Deo 3, Poglavlje 3
Peharnik litavski, grof Potocki, vratio se iz Varšave i odseo u Braili, u kući kijevskog vojvode. O tome je izvestio i mene i vojvodstvo, naredivši da se sva šljahta iskupi na dan otvaranja skupštine, a i sam je u to vreme stigao u Vinicu.
Ali njegov sadašnji dolazak nije bio ni nalik na onaj prvi. Bile su svega jedne karuce, kuhinja i dvoja kola sa nekoliko slugu. A i on je izgledao sasvim neveseo, tako da smo svi pomislili da je bolestan, toliko se u licu promenio.
Odseo je i sad u jezuitskom manastiru, ali nekako skromno, bez ikakve raskoši. Sva se šljahta iskupila i čekala ga na ulici. I ja sam ga čekao ispred manastirske kapije i postavio mu počasnu stražu kao i ranije. Gospoda su ga dočekivala s dubokim poklonima i otpratila ga u stan.
Ja sam kod njega proveo do pozne noći, čekao sam prvo da se svi drugi raziđu, a onda sam mu rekao da sam od svoje komande već obavešten o dolasku njegove svetlosti i da znam da će kao maršal otvoriti skupštinu ovdašnjeg vojvodstva, izabrati poslanike i poslati ih u Varšavu.
On mi je na to presekao reč: „Ja mislim da ste svakako dobili već i naredbu ko ima da se izabere, a sigurno vam je već i ugovor za potpis poslan.“
Ja sam mu na to odgovorio: „Tako je. Dobio sam naredbu da se u svemu oslonim na vas i vi ćete zacelo izvesti taj izbor, što će biti znak vaše usrdnosti spram želja njenog veličanstva naše ruske carice, a vama će služiti na čast i na hvalu.“
On mi je odgovorio: „Dragi prijatelju, vi zbilja tražite nešto s čim sumnjam da će se naše plemstvo složiti. To jeste stvar od velike važnosti, ali našoj zemlji ne odgovara, i pre će nas odvući u propast nego što će nam doneti koristi. Sutra ćemo, uostalom, sve videti“ — i kad je to rekao, okrenuo se i otišao u drugu sobu.
Ja se tome nisam nadao; to je bio pravi udar za mene. Znao sam, međutim, da mogu, ako ne postignem ono što mi je naređeno, dobiti nezasluženi prekor, jer takav neuspeh mogao bi se smatrati za moju nebrigu. U takvom sam razmišljanju bio sve dok se grof opet nije vratio u moju sobu, a onda sam mu počeo govoriti. Govorio sam o našoj započetoj stvari i hvalio i njega i onaj njegov pametni postupak pri prvom otvaranju skupštine kad se objavila konfederacija. Rekao sam mu kako je time naša komanda bila zadovoljna i da je, naravno, o toj njegovoj usrdnosti javljeno i njenom veličanstvu, našoj carici, i kako je on time stekao njeno veliko poverenje. „I zato, gospodine grofe, pošto ste već jedanput pokazali taj veliki znak svoje usrdnosti, nadam se da ćete i sada dokazati da zaslužujete tu čast i slavu i da ćete započeto delo dovesti do kraja, na čast svoje domovine.“
Kad sam mu to rekao, zamolio sam ga da sutra pri izboru poslanika izabere takve ljude koji će u glavnoj skupštini u Varšavi biti od koristi i narodu i njihovoj državi. Ti poslanici morali bi biti dobri poznavaoci poljskog prava i zakona i pristalice već ranije usvojene konfederacije, koju je i glavna skupština u Radomu potvrdila, tako da ovaj sadašnji rad ne bude ni u kakvoj protivnosti sa starim.
„Ja sam ovde već dosta dugo i imao sam prilike“, rekao sam mu, „da se upoznam s ovdašnjom gospodom, i mogu da kažem da su to ljudi vredni poštovanja, ali da su svi ravni jedan s drugim. Zato mi se čini da vi, vaša svetlosti, ne biste nimalo pogrešili kad biste sutra dali prvi svoj glas za braću Groholske. To su ugledni ljudi i priznati od velike gospode, i ja mislim da bi oni opravdali poverenje koje im je dato.“
Grof je vrlo pažljivo saslušao moje reči i odgovorio: „Koliko do mene stoji, ja ću se potruditi i pomoći da se po vašoj želji izaberu gospoda Groholski. To vam i obećavam već i zato što se i sâm u njih uzdajem, ali što se tiče ugovora koji vam je poslan, ne znam šta da kažem. Tu ima tačaka koje su za nas vrlo teške.“
Ja sam i dalje govorio grofu, hvalio ga i molio da uloži svoje sile i dovede stvar do srećnog završetka. Dao sam mu i poljski prevod ugovora koji je trebalo da se sutra u skupštini potpiše. On ga je uzeo i pročitao, a onda mi je rekao da i on isti takav ima i da treba da mu ga sutra predam u skupštini pred svima, a on će, međutim, do ujutru o svemu tom premišljati. Razgovarali smo se tako do jedanaest sati noću, onda sam ga ostavio neka se odmori, a ja sam otišao u svoj stan.
