Čin 4, Scena 10: PREĐAŠNJI bez KAJE
TOMA: Pa eno i časovnik ne radi. Jelkice dušo, zar ti ne vidiš da časovnik ne radi? A to je tvoj posao.
JELKICA (skida šešir i penje se na minderluk, te udešava časovnik).
TOMA: Stano, deder, bogati, donesi mi onu sliku.
STANA: Koju sliku?
TOMA: Onu de, što zapisujem na njoj našu istoriju.
STANA (pošto i sama skine šešir, odlazi i donosi mu).
TOMA: Tako. (Meće naočari i umače pero). Kako beše ono, Simo?
SIMA: Koje?
TOMA: Ono što se zapisuje na Oktoihu?
SIMA: Je l’ godine?
TOMA: Nije, nije, nego ono: tog i tog ljeta gospodnjeg naiđoše na ovu zemlju Agarjani…
SIMA: A jest… Agarjani i mnogi varvari…
TOMA: …I opustiše sve i razoriše…
SIMA: … I osta narod u bedi i sirotinji…
TOMA: Eh, to vidiš, to… (Piše). „…ljeta gospodnjeg naiđe u našu kuću svet i opustoši sve i razori, i osta naša kuća u…“ (doseti se) „… i nanese na kuću zlo i nevolju i sram.“ Tako… Neka stoji ovo zapisano, neka se upamti.
STANA (odnese sliku i ostavi na svoje mesto).
TOMA: Tako… A sad… sad ćemo da prekinemo sa svetom. Zaključaću se. (Simi). Razumi, brate, zaključaću se. (Trči i zaključava spoljna vrata, meće ključ u džep). I hoću da držim u svome džepu ključ od svoje kuće. Je l’ da je tako? Spustiću i zavese; neću niko ni da mi priviri u kuću. U staro doba bilo je čarobnika koji jednom jedinom reči razruše čoveku kuću; danas ih ima i opasnijih: jednim pogledom razruše ti kuću. Neću ni taj pogled. Svet je opasniji kad kroz prozor zaviruje u tuđu kuću no kad uđe u nju. (Spušta zavese). Tako, tako.
STANA: Ali, Tomo…
TOMA: Tako, tako ja hoću… Sad sam se ogradio, pa sad… hodite, hodite svi oko mene. (Namešta stolice). Priberite se, neću da ste daleko od mene. (Namesti Stanu na stolicu, dovede Jelkicu i Nadu kraj sebe, te sedne i on sam, držeći ih čvrsto u naručju. Jedino Sima staje malo u stranu i posmatra sve to). Tako, tako, tako ćemo odsad živeti, ograđeni od sveta, zaklonjeni, sakriveni…
SIMA (hoće da progovori nešto).
TOMA: Ćuti, molim te; nemoj sad govoriti. Da se odmorim, da se odmorim. Ti još i ne znaš koliko mi je potrebno da se odmorim. Ćuti, ćutite svi… Da se odmorim.
SIMA (posle vrlo duge pauze, za vreme koje je razmišljao, vrteo glavom i jednako se mučio da li da progovori, najzad se odlučio): Ovaj… Tomo, brate, ja ti moram nešto kazati.
TOMA: Šta?
SIMA: Ti si, ovaj, pametan čovek, pa…
TOMA: Dobro, pametan, pa šta?
SIMA: Ne ide to baš ni tako…
TOMA: Šta ne ide?
SIMA: Pa tako, ne ide to tako kao što ti misliš. Ono, ne valja ni ono, kad svet počne upravljati tuđom kućom, ali…
TOMA: Ama šta „ali“? Govori…
SIMA: Pa to, ne može ni tako… Ne možeš se ti baš ni ograditi od sveta. Rodio si se u svetu, pa, hteo ne hteo, moraš i živeti sa svetom.
TOMA: Nije istina, ne moram.
STANA: Ne valja ni onako, a, ovaj… ne može se ni ovako.
SIMA: Ti imaš žensku decu, pa ne možeš živeti kako ti hoćeš, nego kako moraš.
STANA: I znaš li šta će svet kazati?
TOMA: Opet svet?
STANA: Pa da, znaš li šta će kazati ako čuje da smo se zaključali i spustili zavese i ovako se ogradili?
TOMA: Šta će kazati?
STANA: Pa… kazaće da smo poludeli…
TOMA (razmišlja. Pauza): Simo… da li i ti veliš da će to svet kazati?
SIMA: Pa… kazaće.
TOMA (očajno uzdahne, slomljen, pobeđen): E pa, dobro!… Dakle opet će svet kazati… opet se mora sa svetom! E, pa, dobro, kad se mora. (Odlučno ide, diže zavesu s prozora i otvara prozor širom, odlazi i otključava vrata i otvara ih širom. Najpre na vratima). Hodi, hodi, svete… Uđi, uđi u skrovište moje sreće; uđi, upravljaj, naređuj, čeprkaj, razrivaj!… (Na prozoru). Dođi, dođi, svete. Evo ima jedna kuća u kojoj se srećno i mirno živi; ostavi, svete, svoje brige, pa dođi! Tuđom je kućom lakše upravljati no svojom, tuđu je brigu lakše brinuti no svoju. Dođi, naređuj, raspoređuj, upravljaj, kad već nećeš da gledaš svoju brigu, kad ti je draža tuđa. (Dolazi pred rampu i govori neposredno publici). Dođite svi, gospodarite… Jedite svoj hleb, a vodite moju brigu… Hodite, vi, gospe, vi, komšike, vi, prije, vi, poznanice; dođite i donesite sve novosti iz tuđih kuća i razmenite ih ovde kod mene pa s novim espapom, koji ovde u mojoj kući nakupujete, zađite dalje, zađite od kuće do kuće: ima još kuća gde se mirno i tiho živi… Dođite, vi, prijatelji, da me posavetujete: kako da živim sa ženom, kako da se oblačim, kako da vaspitavam decu i kako da ih udajem. Ja ću ih negovati, ja ću trošiti, ja ću se mučiti, a vi savetujte… Zašto ne? To je vaša briga!… Dođite, dođite svi, evo su i vrata i prozori širom otvoreni. Uđi, svete, uđi! Dođite, da prebrojite tanjire; dođite, da čujete šta sam danas ručao i da mi naredite šta treba sutra da ručam; dođite, da mi zavirite u krevet, da vidite jesu li čisti čaršavi, dođite, da… (Zavesa lagano pada, ali njegov se glas i za palom zavesom čuje). Dođite, naređujte, raspoređujte, upravljajte, čeprkajte, razrivajte. Uđi, svete, uđi!