Deo 2, Poglavlje 2
Naš polazak u naselja pao je pred jesen, avgusta meseca; bilo je još lepo i toplo. Vreme nam je prolazilo u raznim zabavama. Ja, kao strastan lovac, odlazio sam najčešće na konju u polje i lovio ptice i raznovrsne zveri, kojih je u tom kraju bila sila božja. U tome nam je prošla i jesen i cela zima.
Kad je nastalo proleće (a u tim krajevima klima je vrlo blaga i proleće rano počinje), poslao nam je general Bibikov iz svoga štaba oficire, zemljomere, koji su na mestu gde je trebalo da bude novo naselje imali da izrade planove. Određeno je gde će biti Ševićevo, a gde Preradovićevo naselje, i tako je cela ta pustinja podeljena na dva dela, i svaki taj deo na čete ili šančeve. Obeležene su granice i, pored rečica, zemljište koje će se obrađivati. Planovi su zatim poslati Vojnoj kolegiji na odobrenje, i dok se sve to nije dovelo do kraja prošlo je leto i počela i druga zima.
Planovi su u Vojnoj kolegiji odobreni i vraćeni, a s proleća je došao general Bibikov u naše naselje i o tome obavestio generale Ševića i Preradovića.
Gospoda generali izdali su naređenje i raspored kuda i u koji šanac koji od kapetana da ide. Kapetanima su dodeljeni oficiri, s naredbom da pođu na svoja mesta i započnu odmah izgrađivati naselje.
Građe je za prve potrebe bilo dovoljno, jer je skoro svaka četa imala u blizini dovoljno šume. Meni je pripao šanac pored reke Donca, mesto se zvalo Rajevka, šuma mi je bila blizu.
Pali smo u pravu i čistu pustinju i svi smo, a naročito oni pored reke Lugana, videli šta znači težak život. Niti smo imali gde glavu da sklonimo, niti smo znali odakle da počnemo. Sve nam je trebalo, a nismo imali ništa. Meni je naročito bilo teško. Nikad se nisam bavio gazdinstvom, a sad je trebalo kuću podizati i imanje uređivati — a onako mlad ništa od svega toga nisam umeo.
Dugo sam živeo kao u logoru, u malom šatoru. Onda sam napravio kućicu, opleo je granjem i pokrio travom. Majstore nigde nismo mogli naći. Iako je s druge strane Donca bilo naselje, niko nam odande ni za kakav novac nije hteo doći da radi — toliko su nas se ti ljudi iz početka plašili. Oni su navikli da starost svoju dočekaju tamo gde su se rodili i gde su odrasli, i, živeći tako u divljini, osim za sebe i svoje ni za kog drugog nisu znali. Kad su nas u svom kraju videli, bežali su od nas kao pravi divljaci. O tome su nam posle, kad smo se malo upoznali, i sami pričali. Izgledali smo im strašni i zato nam kao radnici nisu hteli ništa da pomognu.
Pod takvim uslovima morao sam sa svoje četiri sluge podići sam kućicu. U svojoj četi imao sam tada samo jedanaest husara, jednog narednika i dva kaplara, ali njih nisam mogao upotrebiti za svoje poslove. Oni su i sami podizali kuće i jedan drugom pomagali.
I tako sam podigao kućicu za stanovanje. Učvrstio je koliko sam umeo i uselio se. U njoj su bile dve sobice, malo predsoblje i mala ostava. Smatrao sam u to vreme da mi više i ne treba. Samo, nisam dugo uživao u toj svojoj rezidenciji. Jedne večeri udarila je kiša s jakim vetrom (a tamo su česti vetrovi) i sa strašnom grmljavinom. Krov mi je popustio i voda potekla u kuću kao potok.
I ja i žena i mala deca bili smo mokri kao da smo iz vode izišli, a uz to i onaj strah od munja i gromova. Sedeli smo očekujući svoj kraj. Najzad se oluja tako razbesnela da se i moja kućica počela ljuljati.
Trava na krovu, otežala od kiše, pritisla je prečage i ostava mi se srušila. Počela mi je već i sobica da popušta i ja, videći zlo očima, izletim sa ženom i decom napolje i tek što smo izišli, kuća se srušila. Nemajući gde da se sklonimo, ostali smo napolju samo u košuljama, pod golim nebom, na kiši i vetru.
I moje su sluge istrčale iz svojih kućica, koje je isto tako vetar poobarao. Oni su se odmah dali na posao i stali da mi razapinju šator, a za to vreme mi smo i dalje kisli i tresli se od zime. A bilo nam je još teže što nam je ispod porušene kuće ostalo sve odelo i sve posteljne stvari. U takvom stanju proveli smo svu noć do same zore. — Plača i kletve bilo je i suviše.
Ujutru kad je oluja prošla i osvanuo vedar dan i sunce počelo grejati, izišli smo iz šatora i naložili vatru da se što pre osušimo. Gledao sam svoju rezidenciju svu na gomili i ljutio se što sam pretrpeo dvostruku štetu. Jedno, što sam ostao bez stana, a drugo, što su mi u blatu propale sve posteljne stvari i što su mi se u ostavi izlupale sve boce sa pićem kao i svi sudovi potrebni za domaćinstvo.
Čitav dan sam bio u poslu dok nisam raskrčio sve te ruševine i odvukao stvari na drugo mesto. Onda sam morao poslati ljude u šumu po novu građu, a jednog čoveka u obližnje selo, s druge strane Donca, da mi kupi dva svrdla: veći i manji, i jedan ašov. Doneli su mi i alat i građu.
S tim sam se alatom prihvatio nanovo arhitekture. Počeo sam opet da gradim kućicu kao i prvu, samo sam sad uzeo jače direke ukopao ih dublje, izbušio ih svrdlom i čvrsto prikovao prečage na njih. Napravio sam zemunicu opet sa dve sobe, kuhinjom i malom ostavom. Mnogo me je ta kuća namučila i mnogo sam dana oko nje izgubio. U njoj sam mislio da provedem zimu i da ostanem u njoj sve dok ne budem našao načina da napravim nešto bolje.
Ali još pre nego što sam završio gradnju našao se dobar jedan čovek koji mi je neočekivano pomogao.
Pored moje kućice prolazio je jedan starac, slobodan seljak iz sela Nove Ajdare, s one strane Donca. Nosio je brašno na kolima. On se prvi usudio da pređe na našu stranu i time poslužio kao primer i drugima. Kad je video kako se mučim, zaustavio je kola, prišao mi i upitao me bih li uzeo pšeničnog brašna. Ja sam se tome vrlo obradovao, jer sam ostao sasvim bez brašna i prešao bio već na vojnički provijant iz magacina.
Starac je tražio pola rublje od vreće, a imao je svega četiri vreće. Ja odmah pristanem i brašno unesem. On je onda stao i neko vreme gledao šta radim, pa mi onda reče: „Gospodine, žao mi te gledati kako se mučiš s tim ljudima oko te kuće a, opet, ne bih rekao da vam je kuća dobra i čvrsta. Nego ako izvoliš da kupiš od mene novu jednu kuću od dobre lipovine, ja bih ti je prodao, preneo na svojim kolima i postavio gde ti hoćeš.“
Kako sam se obradovao tim starčevim rečima ne da se ni iskazati. Tražio je pedeset rubalja za kuću, s tim da je prenese i postavi. Ja mu onako radostan ništa nisam ni odgovorio, nego odmah priđem svom sluzi s rečima: „Sedi na konja i poći s ovim starcem, vidi kuću koju prodaje i pogodi se s njime: ako može jevtinije, dobro, a ako ne može, uzmi onako kao što on kaže, za pedeset rubalja. Evo ti deset rubalja, pa mu ih podaj kao kaparu.“
Onda dozovem starca i kažem mu: „Ovaj čovek će poći s tobom da vidi kuću; on će se s tobom i pogoditi i dati ti kaparu, a ti, moj dobri starče, ne oklevaj, nego je odmah prevezi i postavi.“
Starac i moj sluga odu, a trećeg dana sluga mi se vrati i javi da kuća, istina, nije velika, ali je lepa i od nove građe, da je starac pristao na četrdeset i šest rubalja i da je primio deset rubalja kapare.
Kuću su počeli odmah prenositi. Starac je bio tako dobar da je uzeo još nekoliko kola u pomoć, pa se cela kuća u dvaput prenela, a onda je počeo sa svoja tri sina i sestrićem da je sastavlja, i sve se vrlo brzo završilo.
Isplatio sam starcu kuću, častio ga još jednu rublju i zahvalio mu se na njegovoj dobroti.
Postavljenu kuću sam lepo pokrio trskom. U njoj je bila jedna veća soba i jedna manja za spavanje, predsoblje i mala ostava, ali nije bilo ni peći ni stakla na prozorima, što je bila velika nezgoda. Ali naposletku smo i to nabavili.
