Čin 1, Scena 7: SIMA, TOMA, STANA
SIMA (nastavlja, kao i da nije prekinuo): Zatim ćemo u jedanaest časova kući na ručak. (Pripaljuje cigaretu).
STANA: Zar već u jedanaest?
SIMA: Molim. Onaj jedan čas do ručka potreban nam je. Svakog dana treba očistiti muštiklu, treba cepkati drvca za čačkalice, naviti kućni časovnik, prebrojati suvo meso u odžaku, pregledati slavinu na buretu u podrumu, isterati muve iz sobe za spavanje i još puno takvih sitnih stvari, koje čovek, kad dođe u penziju, mora svaki dan vršiti. (Povuče dva-tri dima). Posle ručka malo ćemo prileći…
TOMA: E jest, ja to moram.
SIMA: Molim te, kao što kažem: posle ručka malo ćemo prileći,ili ćemo uzeti novine ili kakav kalendar ili kuvar. Ne znate vi kako se slatko spava kad čovek zaspi čitajući kuvar.
STANA: Valjda sanjate kakvo lepo jelo?
SIMA: A nije to, nego uvek sanjam da me je ko pozvao na ručak. (Ispio je kafu, pa hoće da ostavi šolju).
STANA (prihvata je): Nazdravlje!
SIMA: Hvala!… Zatim ćemo posle spavanja, oko tri časa, izići opet u kafanu i uvući ćemo se u kartašku sobu i staćemo kartašima više glave, i to ja ću stajati uz jednu stranku, a Toma će uz drugu. Mi, dakle, nećemo igrati.
STANA: Pa šta vam je onda potrebno da učite karte?
SIMA: Zato da bismo razumeli igru. Vi još ne znate kako je to slatko stojati više glave nekom kad igra karte, ali kad razumete pomalo igru. Tu se čovek besplatno jedi, besplatno raduje i besplatno igra karte. Znate, tu se često čovek i posvađa, iako ga se ne tiče, pa onda često puta i pritekne u pomoć i po kakvim savetom, iako mu ga onaj što igra ne traži, pa onda čovek strepi, boji se, reskira, — i sve ga to ništa ne staje.
STANA: Pa tako celo poslepodne da stojite ljudima nad glavom?
SIMA: A ne. Pred veče ćemo išetati malo Terazijama, da sretnemo ovog i onog, da opet čujemo ponešto novo, da stojimo pomalo kod kakvog ćoška ili pred kafanom, da zagledamo ako se kakva kuća zida, i da kažemo naše primedbe, da zastanemo ako se kakva kola skrhaju ili ako se dvoje svađaju, i uopšte da iscrpemo sva ona zadovoljstva koja penzionerski život čini tako slatkim.
TOMA: E, pravo da ti kažem, ja se umorih samo slušajući šta sve treba da radimo, a gde bih ja sve to i radio?
SIMA: Kako to sad? Pa jesi li onomad pristao?
TOMA: Onomad — nisi bio tako opširan, a, posle, a nisam hteo da ti kvarim volju. Ali… ne mogu ja to nekako tako… Naučio sam na ovaj mir i tišinu, ne odlazim nikuda, ne dolazi mi niko, živim ovde u kućici sa ženom i decom, razgovaramo, plevimo baštu, hranimo živinu, čitamo šta misli Rusija a šta Engleska, pa tako nam prođe dan.
SIMA: Ne kažem da je i to rđavo… Dabome, kad čovek ima familiju…
STANA: Pa jeste, vi ste samac, pa vam se i ne mili kod kuće.
SIMA: Pa, pravo da vam kažem, i to je istina. Dakle, nema onda ništa od moga plana?
TOMA: Evo, ako hoćeš: sve što mogu da pristanem to je da me naučiš jednoj igri, pa da dođeš, kao što si dosad dolazio, svaki dan u tri časa, te da odigramo po nekoliko partija uz kafu.
SIMA: Dobro… Kad već nećeš drukče, makar i tako. Naučiću te šlage.
STANA: A je l’ to za novac?
SIMA: Pa jeste.
TOMA: Ako je. Mi ćemo igrati u jednu paru.
SIMA: Pa i to možemo, a dobit da mećemo u pikslu u korist ranjenika.
TOMA: Kojih ranjenika?
SIMA: Pa, ruskih ranjenika. (Meša karte).
TOMA: Kakvih ruskih ranjenika, kad i nema rata?
SIMA: Svejedno: ako ga nema, biće ga. Dok je Rusije, mora biti i rata, a kad ima rata, mora biti i ranjenika. Dakle, zbiraćemo pikslu u korist tih budućih ruskih ranjenika.
TOMA: Dobro, pristajem.
STANA: Ali, nemojte samo danas početi; počnite od sutra.
TOMA: A što ne baš danas?
STANA: Eh, tako… Danas imamo u kući jednu malu svetkovinu, a kad je svetkovina, onda se ne igra karata.
TOMA: Svetkovinu?
STANA: Dabome, te još kakvu.
TOMA (domišlja se): Čekaj… danas je dvadeset godina kako smo ovu kuću kupili.
STANA: Nisi pogodio. Otkud danas, kad smo se uselili tek sedmog novembra?… Zaboravio si.
TOMA: Ama danas sam zaključio pogodbu.
STANA: Nije, varaš se.
TOMA: E, čekaj, sad ću te uveriti. (Ode do ormana, i uzme onaj ram u kome je venac, i obrne ga. Simi govori): Znaš, ovo je naš venčani venac, pa sam ja ostrag uvek zapisivao svaki važniji događaj.
SIMA: To je onako, kao neki Oktoih. Sasvim pametno. Zašto da se zaboravi?
TOMA (pošto je metnuo naočare, čita s leđa rama): Evo: „Neka se zna da smo ja i Stana za naš novac provev petnaest godina bračnoga života u međusobnoj ljubavi i štednji, danas 28. septembra 1885. godine, kupili kuću i u istu se uselili 7. novembra iste godine.“ (Ostavlja sliku na sto).
STANA: Eto vidiš, a danas je tek 4. septembar.
TOMA: Jeste, bogami. E pa, kakva je onda svetkovina danas. Valjda nije moj rođendan?
STANA: Nije.
TOMA: Nego šta je?
STANA: Danas je ravno petnaest godina kako je Kaja kod nas u službi, a pedeset joj je godina života, pa me molila da počasti decu.
TOMA: E, to li je? Pa što mi odmah ne kažeš? A jesi li joj kupila što, da joj poklonimo?
STANA: Trebalo je da kupim, al’ bogami, nemam kad da iziđem u čaršiju.
SIMA: A šta biste joj uzeli?
STANA: Pa kakvu šamiju.
SIMA: Pa, molim vas, ja i onako idem sad u čaršiju.
STANA: Eh, da ne bude za vas to teret?
SIMA: Ta ostavite, molim vas, kakav je to teret? Evo mene za pola časa, pa da se i ja počastim. Ta i ja sam član vaše familije. Nema nigde zabeleženo, ali će biti, mislim, skoro dvadeset godina kako ja svaki dan uvratim i ispijem kafu kod vas. Čekaj… Ima li ovome časovniku dvadeset godina?
TOMA (razmišlja): Ima.
SIMA: E, onog si ga dana doneo kad sam ja došao prvi put na ručak. To baš pamtim. Hajde, odoh ja. (Polazi).
STANA: E, baš vam hvala, gospodin-Simo.
SIMA: Molim, molim. (Ode).