Priznajem ti, čitaoče moj, da te noći nisam oka sklopio, nisam čak ni legao, toliko sam bio zabrinut.
Čim se malo razdanilo, poslao sam po gospodu Hroholske, moleći ih da dođu. Došli su još pre osam sati. Razgovor smo vodili o raznim stvarima. Između ostalog, rekao sam im da će obojica biti izabrani za poslanike i da sam im ja u tom smislu utro put kod gospodina maršala, čije obećanje već imam.
Oba gospodina bila su vrlo zadovoljna.
„Sad ću vam“, rekao sam im, „dati ugovor i vi treba da se potrudite da ga skupština potpiše. Vi ćete time pokazati svoju dobru volju i podići ćete svoj ugled, a ja neću propustiti a da preko kurira ne obavestim o tome moju glavnu komandu, i, kad budete došli u Varšavu, možete očekivati zahvalnost od našeg poslanika.“
Gospoda Groholski su počeli čitati tačke ugovora i sve im se činilo prihvatljivo osim treće tačke, o nekatolicima, i poslednjih reči te tačke. Rekli su mi:
„Ova je tačka od velikog značaja, ali mi ne znamo kako da je primimo, a ne znamo ni šta će skupština na to reći. Oko toga može da dođe do velikog spora i sukoba.“
Na kraju su mi, posle mog dugog nagovaranja, obećali da na skupštini neće glasati protiv tih tačaka, nego će samo gledati kuda ostali glasovi naginju, da se ne izlože sumnji svojih sunarodnika. Tako su otišli u skupštinu.
Odmah sam poslao potajno po neke od sitne šljahte koje sam zadobio i na koje sam se mogao osloniti. Njima sam se donekle poverio. Tražio sam da se skupština održi bez galame i da ne bude vike i prepirke, po njihovom običaju. Uz to da vode računa o gospodi Groholski jer su to ljudi viđeni i znaju stvari, zato u glasanju neka se slože s njima, „a i gospodin maršal će raditi samo ono što ide na dobro naroda, zato se nemojte opirati, nego se složite s njim.“
Ti moji redovni gosti primili su lepo moja uputstva, ali nevolja je bila u tome što su neki već uspeli da se malo zagreju, pa su još i od mene tražili votke, i ja, šta ću, morao sam da im dam, ali, iako im nisam dao mnogo, ipak sam se poplašio da ne naprave nered. Zato sam ih opominjao da se lepo vladaju i jednako sam ih u tome utvrđivao.
Oni su mi rekli da će sve učiniti, da će se lepo ponašati, da im nije prvi put da učestvuju na skupštinama, da znaju svoje običaje i da se ja ništa ne brinem, i onda su od mene otišli.
Posle devet sati otišao sam grofu i zatekao ga već obučenog. Bio je sam u sobi. On me je primio lepo i govorio mi o našem započetom poslu, ali nisam mogao da opazim da ima volje da iziđe našim zahtevima u susret. Uto su počeli i drugi dolaziti i sva su se gospoda ubrzo iskupila. Posle deset sati otišli smo u crkvu na službu, koja nije dugo trajala. Zatim su se zatvorila crkvena vrata i svi su posedali oko velikog stola. Meni je grof pokazao mesto s leve strane, uza se, a onda je kao maršal uzeo reč:
„Danas treba da prema zaključenoj konfederaciji otvorimo u ovom vojvodstvu skupštinu i izaberemo iz naše sredine dva čoveka koji će, opunomoćeni, poći u Varšavu na glavnu skupštinu. Ostavljam skupštini na volju koga će izabrati i na koji način, javnim ili tajnim glasanjem.“
Članovi skupštine počeli su se na to savetovati i dogovarati, a onda je ustao stari knez Četvertinski i rekao:
„Bilo bi, mislim, najbolje da se u tome oslonimo na velemožnog pana maršala. Neka on predloži koje smatra za najdostojnije i te ljude će vojvodstvo i poslati.“
Na to su svi pristali i zatražili da grof predloži poslanike.