Završio sam i onu zemunicu koju sam počeo graditi — poslužila je kasnije mojim slugama i stražarima.
Život u našoj naseobini prve godine bio je kao, na primer, život nesrećnih brodolomaca koje su morski talasi izbacili na pusto ostrvo, pa se tamo hranili zeljem, korenjem, ribama, pticama i zverkama koje ulove. Tako smo pali i mi na tu golu stepu, na zemljište na kome od stvorenja sveta niko nije živeo i gde se ni za kakav novac ništa nije moglo nabaviti. Kad je nekom nešto zatrebalo, morao je ići po nekoliko dana do mesta gde bi tu stvar po visokoj ceni najzad našao.
Povrća i zelja iz početka uopšte nismo imali, i dok ga nismo počeli sejati i saditi, morali smo jesti divlji beli i crni luk (neke biljke koje na to liče) i druge trave koje su se mogle upotrebiti za kuvanje. Prosti ljudi, međutim, jeli su samo dvopek, divlje trave i ako naiđu slučajno na jagode ili nešto slično — drugo ništa nisu imali. Gledao sam mnoge ljude te prve godine kako žalosno izgledaju, a naročito one pored reke Lugana. Oni su se mnogo više namučili od ostalih. U blizini nisu imali šume, bili su na čistoj i goloj stepi, i kad su dizali kuće bili su u velikoj nevolji — za građu su morali ići vrlo daleko.
Ni pića osim vode nije bilo. Ako se nekom slučajno našlo malo rakije, to se smatralo kao veliko blagostanje (posle se pravila komadara od dvopeka i kvas od divljih jabuka, a od kupina kisela voda — i to se smatralo kao najlepše piće). Kasnije smo našli put rekom Donom za Čerkask i Taganrog, pristanište na Azovskom moru, u koje su Grci iz Carigrada dovozili vino i drugu robu. Samo, ta mesta su bila udaljena od nas neke dve stotine vrsta, ali ko je od nas imao mogućnosti, slao je tamo već druge godine ljude i nabavljao što mu je trebalo.
Ja sam ponekad na konju odlazio svojim susedima i gledao kako grade kuće i kako se snalaze, ali svuda sam nailazio samo na jad i žalost. Ko je imao novca, taj je još i mogao po velikoj ceni ponešto u daljini nabaviti, a ko je živeo samo od plate (sledovanja više nije bilo) bio je na velikoj muci. Plata je odlazila na odelo i druge vojničke potrebe, a za domaće troškove nije ostajalo ništa. Naročito je bilo teško ljudima sa velikom porodicom. I da ljudi nisu jedan drugom priticali u pomoć, da nisu oni sa ušteđevinom davali onima drugima na zajam i tako im pomagali, najsiromašniji bi padali u najveću bedu.
U naselju generala Preradovića bilo je u početku nevolja kao i kod Ševića. Razlika je bila samo u tome što je Preradović u blizini imao grad Bahmut i još neka vojna naselja s druge strane Donca, odakle su se njegovi ljudi mogli snabdevati (a i šuma za građu bila im je bliža) — time je Preradović bio u preimućstvu nad Ševićem. Inače, što se ticalo same zemlje, razlike nije bilo.
Te nevolje smo imali samo prve godine. Kasnije se sve popravilo. S proleća smo počeli sejati žito, raditi bašte, gajiti krupnu i sitnu stoku i sve vrste živine — i život nam je postao lakši.
Što se mene tiče, ja se prve jeseni uopšte nisam snašao. Nisam znao ni šta da radim ni s kojeg kraja da počnem. Gazdinstvo dotle nisam nikad vodio, i što god sam započinjao nije mi uspevalo, sve mi je išlo naopako. Te jeseni jedva sam stigao da podignem ogradu, i to samo ispred kuće. Iza kuće je bila neka jaruga duž čitavog dvorišta, tako da s te strane nije ni bila potrebna ograda.
Ali kad je stigla jesen i kad je zahladnelo, sama me je nevolja naučila šta treba raditi. Počeo sam se brinuti da za zimu nabavim drva. Našao sam dva radnika, kupio dva para volova i dvoja kola i na njima su mi se jednako dovozila drva u dvorište. Te jeseni sam podigao još i štalu i šupu za kola. Iako sve to zajedno nije bilo bogzna kako lepo, ipak mi je dobro poslužilo.
Tada mi je onaj starac što mi je prodao kuću pao na pamet. Mogao bih, pomislio sam, možda kod njega nabaviti kupus, cveklu i drugu zelen. Pošaljem, dakle, slugu (onog što je tamo već bio) i dam mu novac za kupovinu.
Starac je mog slugu lepo dočekao i pomogao mu sve da nabavi. Ja sam se najviše obradovao kiselom kupusu, koga je bilo puno jedno poveliko bure, a cvekle, mrkve, repe i svega ostalog bila su puna kola.
Kasnije sam slugu poslao još jedanput (iako to baš nije bilo blizu). Opet od nevolje: trebalo mi je zimu s nečim dočekati. Dam sluzi novaca za još jednu kupovinu. Rekao sam mu da mi uzme jednu kravu muzaru, pšeničnog i ražanog brašna, masla, sira, slanine i za ljude prekrupe; za konje zobi, a sena su moji husari za rakiju već nabavili čitava dva plasta. Sva ta kupovina srećno je svršena i dovezena. Ali kad sam kasnije pogledao u moj spisak da nisam štogod zaboravio, vidim da sam so zaboravio. Nabavim dakle i so, i sad sam mogao, izgledalo je, biti miran preko cele zime.
Ali kasnije sam se setio i piva. Bilo mi je svejedno ma bilo i najprostije (u to doba sam voleo pivo više nego ijedno drugo piće). I šta ću, pošaljem opet mog dobrog slugu. On otide, ali se ne vrati za nekih deset dana. Počeo sam već i da žalim za njim. Poplašio sam se da mu se nije štogod u putu desilo, ali ipak mi se srećno vratio i dovezao mi bure piva od šest vedara1 i četiri vedra medovine. Tom sam se piću vrlo obradovao, jer osim jabukovače ništa drugo nisam imao.
Tim novim pićem hteo sam malo i da se pohvalim, jer sam bio siguran da tako nešto niko drugi nema. Zato sam pozvao na ručak potpukovnika Ševića i moga pašenoga Petra Ševića. Došla su obojica, ručali što je bog dao, napili se medovine i piva, pohvalili piće i raspitali se gde sam to blago našao; kazao sam im, pa su posle i oni odande nabavljali.
Kad sam do svega tog došao, mislio sam da sam sasvim spreman za zimu, ali onda sam video da nemam rezervu u mesu. Živinu smo svu pojeli; ostao nam je od svih vrsta samo po jedan par za nasad, za proleće. Za toliku kupovinu skoro sam sav novac istrošio, a i jednom prijatelju, kratko vreme pre toga, dao sam pedeset rubalja na zajam — da pomognem čoveku. Ostalo mi je svega trideset rubalja, a na platu se imalo čekati još neka dva meseca. Da se prehranim i izvučem iz te neprilike, morao sam poći u lov. Samo, za to mi je trebalo baruta i sačme (rezervu koju sam doneo iz Kijeva svu sam potrošio). Morao sam poslati, dakle, čoveka da mi donese barut čak iz Bahmuta, a do Bahmuta je trebalo ići na konju više od sto vrsta — ali drukčije nije išlo. Od poslednjih trideset rubalja odvojio sam sluzi deset da mi kupi vedro votke, a za ostatak baruta i sačme.
Sluga je otišao i posle šest dana se vratio s kupovinom. Za to vreme ja sam očistio i pripremio četiri puške. Imao sam tri para vrlo dobrih lovačkih kerova, koje sam dobio u Kijevu i na putu do naše naseobine od razne gospode. Tako pripremljen počeo sam lov sa svojim husarima, četvoricom dobrih strelaca; moj je sluga bio peti, a ja šesti. Pridružio nam se i jedan slobodan seljak koga sam bio zadobio poklonima; davao sam mu ponekad pola rublje, a on je zato skoro sve vreme provodio uz mene. Bio je inače dobar strelac i ribolovac, i ja sam na taj način imao dvostruke koristi od njega.
Tako smo nas sedmorica, koje s mojim puškama, koje s vojnim karabinima, pošli u lov. A lova je bilo u izobilju, naročito zečeva i divokoza; bilo ih je toliko da smo nekih dana i po deset divokoza ubijali — retko kad smo ostajali samo na dve ili tri; a zečeva te jeseni i zime toliko smo nalovili da se ne bi moglo ni izbrojiti. Osim toga bilo je i bezbroj tetreba, jarebica, divljih pataka i gusaka.
