Čin 3, Scena 17: TOMA zatim JELKICA pa MARTA
TOMA (ostavši sam, hukne, prošeta jedanput-dva preko sobe, prekrsti se, pa gotovo padne u naslonjaču, predan sudbini).
JELKICA: Tatice, tatice… dolazi gospođa Marta. (Otrči zadnjim vratima). Ljubim ruke. Izvol’te… izvol’te. (Ljubi joj ruku).
MARTA: Dobar dan, dušice… (Tomi). Dobar dan, prijatelju.
TOMA: Dobar dan, gospođo.
JELKICA: Izvol’te, sedite… Sad ću zvati mamu. (Potrči levo).
TOMA: Nemoj zvati mamu; naprotiv, kaži joj, neka ostane tamo s gostima. Ja imam malo da razgovaram s prijom, pa ću vas zvati. Hajd, idi i ti tamo.
JELKICA: Idem. (Pođe, pa na vratima): A zašto, gospođo, danas još nije došao zet?
MARTA: Ta doći će već, doći će. Nego, hodi ovamo ti, mali vraže, hodi da vidim je li istina?
JELKICA (vraća se): Šta, je li istina?
MARTA: Pa da si obukla dugu haljinu. De, okreni se, da vidim kako ti stoji.
JELKICA (okreće se).
MARTA (ravnodušno): Lepo, lepo. Možeš sad ići, dušice.
JELKICA (ode levo).