Grof ustane, zahvali skupštini na poverenju i poče ovim rečima:
„Visokorodna gospodo, članovi skupštine i moja draga braćo, pristupamo jednom činu od velike važnosti od koga očekujemo blagostanje i mir u našoj dragoj otadžbini. Mi zasad još ne znamo na čemu smo, zato treba da dovršimo ono što smo započeli. Danas treba da izaberemo poslanike i da ih pošaljemo u Varšavu na glavnu skupštinu. Daćemo im punomoć i uputstva kako da kao sinovi naroda u glavnoj skupštini čuvaju pravdu, brane otadžbinu, veru, zakon i naše stare slobode i da se suprotstave ako primete kakvu opasnost za nas. A ako izbor poslanika ostavljate meni, ja mislim da ćete biti zadovoljni ako dam svoj glas za gospodu Groholske, pana zastavnika i pana stolnika. Ja verujem da su oni dostojni tog poverenja i da će umeti da posluže svojoj domovini. Ako pristajete na taj izbor, daćemo im punomoć i poslati ih u Varšavu.“
Taj izbor su sva gospoda radosno odobrila, a zatim je šljahta, koja je iza velike gospode stajala,povikala: „Tako je.“ I da izbor bude i pismeno potvrđen i od prisutnih članova potpisan, grof je naredio sekretaru da o tome napiše formalni akt.
Dok su se za to vršile pripreme, grof je ustao i rekao zboru da za trenutak mora izaći da pregleda neki akt koji će se objaviti, a meni se okrenuo i rekao: „Molim vas, izvolite sa mnom.“
Ustao sam ne znajući šta to ima da znači. Grof je prošao pored oltara, kroz mala vrata koja vode u njegove sobe. Kad je ušao u sobu, zatvorio je vrata. Bili smo sasvim sami.
On onda poče: „Ne mogu da se uzdržim, dragi moj gospodine potpukovniče, da vam ne kažem da je ovo što sada radimo propast za našu naciju. Ako vi ne znate šta se nama sprema, ja ću vam u poverenju reći: sva ona obećanja dobijaju sada sasvim drugi oblik od onog što se ranije govorilo. I sad je, eto, došlo vreme da ja na našoj skupštini dam svoj pristanak na ono što je protiv svih naših prava i zakona. Ja sad činim upravo izdajstvo prema svojoj otadžbini samo da ugodim ruskim željama, a i lično vama. Ja znam, ako ne potpišemo ugovor i izabrane poslanike ne Uputimo u glavnu skupštinu u duhu ugovora, vi možete da budete okrivljeni, jer ja znam kakva je strogost u vašoj službi, a znam i koliko ste se oko toga trudili. I zato, da izgleda da ste svoj posao valjano završili, hoću da vam pomognem. Ali ako ga danas i potpišemo, vi ipak zapamtite što ću vam reći: od svega toga neće biti ništa. Videćete kakvo će se zlo u generalnoj skupštini od toga napraviti i da će na kraju doći do pobune i krvoprolića, a nemojte misliti da iz svega toga ne može izbiti i veliki rat.“ Dok je to govorio, oči su mu bile pune suza. Najzad je i zaplakao i, okrenuvši se prozoru, brisao oči.
Strašno sam se začudio tim njegovim neočekivanim rečima. Stojao sam kao skamenjen i prosto nisam znao šta da mu odgovorim. A u sebi sam mislio ovako: ako se ugovor ne potpiše, može se smatrati da se nisam dovoljno zauzimao i ja mogu dobiti prekor, iako nisam kriv. Zato sam prišao grofu i, kad se malo pribrao, zahvalio mu na lepom mišljenju o meni. Rekao sam mu da su mi čudne njegove reči i tvrdio mu da to što govori ne može biti, da je krivo obavešten i da bi bilo najbolje da ni u šta ne sumnja. Pomenuo sam mu deklaraciju i garancije njenog veličanstva naše carice, u koje treba da se pouzda, i da treba da od glavne skupštine očekuje srećan završetak. A o pobuni i o ratu da ne treba ni da misli, jer je Rusiji stalo da sa svojim susedima živi u dobrim odnosima i da smo i mi, koji smo poslati u njihova vojvodstva, dobili najstroža naređenja da se s ovdašnjim ljudima vladamo iskreno i prijateljski. Govorio sam mu sve što mi je u tom smislu padalo na pamet samo da ga nekako umirim i razvedrim, ali to mi je slabo pomagalo. Grof je bio uveren u ono što je govorio i jedva je zadržavao suze kad je pošao nanovo u skupštinu.