Od divokoza, koje su s jeseni pa do januara tako ugojene, imao sam svaki dan dovoljno svežeg mesa, pa ga i mojim husarima davao, a što god mi je preticalo, sekao sam na komade, trpao u bure i solio, a zatim sušio. Tako sam imao divnog suvog mesa, a kad mi se i toga nakupilo, počeo sam moje lepo suvo meso i drugima poklanjati. General i drugi moji poznanici bili su mi na tome vrlo zahvalni.
Ja sam i ranije bio dobar strelac, a sada, u svakidašnjem lovu, tako sam se izveštio da mi nije ništa ispred puške moglo promaći, pa letelo ili po zemlji jurilo. Čim nešto okom ugledam, imalo je da padne, tako da su mnogi mislili da s mojim gađanjem nisu čista posla — ali varali su se.
Kasnije sam se s mojim husarima ovako pogodio: ko šta ubije — njegovo je, ali svaki sebi sam da nabavlja barut i sačmu. Svi su na to vrlo rado pristali. Skupili su novac i doneli iz Bahmuta sve što im treba, a onda su se tako oduševili za taj posao da su hteli svaki dan u šumu. Privlačilo ih je i to što su osim mesa dobijali lep novac i za vučje i zečje kože.
Ja sam s mojim lovcima noćivao ponekad i nekoliko noći po šumama, i mislim da nije ostao nijedan kutak u okolini naše naseobine u koji moja noga nije stupila.
A sad ću vam opet pričati o crnogorskoj komisiji.
Kad je vladika crnogorski otputovao iz Kijeva (o tome sam već govorio), major Petrović je ostao pod komandom generala Ševića i prešao u našu naseobinu. On je uskoro rešio da se oženi ćerkom Ševićevom, jednom vrlo lepom devojkom, i kako su njeni roditelji dali pristanak, svadba se održala još iste jeseni.
Major Petrović se sa svojom mladom ženom nastanio, sa dopuštenjem svoga tasta, u jednoj državnoj zgradi, blizu naše nove naseobine; tu je i zimu proveo. A s proleća mu je iz Vojne kolegije stigla naredba da se radi jednog poverljivog posla javi komandantu u Kijev, gde će dobiti dalja uputstva. Iz komande general-majora Ševića imao je da se briše.
Ja sam se s njim video pred njegov odlazak. Iako u naredbi nije stajalo zašto ga pozivaju, nas dvojica smo se ipak dosećali da će to biti nešto u vezi s onom crnogorskom komisijom. O meni i drugim oficirima nije bilo u tom ukazu ni reči, i zato mi je major Petrović obećao da će me iz Kijeva obavestiti šta je posredi.
Ubrzo posle toga stiglo mi je njegovo pismo. Javljao mi je da je doista poslan u tu komisiju i da je dobio čin višeg majora. U istu komisiju bio je određen i jedan pukovnik, po imenu Pučkov, koji je imao kao komesar da rukuje i novcem određenim za preseljenje Crnogoraca u Rusiju. On, Petrović, uskoro će, pisao je, u Ćesarsku, u Beč, da izdejstvuje od ćesarskog dvora dozvolu za slobodan prelaz naseljenika preko granice. Iz Beča će mi, rekao je,pisati preko komandanta u Kijev, a komandant će mi pismo predati.
Odmah posle majorovog odlaska iz Kijeva nastala je zima i ja o crnogorskoj komisiji nisam više ni mislio, niti sam imao želje da budem u njoj. Odlučio sam čak da odbijem vladiku ako i mene pozove. Hteo sam da ostanem u naseobini da vodim gazdinstvo, na koje sam se već počeo navikavati.
Prve teškoće sam i zaboravio, a zemlja se pokazala dobra i plodna.
Te zime bio sam službeno poslat u Bahmut da primim platu za Ševićevu komandu. General Bibikov, koji me je mnogo voleo, rekao mi je tom prilikom: „Kod vas u puku je sada upražnjeno mesto nižeg majora. Nemojte kao stariji kapetan propustiti sada tu priliku i dozvoliti da neko drugi zauzme to mesto. Zamolite zato generala da vas pusti u Petrograd i tamo tražite viši čin, a ja ću“, rekao je, „napisati za vas preporuku tamošnjoj gospodi koju znam, da vam budu na ruci“.
Primio sam taj savet i odlučio da odem u Petrograd.
Kad sam odneo novac u puk, zamolio sam generala Ševića da me pusti u Petrograd i napiše predstavku Vojnoj kolegiji u kojoj će me preporučiti za viši čin.
General Šević je odmah pristao. Pustio me je, napisao predstavku Vojnoj kolegiji, a i drugoj gospodi poslao preporuke za mene.
Pred odlazak dobio sam trećinu godišnje plate, ali kako mi je to ipak bilo malo za put, izmolio sam od generala na ime moje buduće plate još sto rubalja, i s tim sam krenuo.
Bilo mi je vrlo važno da se vidim i sa generalom Bibikovom, da i od njega dobijem preporuke koje mi je obećao. Zato sam, iako mi nije bilo sruke, krenuo najpre u Bahmut.
General Bibikov učinio mi je po obećanju: dao mi je pisma za neku gospodu; s tim pismima sam pošao na put.
Dva dana pre mog dolaska u Bahmut stigla su tamo dva čoveka iz Ćesarske. Jedan od njih došao je iz Petrovaradina, mesta u kome mi je otac posle mog odlaska ostao. On mi je doneo i pismo od oca. Otac mi piše kako je ožalošćen što smo se rastali i traži da se ja, kako god znam, potrudim da mu na dvoru izradim dozvolu za prelaz iz Ćesarske u Rusiju. Piše da namerava prodati sve nepokretno imanje, stoku i ostalo, da će sve pretvoriti u novac i na svaki način preći u Rusiju. Sam, veli, nema nikakvog načina da tu dozvolu izradi, nego se nada jedino u moju pomoć.
Uputio sam ta dva čoveka u naseobinu generala Ševića i po njima izvestio generala o onom što mi otac piše. Molio sam ga da mi pomogne: da po želji moga oca napiše predstavku Vojnoj kolegiji i da mi je pošalje u Petrograd. I on mi je učinio po volji.
Nisam imao više potrebe da se zadržavam u Bahmutu, nego pođem na put i, kako je zimski put bio dobar, devetog dana stignem u Petrograd. Sutradan se javim viceprezidentu Vojne kolegije, gospodinu Stepanu Fjodoroviču Apraksinu, predam mu predstavku, kao i preporuke od generala Ševića i Bibikova.
Čim sam ušao, on me je poznao i zapitao me: „Jeste li vi onaj kapetan što je iz Beča došao sa preporukom našeg poslanika?“
A ja mu odgovorim: „Pred vama stoji taj isti vašega visokoprevashodstva pokorni sluga, kojem ste vi, u ono vreme, izvoleli učiniti veliku milost i pažnju, za koju i sad najpokornije molim da mi učinite, a uzrok moga dolaska ovamo izvolećete doznati iz ovih pisama.“
Sve sam mu to morao kazati na nemačkom, jer u ruskom još nisam bio dovoljno pouzdan.
Kad je Stepan Fjodorovič pročitao pisma, odgovorio mi je vrlo ljubazno: „Prema vašem činu i vašim zaslugama vi ćete biti nagrađeni činom nižeg majora, koji je upražnjen u vašem puku“ — i odmah je preko ordonansa poslao moju predstavku sekretaru Vojne kolegije, sa naredbom da se moja stvar stavi na dnevni red prve sednice.
Zatim me je počeo ispitivati o našoj naseobini i našem životu u njoj. Ja sam se hvalio što sam više mogao i uveravao ga da smo tamo svi zadovoljni. (I doista, ukoliko se ticalo zemlje koja je pripala Slavenoserbiji i koju sam ja hvalio, celu sam istinu govorio, jer je ta zemlja bila nesravnjeno bolja nego u Novoj Serbiji, Horvatovoj naseobini, kao što nam je i klima bila mnogo blaža). Samo sam dobro pazio da se ne izreknem štogod o onim teškoćama koje smo svi u početku podneli. To sam prećutao.
Opazio sam da je Stepan Fjodorovič mojom pričom bio veoma obradovan i zato je jednako ponavljao svoja pitanja i neprestano se vraćao na isto. Obećao mi je zatim svoju milost i pažnju i pozvao me da mu još koji put dođem, a onda me otpustio.
Istoga dana stigao sam da i druge preporuke raznesem i predam gospodi kojoj su bile upućene. Svi su me primili lepo i ljubazno, a naročito mi je gospodin general-an-šef Petar Spiridonovič Sumarokov svojim ljubaznim rečima dao nade da ću uspeti.
I ta su me gospoda pitala o našoj naseobini, i ja sam je svima hvalio koliko sam više umeo, što je njima bilo veoma milo.
