Čin 4, Scena 9: KAJA, PREĐAŠNJI
KAJA (ostala na otvorenim vratima držeći Marka u naručju).
TOMA: Hodi, hodi ovamo…
KAJA (snebiva se).
TOMA: Uđi, kad ti kažem.
SIMA: Uđi, Kajo.
NADA (pritrči Kaji, pa joj uzme Marka…): Gle, pa i naš Marko…
JELKICA (pritrči i miluje ga): I naš Marko je došao…
KAJA (neodvažno): Oprostite… a ja čula, ostali ste bez mlađeg, pa znam kako je to teško, te rekoh da uvratim, ako hoćete da vas poslušam dan-dva… dok ne nađete…
TOMA: Dobro si učinila… Sam te je bog poslao. Jest, jest… i ovo je samo bog ovako udesio da se opet svi ovde priberemo. — Eto… eto… i nasmejao sam se… Jesi l’ primetio, Simo, da sam se nasmejao? A nisam se nasmejao sve od onoga dana… znaš od onog dana.
SIMA: Kad si mene…
TOMA (meće mu šaku na usta, da to više ne pominje): Ne pominji… ne pominji! Neka mi niko ne pominje ono što je bilo… Odsad će opet biti sve drukče. Deder, Stano, šta čekaš? Deco, deco moja, što me gledate; šta čekate, zaboga. Skinite te šešire, skinite. Hodite, hodite evo ovamo; deder ti, Nado, da mi praviš cigarete. (Vadi tabakeru pa istresa iz nje duvan na sto, a Nadu hvata za ruku, privodi stolu i silom posađuje u stolicu). Tako! A ti, Jelkice, nađi novine… Ama šta čekaš ti, Kajo, što ne ideš da nahraniš živinu? Moj petao već pet dana nije čestito jeo, razrio mi sve bunjište. Pa nosi, nosi i Marka. (Uzima Marka iz naručja Jelkičinih i daje ga Kaji). Nosi ga pod ognjište; eno tamo je njegov dušek, napravljen od mog starog zimskog kaputa… Nosi ga! (Odgura Kaju levo).