je u svoje naselje, udaljeno jedno petnaest vrsta, pa je i mene poveo u kolima. Uz put je počeo da priča kao ono u Petrogradu: sav se pretvorio u ljubaznost. Hvalio mi je kako se u naselju živi u izobilju, pa kako je lepo živeti na jednom mestu, u svojoj kući, i voditi ekonomiju, i želeo da čuje šta ja na to kažem i bih li hteo odustati od službe u armiji i ostati u njegovom husarskom puku, u naselju. Rekao mi je: „U mom će puku uskoro biti jedno potpukovničko mesto. Ja sam za Cvetinovića, koji je otišao s mojim pukom u armiju, podneo Senatu zahtev da mu se da čin pukovnika, i on će ga i dobiti, a ti bi došao na njegovo potpukovničko mesto. I, kao što sam ti i ranije govorio, oženio bih te mojom braticom. Ostani lepo u Mirgodu. Nemaš zašto da ideš u rat i vučeš i ženu za sobom. Daću ti službu u kancelariji, koju je dosad Šmit imao, a njega ću, nevaljalca, oterati s naselja, neću da mi tu bude“ — i poče Šmita grditi i psovati mu sve na svetu. „Podnesi samo molbu za postavljenje, a ja ću te odmah na tu dužnost prevesti. Ostaćeš lepo ovde i zasnovati svoje ognjište, a molbu ću ti odmah poslati u Senat s izveštajem da sam te postavio za potpukovnika. Šta kažeš na to?“
Odgovorio sam mu: „Sve je to lepo što ste izvoleli reći, ali ja sam došao ovamo na ono na šta smo se u Petrogradu dogovorili i na šta ste mi vi dali svoje obećanje i ja samo na to očekujem vaše rešenje. U mojim mladim godinama“, rekao sam, „potrebno mi je da neko vreme provedem u armiji i da se o mojoj službi čuje. A kad se jedared rat završi, mogu onda i vama po volji učiniti i ostati u naselju.“
On mi na to odgovori: „Ja vidim da ti u naselje nećeš, nego hoćeš da se potežeš po svetu. Pa neka ti bude, samo, zažalićeš kasnije.“
Kad mi je to rekao, zaćutao je i počeo dremati u karucama. Ni reči mi više nije kazao, ni kad smo išli tamo, ni kad smo se vraćali.
Kad sam se vratio u Mirgorod, počeo sam se raspitivati kakvu dužnost ima major Šmit, a pitao sam o tome i njega samog, ne govoreći mu ni reči od onog što sam od Horvata čuo.
On mi onda poče pričati o svojoj dužnosti: „Ona je nazvana računska komisija, a urediti je niko živ ne bi mogao onako kako bi Horvat hteo. Ta računska komisija je najveća dubina njegovog lopovluka. U njoj se nalaze sve sume koje su se od početka ove naseobine utrošile na vrbovanja na nabavke uniformi i druge vojne potrebe, na plate i provijant. One su ulazile i po deset puta iz jednog računa u drugi, bez ikakvih računskih dokumenata. Mnoge su od tih suma ostale neimenovane, samo da se stvari zapletu i sakriju — a njih je Horvat lepo uzimao sebi. Sad je sve to palo na mene“, rekao je Šmit, „da ja to uredim i raščistim, a kako je to nemoguće, on me je počeo goniti. I vi ćete videti kakve će tu još biti muke i da će tu morati doći do istrage.“
U Mirgorodu sam se upoznao s još jednim dobrim čovekom iz Horvatovog husarskog puka, s majorom Boškovićem. On je bio Srbin, iz Ćesarske. U njemu sam našao iskrenog, poštenog i karakternog čoveka. S njim sam se sprijateljio i mogao o svim svojim stvarima otvoreno razgovarati.
