Čin 4, Scena 2: STANA, NADA
STANA (dolazi iz desne sobe, zamišljena i brižna): Šta radiš, čedo moje?
NADA: Eto, oplakujem svoju sudbinu.
STANA: Ne umem ni da te tešim, jer ne razumem šta je sve ovo što se oko nas zbiva. Ušao je neki nečastivi u kuću, bože me prosti (krsti se), ili je Toma… Ne smem čisto ni da izgovorim, ali kod njega ne može biti sve na svome mestu.
NADA: Otac nikad dosad nije bio takav.
STANA: Tolike godine, ćerko, čitav vek sam ja provela s njim, i nikad, nikad.
NADA: E pa, otkud sad to najedanput da se promeni, i to baš onda kad je trebalo moju sreću razrušiti?
STANA: Ne znam, i ne razumem.
NADA: Slušajte, majko. Ja vas molim, ako ste mi majka, sačekajte ga, pa sa njim otvoreno i ozbiljno razgovarajte. Ja nisam tražila da me izvodite; to ste vi i otac hteli. Ja nisam pomišljala da se udajem; to ste vi i otac hteli. Ja nikad dosad nisam pokušala da vam svoju volju kazujem, ali ipak ne mogu dopustiti da vaša volja ide tako daleko da moju sreću ruši i, što je još gore, da me pred svetom sramoti.
STANA: Tako je, čedo moje; ali zar ti misliš ako mu budem govorila, da će to što pomoći? Ja mu ne smem ništa ni govoriti.
NADA: Pa dobro, šta da radim? Šta mi savetujete da radim?
STANA: Niti te umem savetovati, niti ti mogu pomoći.
NADA (plane): Ne možete, dabome da ne možete, ali ste mogli odmoći i pokvariti.
STANA: Pokvariti? Zar sam ja pokvarila? Pokvario ti je otac. Idi, pa njega pitaj šta mu je.
NADA (odlučno): Ako vi ne znate, ja znam šta je njemu, i on je u pravu što je tako uradio.
STANA: Šta govoriš, Nado?
NADA (pada u vatru): A nije on ni pokvario, nego ste vi.
STANA: Ju, crna devojko, šta je tebi? Ja?! Otkud ja, šta ja? Ni u snu nisam sanjala.
NADA: Mislite ja ne znam? Znam ja vrlo dobro šta govori svet.
STANA: Svet?
NADA: Jeste, svet.
STANA (podboči se): Pa šta govori, bogati? Reci i meni, da znam ja šta govori svet.
NADA: Sramota me je čak i da vam kažem.
STANA: Sramota ili ne, reci da čujem.
NADA: Svet kaže da ste vi hteli da koketujete, da ste hteli pod sedom kosom da preotimate mladoženju svojoj rođenoj ćeri.
STANA (preneražena, pljesne se rukama): Nado, kćeri moja, šta je tebi? Kako si mogla tako što i da izustiš preda mnom, pa makar to svet i govorio?
NADA: Smela sam… morala sam da vam kažem… morala sam… (Bori se). Jer… i ja verujem u to.
STANA: Nado!
NADA: Jest, jer otac ne bi badava onako uradio; ne bi on tako postupio da nije bio uveren.
Stana (čisto posrće): Ćerko!
NADA: Ja znam da je sramota da vam ovako što i kažem i… eto, ja ću ćutati, oplakivaću svoju sudbinu, a ni reči vam neću reći. Ali… ne mogu vas poštovati više…
STANA (pala u naslonjaču i teško plače).