Akt o izboru poslanika bio je spreman, pročitan naglas i podnet grofu na potpis. Posle grofa potpisali su ga i ostali.
Došao je trenutak da se poslanicima napiše punomoć. Prisutni su već počeli da raspravljaju o sadržaju punomoći u koju je trebalo da se unese i tekst ugovora.
Ja sam ustao, uzeo ugovor i pružio ga grofu sa rečima: „Molim vas, gospodine grofe, da kao maršal ovog vojvodstva i glava skupštine primite od mene ovaj predlog ugovora, koji mi je poslan od moje glavne komande, čiji tekst treba da uđe u punomoć koja se sad sastavlja. Pošto taj predlog ne sadrži ništa drugo osim zahvalnosti ovog visokog zbora njenom veličanstvu ruskoj carici za visoku milost prema poljskoj državi pokazanu u deklaraciji i garancijama njenog veličanstva, nadam se, poštovana gospodo (okrenuo sam se prema svima), da to nećete drukčije shvatiti nego kao izraz uveravanja o vašem poštovanju prema dobroj volji koju njeno veličanstvo pokazuje u odbrani vaših sloboda, prava i zakona. Primajući takvu pomoć i takva jemstva, trebalo bi da se na njih s pouzdanjem oslonite i da na njima izjavite zahvalnost njenom veličanstvu.“
Moj predlog ugovora bio je napisan u dva teksta: na ruskom i poljskom. Grof je uzeo poljski tekst i dao ga sekretaru da ga naglas pročita.
Kad je sekretar pročitao, osetila se sva važnost tačaka ugovora i u skupštini je, kao što se moglo očekivati, nastalo veliko nezadovoljstvo i otvoreni protesti. Neki uopšte nisu pristajali da na to dadu svoj potpis. Govorili su da je to protiv slobode i zakona i da nekatolici ne mogu imati tolika prava, a neki su opet razumeli taj predlog, naročito svršetak njegove treće tačke, kao potčinjavanje Rusiji i padanje u ropstvo.
Ja se sa svoje strane nisam hteo u to mešati, niti sam išta govorio dok je ta graja trajala. Bojao sam se da se još više ne raspale i zato sam ih pustio neka se izgovore. Pogledao sam samo ponekad na gospodu Groholski, dajući im time na znanje da treba da se umešaju. Ali otkako je počela ta prepirka na njima se moglo primetiti da su bili gotovi da i sami ospore te tačke. Naročito bi se mlađi brat, stolnik, usprotivio, samo da nije bio već izabran za poslanika. Ali zbog svog izbora držali su se obojica po strani i skoro ništa nisu govorili.
A moji svakidašnji gosti, sitna šljahta, sirotinja, koja je stajala po str, mogla je zbog njihovih izbornih običaja mnogo zla da mi napravi, a osobito oni koji su bili od dobrog roda, jer su takvi predvodili sitnu šljahtu i pored svog siromaštva. Ja sam i na njih, kao na svoje poznanike, često pogledao, a oni su ćutali, što mi je u ovom slučaju bilo od velike pomoći.
Najzad, kad se graja malo stišala, okrenuo sam se grofu i zamolio ga da, kao maršal, započeto delo završi. On nije govorio ni u korist jedne, ni druge strane. Ćutao je i čekao da skupština sama donese odluku. Na moju molbu, udario je svojom maršalskom palicom o pod, dajući time znak da graja prestane, i da ga saslušaju.
Kad su se glasovi stišali, grof je uzeo reč. Spomenuo je deklaraciju njenog veličanstva carice ruske i garancije u njoj, na koju su već bili pristali i stvorili konfederaciju, koju je potvrdila i glavna skupština u Radomu, „i prema tome“, rekao je, „nalazim da treba s tim završiti, izjaviti njenom veličanstvu zahvalnost i te tačke uneti u punomoć izabranih izaslanika, a oni na glavnoj skupštini u Varšavi neka dobro paze da se sačuvaju naše drevne slobode i naša sveta katolička vera i da naša otadžbina ostane nepokolebljiva, nepovređena i van svake opasnosti“. A što se tiče tačaka o nekatolicima, neka se slože s ostalim članovima glavne skupštine, a naročito neka se oslone na glasove gospode senatora i neka s njima složno glasaju.