Doček koji su mi ta gospoda ukazala i nada koju su mi ulili raspoložili su me i već sam zamišljao da mi je unapređenje u čin nižeg majora potpuno osigurano. Ali čemu sve nije jadni čovek izložen u ovom taštom svetu i na kakve sve tegobe nije osuđen. I srećni i nesrećni dani njegovi sakriveni su u tami, a nema sudbina krije i čuva od čoveka sve što ga čeka i nikome ne da da unapred dozna šta mu je spremila.
Hoću da kažem da i u najvećoj tobožnjoj sreći čovek treba svakog časa da očekuje iznenađenje i promenu. Tako se i meni tada desilo. Sva moja radost i velike nade pretvorile su se najednom u najveći jad i tugu. Taj čin koji sam ja imao dobiti umalo što nisam izgubio, i jedva sam ga posle sa velikom muhom dobio.
Ovde treba da se za trenutak, u ovoj mojoj povesti, zadržimo, i da se vratimo natrag, da čitatelj vidi koji je uzrok bio tom događaju, i da tom prilikom dozna još neke stvari.
Govorio sam i ranije da je general Horvat slao svoje posrednike u Kijev da nagovaraju Ševićeve ljude da pređu njemu, u Novu Serbiju. Prvi od tih posrednika bio je Dimitrije Perić.
Taj Perić imao je, mora se reći, izvesnu vrednost, ali se ipak dvaput ogrešio o svoju savest — što ću u daljim redovima u potpunosti izložiti.
On se iselio iz Ćesarske kao mlad čovek, pre iseljenja oženio se starijom ćerkom generala Ševića (koji je u to vreme bio ćesarski kapetan). U Rusiju je stigao pre Horvata i Ševića i još je onda, a i za vreme carice Ane Ivanovne, po dopuštenju ćesarskog dvora vrbovao odande ljude i popunjavao njima stari Srpski puk, koji je bio osnovan još pod imperatorom Petrom Prvim. Ali kako taj puk nije bio potpun, nije se ni nazivao pukom, nego: Kombinovana komanda lake vojske. Njom je komandovao Ivan Albanez, čovek koji je učestvovao u ratu u Moldaviji, na Prutu. On se u više okršaja s Turcima istakao sa svojim žolnirima2 (tako su ih tada nazivali) kao veliki junak i caru veran. Zato je car odlučio da od njegovih žolnira napravi puk i da ga nazove Srpski husarski puk — jer su ti žolniri najvećim delom, ako ne i svi, bili Srbi.
U tom puku bilo je ljudi više nego ranije, ali ipak nije bio popunjen sve do carice Ane Ivanovne. Tek je od nje dobijena dozvola da se u Ćesarskoj vrbuju dobrovoljci, i prevode u Rusiju u taj puk. Za vrbovanje poslan je iz Rusije (sa još nekoliko ljudi) Srbin, tada kapetan, Božić (nazivali su ga i Panić), koji je docnije služio u Malorusiji kao pukovnik u Černjigovskom kozačkom puku.
Kad je, u ono doba, Božić došao u Ćesarsku, pošlo mu je za rukom da vrlo brzo nakupi Srba dobrovoljaca za ceo puk. S njima se tada i taj Perić preselio u Rusiju i u tom starom Srpskom puku došao do kapetanskog čina. On je bio plemić po poreklu. (Njegov otac je u Ćesarskoj imao tešku sudbinu. Kao viši kapetan Pomoriške landmilicije, oklevetan od nekih Mađara,nepravedno je osuđen na smrt. Njegov sin, taj isti Dimitrije Perić, od žalosti za ocem ostavio je kuću i domovinu i preselio se, kao što smo već rekli, u Rusiju).
Kad se, kasnije, Horvat preselio u Rusiju, nastojao je na sve načine da primami sebi Srbe oficire iz ranijih starih husarskih pukova. On se prvo raspitivao kakav imaju ugled, a onda ih je kao iseljenike tražio u svoju komandu i davao im više činove. Još prilikom svog prvog dolaska u Petrograd Horvat je video toga Perića, i pošto je znao da će ovaj svakako hteti da bude u puku svoga tasta, generala Ševića, želeo je to da osujeti i da ga primami sebi. Počeo ga je pridobijati. Prizivao ga je sebi i obećavao mu čin višega majora, a kasnije i potpukovnika.
Perić, opet, videći da je Horvat lepo primljen na dvoru (a mnogo su pripomogli i obećani činovi),pristane da pređe pod Horvatovu komandu — čineći mu sve po volji.
Horvat napiše predstavku Senatu u kojoj je tražio da se Perić postavi u njegov puk, sa činom višeg majora, što se uskoro i desilo, a zatim mu ubrzo (pre Ševićevog dolaska) izradi i obećani potpukovnički čin. Perić se posle toga osećao toliko obavezan prema Horvatu da je bio spreman da ga u svemu slepo sluša, pa makar to bilo i protiv savesti.
Posle toga stigao je i Šević u Kijev i, kao što sam već govorio, nije hteo da stupi u Horvatov puk, nego je otišao u Moskvu da izradi za sebe i svoje ljude drugo, odvojeno naselje. A Horvat opet pošalje Perića sa još nekoliko oficira u Kijev da bajagi kupuju čohu za oficire i još neke stvari za puk, a u stvari da potajno nagovaraju Ševićeve oficire i vojnike da traže da se prevedu u Horvatovu Novu Serbiju. Horvat je time učinio da Šević omrzne Perića i da se između njih stvori velika omraza i zavada.
Perić je učinio veliku pogrešku što je podbunjivao Ševićeve ljude — samo da Horvatu učini po volji. Mnogi Ševićevi ljudi poželeli su tada da pređu Horvatu i zbog toga se stvorila čitava pobuna i neredi. I da samo nije na Ševićevu molbu sa višeg mesta zabranjen Horvatu takav rad, Šević bio ostao skoro sasvim bez ljudi.
A kad se Perić vratio iz Kijeva u Novu Serbiju bez ikakvog rezultata, Horvat je to pripisao njegovom nemaru i stao ga goniti, i to što dalje, sve više i više. Najzad su se strašno zavadili, i Perić, izgubivši svako strpljenje, napiše dostavu protiv Horvata zbog neke utaje i preda je Senatu u Petrograd.
Horvata pozovu na odgovor, ali Horvat se opravda, a Perića kao krivca uhapse i ražaluju u redova (kao redov trebalo je da ostane sve dok mu kazna ne istekne). Ali Horvat se ipak sažalio na Perićevu nesreću pa mu je od Senata izmolio pomilovanje i čin iz kojeg ga je ranije uzeo sebi, to jest kapetanski čin. Tim velikodušnim postupkom podigao se jako Horvatov ugled.
Horvat se posle toga vratio u Novu Serbiju, a Perić je i dalje ostao u Petrogradu. Odlazio je u Senat i molio da mu se vrati raniji, potpukovnički čin, ali ostavljen sam sebi nije mogao ništa postići. Najzad se reši na poslednje sredstvo. Pošalje po kuriru pismo svome tastu, generalu Ševiću. Kajao se za sve ono što je radio protiv njega u Kijevu i molio ga za milost (tako ga je sigurno neko posavetovao) da o njemu, Periću, napiše predstavku Senatu i preporuke senatorima — ne bi li bio te sreće da dobije opet svoj raniji čin.
To se desilo baš kad sam se ja spremao da pođem u Petrograd. Perićev kurir doputovao je poštanskim kolima Ševiću istoga dana kad sam ja od njega pošao u Bahmut. Ja sam skretanjem u Bahmut produžio svoj put za preko sto vrsta, a još sam se i u Bahmutu zadržao nekoliko dana — i tako izgubio mnogo u vremenu.
Kad je Šević primio Perićevo pismo, sažalio se, i po istom kuriru poslao predstavku Senatu i preporuke senatorima, moleći da se Periću vrati makar čin višeg majora i da se postavi u njegov puk na upražnjeno mesto majora Petrovića. (Perićev kurir stigao je poštanskim kolima sa pismima u Petrograd nekoliko dana pre mog dolaska). Tako se general ogrešio o mene, a znao je, međutim, dobro radi čega me je poslao u Kolegiju.
Perić je znao da ja radi tog istog upražnjenog mesta dolazim u Petrograd, ali, kad je dobio od Ševića željenu predstavku, on je uložio sav napor i požurio da ubrza rešenje Senata u svoju korist.
I sreća ga je poslužila. Za nekoliko dana sve je završio: dobio je čin višeg majora i postavljen u puk general-majora Ševića na mesto majora Petrovića.