Sutradan posle mog razgovora sa Šmitom, rekao mi je Bošković: „Jeste li videli kakav je Horvat? Jeste li videli kako je sav od laži i kako je bez savesti? Čuvajte se vi njega. On plete velike zamke oko vas i ima gadne namere s vama. Mi vas svi sažaljevamo. Videli smo kako vas je prevario i kako vas je svojim lukavstvom odvukao s vašeg mesta na dvoru, a sad mu je još cilj, pošto imate novaca, da vas i njih liši, da vas dovede dotle da ostanete bez ičega i još da vas uvali u dugove. Hteo bi da vas izmuči pa onda natera na poniznost. A kad biste još pristali da odete u naselje, postali biste sasvim zavisni od njega, kao što smo i mi. On vas je iz čiste zlobe i sa dvora uklonio, ne bi li samo došao do Crnogoraca, a sad, kad su oni u njegovoj jedinici i kad je vas doveo, sad se okrenuo protiv vas i drži vas jedino sa željom da vas upropasti. Ja i za vašu ženidbu znam“, govorio mi je Bošković. „Znam kako i to izgleda. Ali, kad biste vi i pristali da ostanete u naselju, nemojte ni sanjati da bi vam on dao svoju bratanicu. Ne znam da li vi znate da je gospođa potpukovnikovica moja rođaka. Ja sam s njom više puta razgovarao o tome i znam da bi ona svoju kćer vrlo rado dala za vas, a znam da bi i devojka pristala, ali one ne smeju ni pomisliti da pokažu da znaju nešto o tome. Znam da je on pre dva dana poslao po njih i vi ćete samo videti šta će se sad izmisliti. On je i njih upropastio. Pokojni potpukovnik, muž moje rođake, stariji je brat Horvatov i sasvim je bio drukčiji od njega, ali i on je za života mnogo od njega prepatio. Gonio je i njega i vređao, kao i nas, a posle njegove smrti ostala mu je žena s decom u siromaštini. Horvat im je bio staratelj i pograbio im sav novac od prodatih sela u Ćesarskoj, a moja jadna rođaka s decom trpi nemaštinu i oskudicu u svemu. Pa kad on tako svoj krvni rod muči i ugnjetava, kako tek vas ne bi. On je i potpukovnika Nikolu Čorbu mučio i kinjio dok ga nije svega lišio. Na kraju je hteo da ga još i u neke stvari upetlja i sasvim upropasti. I čovek je bio prosto primoran da sve ostavi i pobegne odavde u Petrograd, i tako se na jedvite jade izbavio od njega. Nikola Čorba je mojoj rođaki ujak, a Feodor Čorba, major u armiji, rođeni je brat te moje rođake koja toliko sad trpi od Horvata. A Čorbe su bili prvi koji su s Horvatom prešli iz Ćesarske u Rusiju, a da oni na tu seobu nisu pristali, od svega toga ne bi bilo ništa — sem da Horvat sa ženom i decom dođe sam ovamo.“
Saslušao sam Boškovićeve reči i zahvalio mu se na njima, pa sam onda stao da premišljam šta ću i kako ću, i rešim da se s Horvatom razgovorim, da tražim da mi konačno odgovori: ili će me poslati u Makedonski husarski puk, ili, ako neće da izvrši svoje obećanje, da me pusti da odem u Petrograd.
I tako rešen pođem sutradan Horvatu. Zatekao sam ga kako šeta po bašti i puši na lulu. Bilo mi je milo što ću se moći nasamo s njim razgovoriti. Prišao sam mu, vidim, ne izgleda ljutit. Zatražio sam dozvolu da mu se obratim i zamolio ga da mu ne bude krivo to što ću mu reći. On zastade i reče: „Pa dobro, izvoli, govori“
Počeo sam s tim kako živim u Mirgorodu već tri meseca i kako još ne znam na čemu sam, „a isto tako o mojoj ženidbi niste izvoleli ništa rešiti. I zato, ako vam ja ne odgovaram i ako ne može biti onako kako ste sa mnom ugovorili i na šta sam ovamo doveden, ja vas molim da me otpustite i date mi objavu za Petrograd, da tražim tamo drugo mesto. Na ovom, na čemu sam sada“, rekao sam, „ne mogu dalje ostati. Hoću da imam svoje određeno mesto“.
Horvat me je saslušao ne pokazujući da mu je štogod krivo. Rekao mi je: „Ne treba da se uznemirujete. Vi znate da sam vam obećao da ću vas postaviti u Makedonski husarski puk i o tome ćete uskoro i naredbu dobiti. Šta mogu kad nećete da me poslušate da ostanete ovde u naselju gde biste bili potpuno osigurani. A što se tiče vaše ženidbe, ako devojka i njena mati pristanu, ja nemam ništa protiv.“
Meni se njegovo rešenje učini sasvim prihvatljivo. Drugo mi ništa nije ni trebalo. Ali on je imao sasvim drugo na umu — samo da mu padnem u zamku.