Čin 3, Scena 9: STANA, ŽIVANOVIĆKA
Gđa ŽIVANOVIĆKA (gledajući za Nadom): Izgleda da je odista zadovoljna?
STANA: Razume se da je zadovoljna. A zašto ne?
Gđa ŽIVANOVIĆKA (krsti se): E, gospode bože, što ti je svet! Pa kaži sad, slušaj svet!…
STANA: Šta zaboga?
Gđa ŽIVANOVIĆKA: Ta znate li, molim vas, šta su mi kazali? Vele: Nada je nezadovoljna i nesrećna zbog ove svoje prosidbe. Sedi po ceo dan i plače, a ja, naprotiv, vidim dete veselo i zadovoljno.
STANA: Ja ne razumem zašto bi i bila nezadovoljna? On je lep, mlad čovek, vrlo dobra prilika, voli je.
Gđa ŽIVANOVIĆKA: Ta razume se, ali ko će to svetu dokazati? Znate li, pobogu sestro, šta vele? Vele: Nada je zaljubljena u učitelja muzike, ovoga što Jelkicu uči, i on je zaljubljen u nju, i zaverila mu se da će biti ili njegova ili ničija. Pa sad, kao vi je silom dali za g. Stojanovića, a ona nesrećna. E, zamislite samo vi to!
STANA: O, gospode bože! Ta ni pomena. Otkud sad učitelj muzike? Ko bi još i na njega mislio?
Gđa ŽIVANOVIĆKA: Ostavite, molim vas. Ovaj je svet užasan. Nemojte ni voditi o tome računa, kao da vam nisam ni kazala.
STANA: E, draga gospođo, kako ne bih vodila računa? Zar zaručena devojka u kući, pa da se tako što iznese? A ne, oteraćemo odmah tog učitelja. Čim dođe Toma, kazaću mu neka ga isplati. Kako ne bih vodila o tome računa?
Gđa ŽIVANOVIĆKA: A što vas se tiče, kad vi sami znate da to nije tako?
STANA (brižno): Mora me se ticati! Kako me se ne bi ticalo?