Šta se između Perića i Horvata desilo čuo sam, doduše, u Petrogradu, a i Perića sam tamo zatekao, ali da je Ševiću slao kurira, da je o njemu predata predstavka Senatu, da je i čin višeg majora već dobio, i da je već postavljen na upražnjeno mesto za koje sam ja došao da molim — o tome niti sam ja šta znao, niti se znalo u Vojnoj kolegiji. Saznalo se tek kad je izišao ukaz Senata. I tako mi je Perić stao na put i pokvario mi unapređenje.
Možeš misliti, čitaoče, kako mi je to teško palo. Smatrao sam da mojoj žalosti utehe nema. To je bio za mene grom iz vedra neba. Od žalosti nisam nekoliko dana ni jeo, ni pio, ni spavao, nego sam samo sav izbezumljen hodao i ležao; bilo mi je utoliko teže što je moja stvar bila bez ikakve nade, pošto se ukaz Senata nije mogao poništiti.
Ukaz Senata odobren je i u Kolegiji. Perić je postavljen na upražnjeno mesto majora Petrovića, kao viši major, i upućen u Ševićevu komandu. I tako on ode u puk, a ja ostanem u Petrogradu.
A da bi nesreća bila još veća, tako sam se od toga razboleo da nisam mogao ni iz kuće izići za čitavu nedelju dana. U licu sam se tako promenio da je izgledalo kao da sam iz bolnice izišao. I da mi se nije našao jedan dobar čovek, sasvim bih propao od tuge i jada. To je bio bivši kapetan starog Moldavskog puka. Stanovao je sa mnom zajedno, zvao se Vremov.
Taj dobri čovek gledao je na sve načine da me uteši. Kako je bio vesele naravi, on mi je po ceo dan, sedeći kraj moje postelje, pričao šaljive i zabavne stvari, razne doživljaje iz svoje službe i mnoge slučajeve slične mome. Govorio mi je da drugi u takvim slučajevima nisu očajavali nego su išli i molili, i da je mnogima polazilo za rukom da na taj način uspeju. „Tako i vi“, govorio mi je taj prijatelj, „ustanite, ostavite te tužne misli, dignite glavu i ohrabrite se. Idite svojoj gospodi, molite ih, recite im da vam je naneta uvreda što vam je mesto drugi zauzeo. I, na kraju krajeva, zašto ste izgubili nadu da ćete dobiti unapređenje kad su vas gospoda tako lepo s početka primila i obećala vam mesto?“
Savet moga prijatelja, kapetana Vremova, učinio mi se dobar i ja sam počeo razmišljati na koji način da povratim što sam izgubio. Krivio sam samoga sebe što sam, kad sam došao u Rusiju, propustio i nisam odmah tada tražio viši čin, kao drugi preseljenici — a bilo je među njima i nekih koji nisu ni bili u ćesarskoj službi, pa su ipak dobili kapetanske činove. Krivio sam sebe što sam iz puke skromnosti zamišljao da će gospoda biti nezadovoljna mnome ako tražim viši čin, i tako sam zbog svoje skromnosti ostao u činu koji sam imao i u ćesarskoj službi i kao neki dobitak smatrao sam jedino to što mi je data prednost pred ostalim kapetanima.
Eto kako čovek može da se unazadi i stvori sam sebi nevolju kad ne iskoristi na vreme ono što mu pripada, kao što se, eto, sa mnom desilo kad sam propustio pri stupanju u službu da tražim čin nižeg majora, o kome su mi i sama gospoda govorila. Tada u svojoj velikoj skromnosti nisam ni sanjao sa kolikim ću ga teškoćama posle dobiti. Iz skromnosti nisam hteo da izgleda da sam došao u Rusiju radi činova, nego samo iz iskrene želje da umrem u službi za nju; bio sam srećan i zadovoljan već i zato što sam se našao među svojom jednovernom braćom, a to sam i dokazao samim tim što se nisam otimao za sreću koja je, može se reći, preda mnom stajala.
Istina je da je prva i najveća dužnost svakog poštenog čoveka da bude veran vladaocu i ispravan u svojoj službi, ali isto tako ne valja ostati ni nepotrebno skroman; treba verno služiti, ali od te službe treba imati i neke koristi.
Država i vladalac ne traže da čovek koji svojski radi ne bude za to nagrađen, nego, naprotiv, i država i vladalac zakonskim sredstvima dozvoljavaju da se svako može koristiti vladaočevom milošću koja se izliva na verne podanike. Usrdnost ne gubi ništa od svoje vrednosti ako dobar podanik traži od vladaoca svoje pravo. Jer čovek koji se zalaže a ne ume za svoj rad da izvojuje ni priznanje ni koristi liči na mrtvaca.
Usrdnost se dokazuje ispravnom službom, a služba je, opet, osnov na kome počiva opstanak i blagostanje pojedinaca. Zato niko ne treba da propušta prilike koje mu mogu doneti čast i slavu; čast i slava donose korist i životnu sigurnost, to jest platu prema činu. A ako se neko svojom dugogodišnjom vernom službom naročito još pokaže dostojan, car mu može pokloniti čak i sela ili mu dati penziju.
Ako neko, po nesreći, ima neznatnu službu ili propusti svoju sreću, pa makar sve to bilo i sa najvećom čašću, ta čast ostaje u bedi. Usrdnost u tom slučaju ostaje bez vrednosti. Ko nije zbrinut propada, ostaje siromah, osuđen da bude prosjak i umire od gladi, a time ne koristi ni državi ni vladaocu.
Takve su mi misli prolazile tada kroz glavu, i ja sam doneo rešenje da mogu sebi pomoći samo ako se usilim, ustanem iz postelje i pođem da molim gospodu i da sada, makar sa zadocnjenjem, dobijem čin koji sam zbog svoje skromnosti, stupajući u službu, propustio da tražim.
S tim mislima ustanem iz postelje, obučem se i pođem najpre u Kolegiju, u kancelariju. Tamo zapitam da li je stigla moja molba. Činovnik mi odgovori da nije i da o tome ništa ne zna.
Pođem onda sekretaru i na njegovo pitanje šta želim, ja mu se poklonim i upitam da li su gospoda štogod rešila o mojoj molbi. On mi odgovori: „Molba je vaša kod mene i nije još ništa u vezi s njom urađeno, osim onog što je bilo kazano još onda kad ste je predali, to jest, da se o njoj referiše na opštoj sednici. Ja sam to i hteo da učinim, ali pošto je ubrzo posle toga ukazom Senata major Perić postavljen na mesto koje ste vi tražili, vaša molba nije ni uzimana u postupak i ja prema tome nisam ni imao šta da referišem. Sada bih mogao referisati samo na izričit zahtev gospode članova.“
Na te reči, ja se oborene glave vratim kući.
Sutra izjutra odem kući gospodina viceprezidenta Stepana Fjodoroviča Apraksina. Prođem pored stražara u salu, vidim nema još nikog, stojim tako sam. Naiđe jedan lakej i ja ga zapitam: „Hoće li general skoro izići?“ On mi odgovori da general još nije ustao, da je još u postelji.
Posle pola sata naiđe i drugi, koji je svakako bio dežurni. On otvori vrata koja iz sale vode u malu sobu ispred spavaće i stade kod vrata. Priđem mu i polako ga upitam: „Je li ustao general?“ — a on mi odgovori: „Možda se već probudio, ali se još ne javlja.“
Ja ga zamolim da me prijavi, a on mi reče da pričekam dok ne dođe kamerdiner, pa da njega zamolim. „Ja“, reče, „ne prijavljujem.“
Pričekao sam još jedno četvrt sata i sačekao kamerdinera. Nosio je nešto zavijeno u hartiju. Ja i njega stanem moliti da me prijavi. Ali kako su sve omiljene sluge velike gospode gorde i uobražene, a kamerdineri već neće ni s kim ni da govore,3 tako je i mene ovaj dočekao, rekavši mi: „Pričekajte tu ako hoćete, pa kad general iziđe videćete ga i sami; ne mogu ja trčati i svakoga prijavljivati.“
Posle tih reči hteo je da se udalji, ali ja sam želeo da se što pre nasamo razgovorim sa gospodinom viceprezidentom o svojoj nevolji. Zato sam i poranio, požurio sam dok još ko nije naišao, jer bi se moglo desiti da u tom slučaju ni reči s njim ne progovorim. Zato opet stanem lepo moliti kamerdinera da me prijavi. On najzad pristane i upita me: „Kako se zovete? — da mogu kazati generalu.“ Ja mu kažem. Malo posle zazvoni zvonce iz spavaće sobe, i kamerdiner ode gospodinu u sobu, a malo posle i mene pozove unutra.
