Deo 3, Predgovor
Koliko čovek može muka i nevolja u svom životu podneti i kako nema moći da spreči ono što mu je suđeno!
U prva dva dela ove moje povesti ispričao sam gde se i šta se sve sa mnom zbilo i opisao sve svoje srećne i nesrećne doživljaje. I svako bi rekao da je svega bilo već dosta. Ali ne! Nemoćni čovek mora i dalje snositi što mu je pisano i ići putem kojim ga sudbina vodi.
Uvek sam smatrao za svoju prvu dužnost da u službi vladaocu budem revnostan i usrdan, i sad, kad sam pošao u rat (o kome ću pričati u ovom delu knjige), služio sam glavnim komandantima u važnim i poverljivim poslovima.
Taj rat, koji je vođen s namerom da se uredi Poljska, mi smo u početku osetili samo kao veliki, težak i usiljen marš s jednog kraja Poljske na drugi. Zatim je ubrzo stvoren savez („konfederacija“). Njih je bilo dva. Prvi, u korist Poljske, uz saglasnost Rusije, i drugi, već iduće, 1768. godine, stvoren u Ukrajini, neprijateljski raspoložen spram Rusa, nazvan „Barski“, pod turskom zaštitom, zbog kog je cela Poljska buknula i dovela se do nesrećnog krvoprolića. Zbog tih događaja okupile su se u poljskoj Ukrajini gomile razbojnika, nazvanih „gajdamaci“. Ti gajdamaci činili su strahote. Ubijali su po domovima i drumovima i Jevreje i Poljake, pa su kod mesta Balti počeli upadati i u tatarske granice. Zbog toga je došlo do strašnoga rata između Rusa, Turaka i Poljaka. Taj rat je trajao nekoliko godina — ali o njemu ću pričati kasnije.
Ja sam, još od svoje mladosti, već po izlasku iz škole, voleo da vodim beleške o svim važnijim događajima za koje sam doznavao, a isto tako i o svom ličnom životu. S tim sam počeo još u svojoj pravoj otadžbini, Ćesarskoj (o tome sam u prva dva dela ove moje knjige opširno govorio), a posle sam, i kad sam se preselio u Rusiju, nastavio s tom svojom navikom i beležio iz godine u godinu, svakodnevno, sve događaje, i tako sam dočekao, po dobroti svevišnjeg, da mi se nakupi poviše takvih svezaka. I da mi ne propadnu bez traga i glasa, rešio sam da iz njih, po istorijskom redu, stvorim svojeručno jedno delo koje će možda neko danas-sutra sa uživanjem čitati. Pustiću se u opisivanje događaja kao da plovim po širokom moru. Pričaću i o sebi i o ratu, koji sam pomenuo i u kome sam imao čast i sam da učestvujem i svoju dužnost vršim. Taj rat je vođen s velikim zamahom i bio pun događaja vrednih pomena. Izneću opširno uzroke i posledice tog rata i objasniti to izlaganje manifestima i dokumentima.
Dve najjače i najmoćnije države povele su rat, to jest, otomanska Porta narušila je mir i objavila Rusiji rat. I tako se otvorila pozornica događaja na suvu i na moru, na oči čitavog sveta. Neću se prevariti ako kažem da od Aleksandra Velikog još nigde nije bilo takvog rata kakav je Rusija povela i sama vodila. Crno i Sredozemno more, Afrika, Azija i obale Egipta svedoci su tome. Evropa ne može reći da je čim bilo pomogla Rusiji. Ona je ostala mirna u gnezdu svome i sa strane je sa mržnjom posmatrala želeći dobra ruskom neprijatelju.
Alžir i Tunis su se užasnuli videći flotu sa ruskom zastavom koja je prošla pored Evrope i došla do njihovih obala, spremna da prospe vatru, sa podignutim mačem prema Sredozemnom moru. A šta će tek reći Arhipelag i Moreja, koji su gledali kako propada i gori čitava turska flota kod Česme. Zar to nisu bila junaštva kojima treba da se divi čitav svet i koja su Rusiju uvenčala sjajnim lovorovim vencima?
Videćemo dalje kakav se rat vodio i na suvu u Moldaviji, Besarabiji, u Vlaškoj, na obe strane Dunava, na Krimu, na Kubanu i u Gruziji. Strašno veliki prostori tih zemalja bili su prekriljeni ruskom vojskom, koja je svuda odnosila pobede nad neprijateljem. Govoriću o važnim i mnogobrojnim bitkama, a još će ih mnogo ostati na kojima se neću zadržavati, jer ih je bilo bezbroj.
Neću ništa uveličavati. Neću jednu stranu hvaliti, a drugu kuditi. Biću pravičan i pričaću onako kako je bilo i kako mi je poznato.
Niko ne može reći za Turke da nisu bili hrabri, ali oni nisu bili naviknuti na poslušnost i red, a o disciplini da se i ne govori. Poneki je od njih išao u rat zato što je bio pravi junak, ali poneki jedino radi plena ili koje bilo druge koristi, i takvi su ostajali u armiji samo dok im ne dosadi ili im se nešto neugodno ne desi, a onda su tražili načina da umaknu. Ni komandanti im nisu bili vešti ni sposobni (a bili su preko mere oholi), i zato su često imali velike gubitke.
U tom ratu, od početka do kraja, proveo sam osam godina. Bio sam prvo potpukovnik i komandant puka, a onda sam proizveden za pukovnika. Komandovao sam nad husarskim pukom, a često sam pod svojom komandom imao i deo konjičkih i pešadijskih pukova. I muke sam podneo velike.
Moju službu su priznavali komandanti i odavali mi veliku čast i hvalu. Zbog toga sam se udostojio da primim svojeručno pismo velike carice Katarine Druge i za moj rad, u znak njene carske blagonaklonosti, udostojen sam vojnim Ordenom velikomučenika i pobedonosca Georgija.
Posle svršetka rata sa Turskom i mog povratka u Rusiju, učestvovao sam u uništenju zaporoške seče, 1775. godine. Zatim sam, se udostojio da dobijem sela kao nagradu za svoj rad, sa ličnim potpisom njenog imperatorskog veličanstva na darovnom pismu. Nastavio sam sa službom i došao do generalskog čina, a onda sam, već kao star čovek, posle mnogih teškoća, otišao, sve pod najvišom milosti njenog veličanstva, u penziju.