Čin 2, Scena 13: STANA, NADA
STANA (sama, brižno sedne na jednu stolicu i vrti glavom. Pauza).
NADA (dotrči sleva): Majko!
STANA: Šta je?
NADA: Šta je ocu? Ode ljutit u kujnu, pa prođe kraj mene, a nije me hteo ni pogledati.
STANA: Pa mora se, sinko, ljutiti; nije ni njemu lako.
NADA: A što mora?
STANA: Pa eto, moramo Kaju da otpustimo iz službe.
NADA: Tetka-Kaju?
STANA (zapuši joj šakom usta): Ne zovi je tetka-Kajom. Kakva tetka Kaja? Otkud je ona tebi tetka Kaja?
NADA: Pa, zaboga, tako sam odmalena naučila da je zovem.
STANA: Drugo je to odmalena, ali sad je više ne smeš tako zvati.
NADA: Pa dobro… Neću je zvati… Ali zašto hoćete da je otpustite? (Plače).
STANA: Tako; razumeš li, mora tako da bude. I mene je žao. (Plače i sama). Misliš, mene nije žao, ali…