Čin 1, Scena 10: NADA, JELKICA, KAJA, PREĐAŠNJI
NADA (smeju se najpre spolja, pa onda utrče. Nada napred, noseći mačku kojoj je oko vrata vezana crvena pantljika, za njom trči Jelkica i, najzad, Kaja): Evo ga Marko.
JELKICA: Kako nas je lepo dočekao! Sedi na tetka-Kajinom krevetu, pa sve ovako (žmirka očima), a mi njemu: „Čestitamo, teča-Marko, dan“; a on ovako (opet žmirka) — vrr… rr… vr… a ja ga onda uzmem za šapu, pa ga prodrmusam i viknem: „Čestitam ti, teča-Marko, dan“, a on mi onda reče: „hvala“.
STANA (miluje Jelku): A baš ti rekao: „hvala“?
JELKICA: Pa da… onako mačjim jezikom rekao je: „Mijau!“
TOMA: A jeste li ga počastili?
NADA: Dali smo mu kolača.
JELKICA: I još kako je slatko pojeo! Pa se posle lepo ubrisao.
TOMA: E, baš se ubrisao?
JELKICA: Pa da, ovako. (Liže jezikom usnice).
NADA: Doveli smo ga da mu i vi čestitate.
STANA (ozbiljnim glasom): Znaš šta je, Nado? Ostavi ti toga teča-Marka Jelki, za nju je to, neka se ona igra, a s tobom ima majka da progovori reč-dve.
NADA: Evo. (Daje Jelki mačka).
JELKICA: Vrr… vrr… teča Marko, sad ćemo mi igrati svetkovine. Hajde kaži „Mijau!“ Kaži…
STANA: Odnesi ga u kujnu, pa nek ti tamo kaže sve što hoćeš. Hajde, poći i ti, Kajo.
KAJA (Jelki): Hajde, dušo.
JELKICA: E, neću sama; čekaj da ponesem i moju Ninu, i ona da čestita teča-Marku dan. (Dodaje Marka Kaji). Pridrži ti, dado, Marka. (Otrči do ormana i uzme svoju lutku). Hajdemo sad. (Otrči i Kaja za njom).