Kad me je Stepan Fjodorovič ugledao, upitao me je zašto tako dugo nisam dolazio i što sam tako oslabio, da nisam slučajno bolestan. Na ta ljubazna pitanja ja mu odgovorim: „Uzrok je u tome, vaša ekselencijo“ — tako sam ga na nemačkom titulisao — „što sam se razboleo od tuge i jada, zbog nesreće koja me je zadesila. Na mesto koje sam ja molio postavljen je drugi, a ja otpao. Sada mi je ostala nada jedino u vašu milost“, i, rekavši to, poljubio sam ga u ruku. Dodao sam i to da sam još onda kad sam došao iz Ćesarske i stupio ovde u službu ostao zapostavljen. Svima drugima dat je po jedan čin više nego što su ga imali u ćesarskoj službi; jedini sam ja ostao tada samo sa svojim kapetanskim činom.
Moj visoki zaštitnik, Stepan Fjodorovič, saslušao me je, ne prekidajući me, i onda mi odgovorio: „Vaša stvar stoji sada malo rđavo, jer je to mesto koje je trebalo da bude vaše zauzeo Perić“ — i stane zbog toga kriviti Ševića: „Šević je napisao dve predstavke za jedno prazno mesto, jednu Senatu o postavljenju Perića, a drugu Kolegiji za vas na to isto mesto, i taj njegov postupak je za najveću osudu. On je i Kolegiji napravio time neprilike i sada se neće moći drukčije nego da se čeka dok se ne sastane sednica i ne uzme vaša stvar u razmatranje.“
Ja sam bio veoma zadovoljan tim odgovorom moga zaštitnika; oprostim se, iziđem i požurim (pošto je bilo još dosta rano) da i drugog svog dobrotvora, Petra Spiridonoviča, zateknem kod kuće. Tog dana sam imao sreće pa sam i tog gospodina zatekao — još se oblačio, spremao se da ide u dvor.
On me je takođe dočekao lepo i opazio promenu na meni. Upitao me je: „Što ste tako smršali? Jeste li zdravi?“ — a ja mu odgovorim onim istim rečima kao i Stepanu Fjodoroviču, i ponovim mu svoju molbu.
Kao dobar i sažaljiv čovek, on mi reče: „Onda kad ste stupili u službu niste uzeli čin oko kojega sada imate tolike muke, zato se sada morate strpeti i čekati, jer je to mesto zauzeo već drugi. Zasad vam ništa drugo ne mogu reći, nego samo to da će vaš slučaj Kolegija uzeti u razmatranje.“
Oba ova gospodina dala su mi toga dana izvesnu nadu i sad sam imao samo da se strpim i da čekam rešenje Kolegije.
Istoga dana uveče otidem i trećem gospodinu, Vasiliju Ivanoviču Suvorovu, koji je bio general-major i član Kolegije. Ja sam i ranije njemu odlazio, ali on nikad nije bio mnogo predusretljiv spram mene, a toga večera još manje. Kad sam mu počeo govoriti o svojoj stvari, odrekao mi je otvoreno svoju pomoć i rekao mi: „Vi ne možete dobiti taj čin, jer je to mesto već zauzeto, i grešite što tu i dalje sedite“ — i posavetuje me da se vratim u svoju komandu.
Taj gospodin je imao oholije držanje od sviju drugih. Nije voleo nijednog stranca, i zato se i prema meni tako ponašao.
U to vreme bilo je izgleda da će doći do rata sa pruskim kraljem Fridrihom Drugim. Zbog toga su se na dvoru često održavala savetovanja, a u Kolegiji opšte sednice se dugo nisu sazivale — i zato je moja stvar stajala na istom mestu. Tako je prošao čitav jedan mesec.
Nije bilo lako provesti mesec dana u Petrogradu bez posla (ono ranije vreme i ne računam). Zabrinuo sam se i zbog velikih troškova sa sve praznijim džepom. A šta ću, mislio sam, ako moja stvar ostane i dalje bez ikakvog izgleda? Ja, doduše, svakog praznika odlazim gospodi i oni me viđaju, čak mi ponekad kažu i koju reč, ali ponekad me i ne vide. Nisam znao šta će do kraja biti, ali me je obuzela strašna dosada, i dani su mi prolazili tako sporo kao da sam na morskoj pučini. Jedina mi je još zabava bila da, onako neraspoložen, šetam ulicama.
Naposletku od dosade odem u Kolegiju da malo posedim i vidim da li ću čuti štogod za sednice. Bilo je to u četvrtak, rano izjutra.
Uđem u kancelariju i nađem šefa. Zvao se Gavril Petrovič Čerepov. On je bio predusretljiv čovek, i govorio je dosta dobro nemački. On mi u razgovoru između ostalog reče da će se sutra izjutra sastati opšta sednica u Kolegiji. Čim sam za to čuo, ja onog časa odem Petru Spiridonoviču, zateknem ga još kod kuće i zamolim ga najponiznije da me sutra ne zaboravi. On mi obeća da će mi učiniti sve što može. Ja mu se poklonim i odem kući.
Sutra izjutra požurim Stepanu Fjodoroviču; stigao sam pre nego što je pošao u Kolegiju. Zamolim i njega da se zauzme za mene, i on mi odgovori: „Idite u Kolegiju i tamo me sačekajte.“ Oprostim se i brzo odem u Kolegiju i stignem na mesto kud on mora proći.
Posle pola sata eto moga zaštitnika, Stepana Fjodoroviča. Ja mu se na ulazu opet duboko poklonim i podsetim ga na svoju stvar, a on samo klimne glavom i uđe u kancelariju.
Vidim i onog sekretara kod koga je bila moja molba; trči ovamo-onamo, nosi akta na sednicu.
Stajao sam na ulazu do posle dva sata, sve dok se sednica nije završila. Kad je Stepan Fjodorovič izišao i video me, zastane i reče: „Vaša je molba pročitana i po njoj će se uraditi što treba.“
Posle toga on otide, a ja ostanem da sačekam i drugog svog zaštitnika, Petra Spiridonoviča Sumarokova. I on mi je, kad je izišao i video me, onako u prolazu rekao da je rešeno da se po mojoj molbi uradi sve što treba.
Dalje već nije bilo potrebe da stojim i čekam generala Suvorova, jer sam i tako znao njegovo raspoloženje spram mene, a ni generala Gruzinskog, koji je, istina, bio član Kolegije, ali kao mek čovek niti se s kim prepirao, niti se za kog zauzimao, niti je kome smetao. Zato odem sekretaru da mu se javim i da ga pitam na čemu sam.
Od njega sam čuo vesti: da je naređeno da se po mojoj molbi napiše izveštaj u kom će se izneti sve o meni od mog dolaska u Rusiju i stupanja u službu, i kad sve to bude razmotreno, onda će se tek, reče, doneti odgovarajuće rešenje.
Sad mi je već bilo malo lakše. Bio sam srećan što se stvar pokrenula s mesta. Moju je molbu sekretar predao u kancelariju da se zavede, a posle toga trebalo je da se preda njemu (ja sam šefa kancelarije zamolio da požuri, i iduće nedelje, u utorak, moja je molba već bila kod sekretara).
Te iste nedelje u četvrtak održala se u Kolegiji sednica i ja sam tog dana sačekao svu gospodu na ulazu u Kolegiju i sve pozdravio. Na tom mestu sam i ostao, očekujući njihovu veliku pomoć i milost.
Oko dvanaest pozvan sam u salu za sednice i tamo sam od gospode članova čuo da je moja stvar uzeta u razmatranje i da je Kolegija ne može drukčije rešiti (jer je mesto koje sam ja tražio po rešenju Senata već zauzeo major Perić), nego „pošto vi niste“, rekli su, „dobili viši čin pri stupanju u rusku službu kao što su drugi iseljenici dobili, već ste ostali u činu s kojim ste u Ćesarskoj služili, hoćete li“, pitali su, „biti zadovoljni rešenjem Kolegije da vam se da čin nižeg majora, a da ostanete s platom kapetanskom sve dok se novo neko mesto za vas ne ukaže?“
Protiv tako povoljnog rešenja nisam imao ništa da kažem. Rekao sam samo da sam zadovoljan i da molim za postavljenje. Na te mi je reči Stepan Fjodorovič, kao predsedavajući, čestitao čin nižeg majora, a ja sam se poklonio, zahvalio i izišao iz sale. Sutradan sam otišao svoj gospodi koja su se za mene zauzimala i zahvalio im se.
Dok mi postavljenje nije bilo potpisano i ukaz izišao, prošlo je još nekoliko dana. Ali više mi nije bilo dosadno čekati. Provodio sam vreme u zabavama. Išao sam ponekad u dvor na operu ili na bal, i zabavljao se gledajući veselje na dvoru.