Gospoda su se s tim složila tek posle maršalovih reči, a sitna šljahta je povikala: „Neka tako bude, neka tako bude.“ Onda je naređeno sekretaru da u punomoć poslanicima unese tačno sve grofove reči, onako kako ih je on u svom govoru upotrebio, a isto tako i one tačke o nekatolicima. Punomoćje je zatim bilo potpisano, i ja sam dobio kopiju sa potpisom sekretara i braće Groholski.
To se desilo 1767. godine, avgusta meseca, 14. dana.
Kad se skupština završila, ceo zbor je ispratio grofa iz crkve do njegovog stana. To je bilo oko četiri sata posle podne.
Kod grofa je bio postavljen veliki sto, ali sasvim je drukčije izgledao nego prošli put. — Ja sam seo i na brzu ruku napisao izveštaj, priložio ga onoj kopiji punomoćja i poslao ga preko kurira glavnom komandantu korpusa, generalu Krečetnjikovu, s pitanjem šta dalje da radim.
Sutradan nas je maršal, peharnik litavski, grof Potocki, napustio i otputovao.
Moj kurir se brzo vratio i doneo mi zapovest da što pre, po poslanoj maršruti, pođem sa svojim odredom u Varšavu i da se tamo, u mestu Vilanuv, sjedinim s korpusom. Čim sam tu zapovest dobio, pošao sam iz Vinice na taj daleki put, dug preko šest stotina vrsta. Išao sam brzim maršem, i na glavnom putu koji vodi za Varšavu nađem se iznenada na prenoćištu sa svojim pukom, koji je s generalom Podgoričaninom isto tako išao za Varšavu. Tako se od puka nisam hteo ni odvajati, nego smo zajedno došli upravo do Vilanuva, gde sam zatekao i komandanta korpusa, generala Krečetnjikova. Javio sam mu se, a on mi je naredio da kozake što su bili sa mnom vratim u njihovu komandu, a ja da ostanem u puku.
Korpus nam se smestio u obližnjim selima. Proveli smo tamo osam dana. Komandant korpusa, general, otišao je u Varšavu, koja je bila udaljena od Vilanuva samo nekih petnaest vrsta.
Naš korpus je tu došao zato da nam vojska za svaki slučaj bude blizu Varšave (glavna skupština je već počela svoj rad). I tako nam je jedne večeri zbilja i naređeno da se još iste noći nađemo pred Varšavom. Mi smo tu zapovest u najvećoj tišini izvršili, a da u gradu niko nije o tome ni slutio.
Opkolili smo Varšavu s leve strane Visle i sa stražama zaposeli sve izlaze iz grada, tako da te noći niko nije mogao iz grada izići. Sve one koji su išli u grad ili izlazili iz njega zadržali smo do zore; već po tome smo mogli zaključiti da će se te noći nešto naročito u gradu desiti.
I s druge strane Varšave i reke Visle (ispred predgrađa Prage) bila je naša vojska, pešadijski i konjički pukovi iz Smolenskog korpusa (koji je pod komandom general-majora Prozorovskog došao u Litvu). Oni su stigli pre nas i tu podigli logor.
Tih dana je skupština otpočela s radom, ali ne onako kako smo mi želeli. Od strane nekoliko magnata započeo je veliki otpor protiv naših zahteva, naročito zbog onih tačaka o nekatolicima, a protiv te jednakosti najviše je ustajao senator, biskup krakovski, Soltik (ili knez Siverski), hetman grof Ževuski i njegov sin starosta Dolinski (on je bio poslanik Volinskog Vojvodstva), a uz njih je bio i kijevski biskup, Zaluski. Oni se nikako nisu dali pridobiti, a za njima se skoro čitava skupština povela. Zato je naš poslanik u Varšavi, knez Nikolaj Vasiljevič Repnjin, bio primoran da preko noći uhapsi svu tu gospodu i izvede iz grada, da na taj način natera poljske panove na poslušnost.
Hapšenje je bilo povereno pukovnicima Ingelštremu i Karou, koji su u to vreme bili u gradu, u poslanstvu, gde su imali i svoje stanove i svoje jedinice. Ingelštrem je motrio na krakovskog biskupa (to je zacelo bilo još ranije pripremljeno), i kad je biskup pošao noću peške iz svoga dvora gospodinu Mnišeku u posetu, pukovnik je odmah ušao za njim. Na ulici je ostavio pripremljene karuce s nekoliko vojnika, a on je sa dvojicom ušao u kuću, u tišini i vrlo pažljivo. Biskupu je bilo strašno krivo kad je Ingelštrema opazio, a isto tako i gospođi Mnišek. Oni prosto nisu shvatili šta to znači i zašto je to, ni kako se on usudio da tako kasno nezvan dođe. Ali sva njihova pitanja bila su prekinuta kad je Ingelštrem prišao biskupu, rekao mu da je uhapšen i zamolio ga da pođe s njim.
