Čin 4, Scena 6: TOMA zatim JELKICA
TOMA (besno šeta. Čas stane, misli, vrti glavom, pa opet šeta. Još nepopušenu cigaru baci, pa pali drugu. Sedne u fotelju i odmah se nervozno diže. Pošto poduže razmišlja, a njemu se lice ozari blagom svetlošću, poslednjom nadom. Prilazi levim vratima, nežno): Jelkice… (Opet prošeta, pa priđe vratima, te malo jače): Jelkice!
JELKICA (malo je preplašena): Izvol’te, oče.
TOMA (nežno): Hodi, hodi ovamo. Ti si tatino dete, je li? (Zagrli je i briše suzu, krijući). Je li da si ti tatino dete?
JELKICA: Jesam.
TOMA (gladi joj kosu i miluje je): Ti ćeš slušati tatu, tebe mi svet neće oteti iz zagrljaja?
JELKICA (ohrabrena): A, je l’ te, tata, što se spremaju majka i Nada? Kuda će one?
TOMA (malo zbunjen): Pa… tako… Spremaju se, hoće na put.
JELKICA: Na put?
TOMA: Jeste, tako malo da putuju.
JELKICA: A ja?
TOMA: Ti ćeš sedeti kod tate. Je li da ćeš sedeti kod tate?
JELKICA: A hoće li oni daleko?
TOMA: Pa… blizu… Ali će se tamo zadržati. Ja ne znam koliko će se zadržati, ali će se zadržati.
JELKICA: Pa što i mene ne pustiš?
TOMA: A ko će oca da razgovara? Je li, golupče moje?
JELKICA (sasvim ohrabrena): Ja, ja ću da vas razgovaram. Eto i sad imam nešto da vam kažem.
TOMA (odvodi je za ruku do stolice, pa on sedne, a nju privuče i zagrli oko pasa): E, imaš nešto da mi kažeš?
JELKICA: Nije da vam kažem, nego… da vas nešto zamolim.
TOMA: Hajde, baš da čujem šta je to.
JELKICA: Da obučem opet dugačku haljinu.
TOMA: A zar ti ne voliš da si dete?
JELKICA: Ne volim, oče.
TOMA: Pa ova ti haljinica lepše stoji.
JELKICA: A ne, dugačka mi mnogo lepše stoji. (Ljubi ga). Dopustite, oče.
TOMA (nasmeši se dobroćudno): Pa dobro, dobro. (Poljubi je).
JELKICA (sva srećna, optrčava oko oca i tapše rukama): Dugačka haljina, trajla la… Devojka, opet devojka lalala… lalala… lalala. (Zagrli oca i poljubi ga u oba obraza).
TOMA (otima se): De, de, ludice jedna.
JELKICA: A ima još nešto… Hoćete li, slatki tatice, još nešto da mi učinite?
TOMA: E, a šta je to sad opet?
JELKICA (miluje ga po obrazu): Da mi opet uzmete učitelja muzike.
TOMA (iznenađen): Učitelja muzike?
JELKICA (naivno): Pa jeste… jer on, siromah, prosto ne može da živi bez mene.
TOMA (zgranut): Ama ko to?
JELKICA (kao i gore): Pa učitelj muzike. Evo samo da vidite šta mi piše. (Vadi pisamce iz nedara).
TOMA (zgranut, diže se iz stolice).
JELKICA (i ne gledajući ga): A, evo. (Čita).
„Mila moja dušice. Ja ne mogu bez tebe da živim, ja ću poludeti. Moli oca da me opet primi. Grli te i ljubi tvoj Ge-dur.“ (Govori). Znaš, tata, on se uvek na pismima koja mi piše potpisuje „Ge-dur“.
TOMA (poražen, malaksao, glupo): Gedur?
JELKICA: Jeste, a ja njemu, kad odgovaram,
potpisujem se „Ce-dur“.
Ć TOMA (kao i gore): Cedur?
JELKICA: Jeste.
TOMA (teško uzdahne i prekrsti se): Gospode, gospode, prevrnu li ti i nebo i zemlju, šta li?! (Jelkici). A, gedur, je li, i cedur?
JELKICA (videći da je pogrešila, preplašeno):… Jeste!
TOMA: Zar i ti, zar i ti ode u Sodomu i Gomoru, a?
JELKICA (preplašena): Pa… ovaj.
TOMA: I ti, je li? Pa dobro… Hajde, hajde, napolje… Napolje i ti!
JELKICA (moleći): Ali, oče…
TOMA (dočepa štap): Napolje, dok se ne razvitlam ovim gedurom, pa ćeš očas naučiti muziku.
JELKICA: Oprostite…
TOMA: Napolje, kad ti kažem… Eno, eno,
tamo se sprema majka. Hajde, hajde, spremi se i ti s njom.
JELKICA: I ja ću na put, je l’ te?
TOMA: Jeste, i ti ćeš na put, i ti ćeš.
JELKICA: Pa dobro. (Preplašena, povlači se u sobu).