Čin 3, Scena 7: STANA, ŽIVANOVIĆKA
STANA (ostavši sama, rasprema note koje su ostale na stolu i namešta stolice koje su bile poremećene).
Gđa ŽIVANOVIĆKA (ulazi na srednja vrata): Dobar dan želim i srećno!
STANA: Hvala vam! Znala sam da ćete vi prvi biti koja će doći da mi čestita. Baš vam hvala!
Gđa ŽIVANOVIĆKA: Ta zar da ja ne pohitam kad je kakva radost? Hodite, hodite, mila moja, da se ižljubimo. (Ljube se). Pa daj bože i drugo skoro.
STANA: Ah, mala je ona još. Izvol’te, izvol’te, sedite.
Gđa ŽIVANOVIĆKA: Pa gde je, gde je zaručnica, da joj čestitam?
STANA: Sad će ona. (Odlazi levim vratima). Nado, Nado, hodi, dušo, ovde je gospođa Živanovićka. (Vraća se). Eh, dabome, sad je malo i zbunjena.
Gđa ŽIVANOVIĆKA: Zbog spreme, valjada; ali ne mislite vrlo hitati sa svadbom?
STANA: A ne, verovatno čak na zimu. A zašto bismo i hitali? Bolje je zimi.
Gđa ŽIVANOVIĆKA: O, nema sumnje, nema sumnje da je bolje.