Čin 2, Scena 8: PREĐAŠNJI bez NADE
TOMA: Pa… ovaj… to sam hteo da kažem… Imalo je gde da se sedne… Ja sam u onoj mojoj fotelji vrlo slatko spavao posle ručka… Dabome, moglo se čak i spavati na starom nameštaju… Ali drugo je nešto, mnogo važnije, što svet kaže.
Gđa ŽIVANOVIĆKA: A šta to, molim vas?
STANA: Ta, zbog Nade…
TOMA: Da, svet kaže: „Hoće da udaju kćer i obećavaju ne znam ovakav i onakav miraz i ne znam kakav nameštaj uz devojku, a ovamo vidi se kakav će nameštaj devojka doneti… Valjada onakav kakav je u njihovoj kući?“ Pa, znate, morali smo da poslušamo svet; morali smo zbog deteta, jer zbog njega mi sve ovo i činimo.
Gđa ŽIVANOVIĆKA: Tako i jeste, i sasvim ste dobro i učinili, jer, najzad, svet je svet. Kad se već mora s njim živeti, onda se mora voditi računa i o tome šta on misli. Eto, na primer, ja bih vam još nešto kazala, ali, bogami, nisam rada, znate, ja ne volim te stvari, kad se svet plete u svašta. Neka svaki gleda sebe.
STANA: Ali, molim vas, zašto nam ne biste kazali?
Gđa ŽIVANOVIĆKA: A zašto bih vam opet kazala! Kad bi čovek sve slušao šta svet govori, daleko bi otišao. U svojoj kući čovek živi kako je njemu volja, a ne kako je svetu volja.
TOMA: Pa, tako je. Ja vas uveravam da nikad nisam bio srećniji no dok sam živeo kako je meni godilo.
STANA (prekorno): Da, ali Nada.
TOMA: Jeste… Znate, dete stiglo za udaju, pa se sad mora sa svetom i moramo voditi računa o tome šta svet misli i kaže o nama.
Gđa ŽIVANOVIĆKA: E, pa, nema sumnje… Zato baš i kažem. Ja ne volim te stvari, ali šta ćete? Mora se voditi računa i o tome šta svet kaže. Eto, molim vas, to što sam htela da vam kažem, kad bi po meni bilo to, ne bi mi ni u snu na pamet palo, ali svet…
STANA: A šta je to, molim vas; je li to što važno?
Gđa ŽIVANOVIĆKA: Ta, kako se uzme. Nije nimalo važno, a može, bogami, biti i važno. Kako se uzme.
STANA: Pa recite nam, molim vas.
Gđa ŽIVANOVIĆKA: Vi znate već da se vaša Nada dopala. Tek mesec dana kako ste je malo izveli u svet, i nema tu tamo ovamo, nego se baš dopala… Pa, kako čujem, danas vam već dolaze prosioci… Je li istina?
STANA: Nije, bogami.
TOMA: Samo je bilo reči.
Gđa ŽIVANOVIĆKA: Nemojte kriti… Ceo svet već to zna… Ja nisam to isisala iz prstiju. Ja sam to od sveta čula. Priznajte da će vam još danas doći g. Stojanović sa svojom tetkom da prosi Nadu.
TOMA: Ta… ima nešto.
Gđa ŽIVANOVIĆKA: Nije to samo ima nešto, nego sam ja to čula od sveta kao celu celcatu istinu. Ima već deset dana kako se vode pregovori, a sinoć ste već dali i reč… Je l’ te? Priznajte!
STANA: Pa… ono, tako je. Ali to nije svršeno, ne može se reći da je svršeno.
Gđa ŽIVANOVIĆKA: A mislite da ja ne znam i to da vam danas dolazi mladoženja u kuću? Hajde, kažite da nije tako, ako smete?
TOMA: Pa… ne znamo baš pouzdano. Ono ima nešto, ne mogu reći da nema, kad ima. Doći će, dabome, a… može biti i neće doći. Svakog časa očekujemo odgovor od gospođe Tomićke.
Gđa ŽIVANOVIĆKA: A ona je, dabome, provodadžika? Odmah sam to znala.
STANA: Jest, ona je. Hvala joj, svojski se zauzela.