Kako sam sad imao dosta vremena, počeo sam da smišljam kako da oca izbavim iz Ćesarske. Hteo sam predati molbu Kolegiji, ali kako sam u Rusiji bio još nov, nisam znao odakle da počnem i koga za savet da pitam. Najzad sam počeo sam sastavljati molbu. Izneo sam u njoj najglavnije, koliko sam tada znao i umeo ruski. Pisao sam je i prepravljao nekoliko puta i tako napisanu čuvao kod sebe do zgodne prilike. U tome je izišao i ukaz o mom unapređenju; postavljen sam u Ševićevu komandu. Dobio sam i kopiju toga ukaza iz Kolegije, koji čuvam i dan-danas među drugim mojim hartijama.
Jednog dana rano izjutra odem gospodinu viceprezidentu Stepanu Fjodoroviču Apraksinu. Čim me je ugledao, upitao me je hoću li skoro u puk. Ja mu odgovorim: „Ja tu upravo i nemam više posla, ali jedna me nevolja zadržava, koju se usuđujem vašem visokoprevashodstvu saopštiti.“
On mi na to reče: „Pa dobro, kakva ti je to nevolja? Ako mogu, ja ću ti pomoći.“
Na te njegove lepe reči ja mu počnem sve podrobno pričati o svom ocu. Rekao sam mu i to: „Namučio sam se, nastrahovao i opasnostima se izlagao dok u Ćesarskoj nisam dobio dozvolu za prelaz (kao što je vašem visokoprevashodstvu već poznato), a otac me je samo zato i pustio u Rusiju da i njega s porodicom kasnije ovamo prevedem. I sada sam“, rekao sam, „dobio pismo od oca u kom traži da se pobrinem za njegovu dozvolu za preseljenje i da molim ovde gospodu za milostivu pomoć. On sam u Austriji ne sme da moli, jer se na to tamo strogo gleda. Zato molim vaše visokoprevashodstvo da mi u toj nevolji ukažete visoku pomoć i da primite moju molbu.“
Kad me je taj gospodin saslušao, rekao mi je da predam molbu u Kolegiju, pa će Kolegija učiniti sve što se može učiniti. Pohvalio je takvog oca, a i mene što se o njemu tako brinem.
Ja mu odgovorim da sam ja tu još čovek nov, da sam tek nedavno došao i da ne znam šta da počnem i koga da molim da mi sastavi molbu. „Bojim se da ne napravim neku pogrešku, i zato molim vaše visokoprevashodstvo da mi i sada pokažete vašu očinsku milost kao što ste mi pokazali prilikom moga dolaska u Rusiju i moga unapređenja, i da mi budete savetnik, jer ja ni za jednog drugog dobrotvora ne znam, osim vas.“
Video sam po njegovim rečima da mu se moja molba dopala: „Ja vas sve volim“, rekao mi je, „ali tebe naročito, i zato hoću da ti u svemu pomognem.“ Posle tih reči rekao mi je da pričekam u prednjoj sobi. „Ja ću te“, reče, „posle pozvati.“
Onda reče ordonansu da iz Kolegije zovne sekretara Njemoja; ordonans na to pođe u Kolegiju, a ja u prednju sobu.
Jedan sat posle toga dođe sekretar Njemoj (on je bio poznat u Kolegiji kao vrlo sposoban čovek), i odmah uđe u salu kuda i mene uskoro pozovu. Kad sam ušao, Stepan Fjodorovič mi reče: „Eto, taj će vam gospodin napisati što vam treba. Vi mu se samo javite i objasnite mu vašu stvar.“
Ja mu se zahvalim na toj milosti, poklonim se i iziđem iz sale, pa sačekam da i sekretar iziđe. Malo posle iziđe i sekretar i reče mi da dođem njegovoj kući posle podne, u tri sata — i tako se raziđemo.
U tri sata, kao što mi je rečeno, odem sekretaru; ponesem i onu moju molbu. Nađem ga kod kuće. Poveo me je u svoju spavaću sobu i naredio sluzi da kaže da nije kod kuće ako ga slučajno kogod zatraži — da mu niko ne bi smetao.
Posadio me je na divan, a i sam je seo pored mene, i onda me je počeo ispitivati u čemu je ta moja molba. Rekao mi je: „Vidim da je Stepanu Fjodoroviču stalo da se ta stvar reši u vašu korist.“
Ja izvadim svoju molbu i reknem mu da je tu sve izloženo. „Samo, molim vas, nemojte mi zameriti ako sam štogod rđavo napisao. Ja sam tu odskora i još sam nesiguran u ruskom. Zato budite dobri i popravite gde šta treba.“
On mi odgovori: „Ne mari, meni treba samo suština, a kako ću sastaviti ja već znam.“
Kad je pročitao moju molbu, podvukao je samo nekoliko reči koje su sa srpskog bile rđavo i nepravilno prevedene, pa ih nije mogao razumeti. Pitao me je šta znače te reči, a kad sam mu protumačio, shvatio ih je i samo je njih precrtao. Zatim mi je rekao da mu se za dva dana javim, a on će, reče, dotle sve svršiti.
Oprostim se i odem.
U određeni dan opet se uputim njegovoj kući. Zateknem ga. Pokazao mi je napisanu molbu, u kojoj je bilo sve što sam i ja napisao, samo je bilo na drugi način sastavljeno. Kad mi je pročitao, upitao me je kako mi se dopada.
Ja mu ništa drugo nisam umeo reći osim da sam mu beskrajno zahvalan i da ću se zauvek smatrati njegovim dužnikom i prijateljem, i u znak zahvalnosti pružim mu jednu lepu emaljiranu tabakeru, koje su tada bile u modi, ali on nije hteo da je primi. Rekao mi je da će biti zadovoljan već i tim ako ja postignem to što želim. Dao mi je zatim molbu da je odnesem u kancelariju Kolegije, da se tamo načisto prepiše.
Oprostim se s gospodinom sekretarom, odem u Kolegiju i predam molbu šefu kancelarije, kog sam još odranije znao. On je uzme, pročita i naredi jednom pisaru da je prepiše. Ja je uzmem kod sebe do nove sednice, koja se već sutradan održala.
Ujutru rano pođem u Kolegiju i stanem opet kod vrata kroz koja će gospoda članovi proći. Kad je naišao moj zaštitnik, Stepan Fjodorovič, ja mu pristupim i predam molbu. On je primi i ponese sa sobom.
Oko dva sata počeli su gospoda članovi izlaziti i, kad su već svi izišli, zapitam sekret tara da li je šta uređeno po mojoj molbi, a on mi odgovori: „Vaša je molba kod mene, naređeno mi je da je na idućem zasedanju podnesem. Danas se“, reče, „nije moglo ništa uraditi, jer su se danas rešavale mnogo važnije stvari.“
Morao sam čekati do druge sednice, koja je bila zakazana tek za šest dana, a za to sam vreme odlazio svojim visokim zaštitnicima, Stepanu Fjodoroviču Apraksinu i Petru Spiridonoviču. Molio sam ih obojicu i oni su mi obećali da će se na svaki način molba za mog oca na prvoj sednici uzeti u razmatranje.
Posle sedam dana doznao sam da će se kao sutra, u utorak, održati sednica, i zato tog dana požurim malo ranije u Kolegiju i stanem opet na zgodno mesto da me gospoda u prolazu vide.
Tog dana su se gospoda članovi zadržali na sednici manje nego ranijih dana. Stepan Fjodorovič me je na izlasku primetio i rekao mi na nemačkom da se ne brinem, „vaša je“, rekao je, „stvar danas bila na sednici“ — a ja mu se poklonim i zahvalim.
Odem onda sekretaru da njega zapitam za rešenje, a on mi odgovori da je na sednici rešeno da se od strane Kolegije napiše carici referat u kome će se moliti za njenu najmilostiviju zapovest „da se po vašoj molbi piše opunomoćenik ministru u Beč da on na ćesarskom dvoru izradi dozvolu da vam se otac sa porodicom može preseliti u Rusiju“.
Sutradan odem Stepanu Fjodoroviču. On mi je to isto kazao i dao mi nade, pa onda i Petru Spiridonoviču, pa sam i od njega čuo da će se carici napisati referat.
Šest dana posle sednice referat je u Vojnoj kolegiji bio potpisan i podnet carici, posle čega je njeno veličanstvo najmilostivije izvolelo narediti Kolegiji inostranih poslova da napiše poslaniku, grofu Kajzerlingu, u Beč da izradi mom ocu dozvolu da se može sa porodicom iseliti u Rusiju. Kao razlog navedeno je da sam ja, njegov sin, s dozvolom ćesarskog dvora prešao u Rusiju, a otac da mi je ostao sa maloletnom decom tamo, da nas dvojica tugujemo jedan za drugim i da se zato moli opunomoćeni ministar da upotrebi sav svoj uticaj i izradi mome ocu dozvolu za preseljenje.