Biskup mu u početku nije poverovao i ponosito ga zapitao zna li s kim govori, i ko to ima toliku vlast da tako nešto nad njim izvrši. Ingelštrem mu je odgovorio, da zna dobro ko je on, da govori s krakovskim biskupom, ali, i pored svega toga, neka izvoli poći s njim.
Biskupu to nije bilo dovoljno, hteo je još da se protivi, ali vreme nije dozvoljavalo duge razgovore. Ingelštrem ga je uzeo pod ruku i rekao mu: „Izvolite sa mnom. Ja vas vodim s poštovanjem, a ako nećete, upotrebiću drugi način.“ I dodao da napolju stoje malo drugačiji ljudi, koji će ga i bez molbe povesti.
Biskup se od tih reči uplašio. Video je da se neće moći odbraniti i rekao je samo toliko: „Da je to bar bilo u mom dvoru, a ne u tuđoj kući“ — a on je u svom dvoru imao preko sto vojnika.
I tako se gospodin biskup oprostio s domaćicom i pošao stepenicama dole, gde su ga vojnici dočekali i posadili u karuce. Jedan oficir ga je odmah preveo preko Visle i doveo u naš logor, a odatle u vojnički šator potpukovnika Černišova, pred kojim su stajala dva grenadira s bajonetima.
Skoro u isto vreme je i pukovnik Karo uhvatio hetmanovog sina starostu Dolinskog, kad se vraćao iz opere. Zaustavio ga je na ulici (Karo je imao nekoliko vojnika sa sobom, a jedinica mu se nalazila u blizini u jednoj ulici), prišao karucama, otvorio vrata i rekao gospodinu da je uhapšen i da treba svog oca o tome da izvesti, ali da to izvoli učiniti u tišini, jer inače, izlaže svoj život opasnosti.
Hetman je bio kod kuće i, kao star čovek, legao ranije. On je u dvoru imao celu jednu četu dragona, s kapetanom, i da je kapetan Karo upao unutra sa svojom jedinicom, u gradu bi se napravila uzbuna i došlo bi, možda, i do zla. Zato je trebalo prvo uhapsiti sina pa da on sam uvede gosta i oca probudi.
Čim su ušli u dvorište, straža se uzbunila a oficir izjurio i naredio vojnicima da uzmu oružje. Ali kad je dotrčao do karuca i kad mu je dat znak da ćuti i ne diže uzbunu i kad je po glasu poznao hetmanovog sina, on je zastao, misleći da je ovaj kao i obično došao kući; pred kućom su za to vreme stajala prazna kola s vojnicima.
Karo je pošao stepenicama sa svojim hapšenikom gore i počeo lupati na vrata hetmanove spavaće sobe. Sin je viknuo oca, otac se razbudio, poznao je svog sina i odmah se dosetio da se nešto važno moralo desiti (jer je došao u neuobičajeni čas). Otvorio je vrata i, kad je video ko mu sina prati, zaplakao je i rekao: „Sine moj mili, dopao si nesreće.“
Karo im je prekinuo razgovor, izjavio hetmanu da je uhapšen i dao mu vremena samo koliko da se obuče, onda je s njim i njegovim sinom sišao niz stepenice, posadio ih u karuce i sa stražom ih sproveo kroz grad, pa preko Visle u zaseban šator u logoru.
Trebalo je da se uhapsi još i kijevski biskup, Zaluski. Njega je Ingelštrem razbudio u kući i, pošto on nije imao ni vojske ni straže, s njim nije bilo nikakve teškoće. Ali kako je već počelo svitati i narod se počeo kretati po ulicama, nije ga smeo sprovesti kroz grad, kao one ostale, nego ga je doveo u naš korpus ispred grada, a kako tamo nismo imali šatora, odveden je u jednu kućicu pored neke ciglane, iza našeg fronta. Odatle je opet s jednim eskadronom i kapetanom Podgoričaninom preveden preko drugog prelaza na Visli, ispred Vilanuva; tamo su ga smestili u logor u kom su bili i ostali.