Caričina naredba poslana je Kolegiji inostranih poslova i postupak po njoj je počeo. Ja sam tamo odlazio svaki dan, a često sam bivao i kod vicekancelara Voroncova i molio i njega. To je bio vrlo ljubazan gospodin. Obećao mi je da će pismo biti uskoro poslato i da će i on od svoje strane pisati poslaniku o tome. Rekao mi je da će mi pomoći, a dotle da se strpim.
Ja sam deset dana svaki dan odlazio u Kolegiju inostranih poslova i dočekao najzad i taj dan kad je trebalo da moja stvar ode. Rečeno mi je da se kurir koji će poći u Beč nalazi u Kolegiji. Nađem ga i zapitam kad će poći i da li bi mogao i neka moja pisma poneti. On mi odgovori da polazi sutra posle tri sata po podne, a za pisma mi je rekao: „Ako su za bečko poslanstvo, bolje će biti da ih donesete izjutra rano u Kolegiju i zamolite sekretara da ih stavi u veliki paket u kojem su i druga privatna pisma.“
Ja brzo odem u stan, napišem ocu pismo, javljajući mu da sam u Petrogradu, da sam mu izradio dozvolu za prelaz u Rusiju i da će uskoro dobiti pasoš, a drugo pismo napišem sekretaru Volkovu (Černjev već nije bio tamo, premešten je bio u parisko poslanstvo).
U pismo Volkovu metnuo sam i pismo za oca, sa očevom adresom, i zamolio Volkova da ga preda na poštu. Zamolio sam ga da i pasoš, kad bude gotov, pošalje mome ocu u Petrovaradin.
I postigli smo što smo želeli. Gospodin poslanik, grof Kajzerling, prema aktu iz Kolegije inostranih poslova potrudio se i od austrijskog kancelara izradio pasoš mom ocu za preseljenje s porodicom u Rusiju. Pasoš je odmah poslat preko komande petrovaradinskom komandantu, generalu baronu fon Elfenrajhu (o kome sam u prvom delu moje povesti govorio), s naredbom da ga mom ocu preda.
Ocu je pre pasoša stiglo moje pismo koje mu je gospodin Volkov preko pošte poslao i on je na taj način bio o svemu obavešten, ali nikome ni reči nije govorio. Čuvao je to kao najveću tajnu.
Posle mesec dana komandant pošalje po moga oca. To je mogao biti znak dobrog svršetka već poznate stvari, ali moj se otac ipak, kako mi je kasnije pričao, od te naredbe (da se javi u tvrđavu) dobro poplašio, utoliko više što se artiljerijski seržan koji je poslat da ga dovede nije hteo vratiti bez njega. (Tvrđava Petrovaradin leži na desnoj obali reke Dunav, a na levoj je grad Petrovaradinski Šanac, kasnije nazvan Novi Sad ili na nemačkom Die Stadz Neyzats, u kome je moj otac živeo).
Moj otac je pomislio da će biti rđav znak što je po njega poslat artiljerijski seržan, jer kad te ljude šalju po nekog, šalju ih ili iz počasti, ili za neko zlo. A moj otac tada je mislio više na zlo nego na dobro, jer su neki naši Srbi koji su hteli preći u Rusiju, prema jednoj strogoj objavi ćesarskog dvora, stradali zbog takve svoje namere i bili javno osramoćeni. Moj otac se zato jako poplašio. Pomislio je ili da je iskrsla neka smetnja, ili da je njegova stvar potpuno propala, i da se saznalo da on želi preći u Rusiju. Nije ni sanjao da će mu se pasoš preko tamošnje komande poslati, već je očekivao da će mu stići ili poštom ili na neki drugi način. I kako se seržan nije hteo sam vratiti, morao je moj otac, onako u strahu, poći s njim u tvrđavu i javiti se komandantu.
Komandant, koji je inače dobro znao moga oca, sačekao ga je ovim rečima: „Šta je gospodine Piščeviću, zar hoćete u Rusiju?“ Moj otac odgovori da neće i da ništa ne zna o tome, a komandant će: „Kako da ne znate kad vam je već i pasoš poslan?“
Ali kako otac još nije pasoš video, poplaši se da ga komandant ne kuša i još jednom odgovori da o tome nema ni pojma, ali je dodao: „Možda je moj sin, koji je dobio od našeg dvora dozvolu za preseljenje u Rusiju, i tamo sad živi, možda je on uradio nešto na svoju ruku, ali ja“, reče, „ništa o tome ne znam.“
Tada komandant naredi da mu se iz sobe donese pasoš, pruži ga mom ocu, izjavljujući da žali što moj otac odlazi: „Šteta što ostavljate svoju otadžbinu. Tu ste i vi i vaši služili. Bili ste poštovani i poznati, a sada bez ikakve nevolje odlazite, odbacujete sav ugled koji ste ovde stekli: ugasićete svoje ognjište i imanje prodati u bescenje. Idete da pod stare dane započnete u drugoj državi sve iznova, što će se možda, iz bogzna kakvih uzroka, i rđavo završiti, pa ćete se možda još i kajati. Uostalom, radite kako znate“ — završio je komandant — „želim vam srećan put.“
Moj otac je odgovorio da je razlog njegovom odlasku što sam ja u Rusiji i da je tako svakako sudbina odredila — i, oprostivši se s komandantom, otide kući.
Čim mi je otac dobio pasoš, počeo je prodavati sve svoje nepokretno imanje i stoku — i zbilja je sve davao u bescenje, a onda se počeo pripremati za put da se još iste godine krene.
Posle toga je više nisam imao razloga da ostajem u Petrogradu, nego pođem aprila meseca u svoju komandu, u Ševićevu naseobinu, i stignem srećno kući, javim se generalu, predam mu ukaz o postavljenju i na svoj novi čin položim zakletvu.
Kad je nastalo proleće, prihvatim se svoje ekonomije. Sve poslove sam radio radosno i veselo. Počeo sam sejati žito i spremati sve što treba. Mislio sam i kako oca da dočekam i rešio da dogradim još dve sobe. Jednom reči, ništa mi drugo nije bilo u glavi nego samo da sve postignem što gazdinstvo traži — kao pravi jedan domaćin. Ali nisam dugo uživao u svome poslu. Trebalo je najednom sve odbaciti i poći tamo kuda sudbina hoće. Trebalo je podneti muke, jade i nesreće koje su mi pisane.
Nisam proveo ni osam nedelja posle Petrograda u naseobini, kad stiže naredba gospodinu generalu Ševiću iz Vojne kolegije kojom se naređuje da mene, ađutanta Markova, narednika Krestića i još dva narednika uputi u Kijev gospodinu komandantu Kostjurinu, a odande u drugu jednu državu, nekim poverljivim poslom.
General Šević me je pozvao i saopštio mi naredbu. Bilo je krivo i njemu, a meni još i više. Lako se bilo dosetiti da je to bilo po zahtevu crnogorskog vladike i majora Petrovića. Izjavio sam generalu da neću da idem, da za to nemam ni najmanje volje, da sam počeo da se bavim ekonomijom i da ću, ako to sve napustim, izgubiti sve svoje imanje.
General Šević bio je mojim odgovorom zadovoljan i već je hteo i mene i sve druge da zadrži — kad stiže i od generala Bibikova izveštaj o istoj stvari. General Bibikov je javljao generalu Ševiću da nas sve, prema naredbi Vojne kolegije, skine s plate i pošalje u Bahmut da se njemu javimo. General Šević je odgovorio Bibikovu da nas je sve zadržao i da će po kuriru sprovesti Vojnoj kolegiji naše molbe u kojima svi molimo da ostanemo u našoj naseobini, gde se svi bavimo gazdinstvom i građenjem kuća, i da niko od nas ne želi da ode, jer bismo odlazeći izgubili sve svoje imanje. General Bibikov odmah odgovori Ševiću da to ne čini, jer bi mogao navući veliku odgovornost na sebe, da se mora ići kud je naređeno i ponovi da nas što pre uputi njemu u Bahmut da nam se tamo izda plata.
Prema tome, nije se moglo ništa drugo uraditi nego poći kud nam je naređeno. Takvu objavu sam i dobio od moga generala.
Napomene
- Sud i mera od blizu dvanaest litara. (Prim. prev.)
- Žolnir — vojnik (poljska reč).
- Važno je ovo: ako hoćeš da budeš primljen kod velikog gospodina, gledaj da upoznaš njegove sluge i doznaš koji mu je najbliži i s kojim se najčešće razgovara. Oni postaju gospodaru bliski na razne načine. Jedni, zbog vernosti i dugogodišnje službe, a drugi, opet, iz drugih nekih razloga. Samo, ja još nisam video gospodina koji ne bi imao takvog slugu. I zato, ako ti je nevolja i želiš da te gospoda prime, potrudi se i upoznaj se s takvim slugom. On zna kad te treba prijaviti ili o tebi progovoriti. Nemoj zato žaliti ako te to štogod i košta.