Čin 1, Scena 11: STANA, TOMA, PREĐAŠNJI
STANA: Slušaj, Nado: ja i otac smo rešili ovog časa nešto vrlo važno.
TOMA (koji je seo): Da, slušaj, dete, što će ti majka reći… To smo zajedno rešili.
NADA: Ja slušam.
STANA: Ti već i sama vidiš, dete, da si dorasla i… kako da kažem…
TOMA (hoće da joj pomogne): Pa to… dorasla.
STANA: Jeste. I sad je već vreme da malo i u svet izlaziš. Ti si se ovako sabila u kuću s nama, a mi nikuda ne izlazimo, ni s kim se ne viđamo, ne mešamo se sa svetom. Pa ne možeš ti zbog nas ostati tako odvojena od sveta
TOMA: Mi smo mogli, za nas je bilo drugo; ali ti ne možeš.
NADA: Kako god vi kažete.
STANA: Ja i otac smo razgovarali i razmišljali smo ozbiljno o svemu, pa smo rešili da odsad drukče počnemo. Mi hoćemo da odsad živimo sa svetom.
TOMA: Jeste, hoćemo da se izmešamo sa svetom, da mu odlazimo i da se viđamo.
STANA: Da otvorimo malo kuću i da prizovemo svet, da nam dođe.
NADA (radosno): To je lepo, to je vrlo lepo, majčice.
TOMA: Da, eto, to smo rešili ja i majka.
NADA: I to sve zbog mene?
TOMA: Pa, dabome, nije zbog nas. Nama je i ovako bilo dobro. Nego zbog tebe…
NADA: Hvala vam, velika vam hvala. (Ljubi ruku Tomi).
TOMA: A ti se tome raduješ?
STANA: Bože, Tomo, mlada je, mora se radovati.
NADA: Pa ja neću od vas da krijem; dabome da se radujem.
STANA: E pa, vidiš, zato sam te i zadržala. Sad se lepo spremi da iziđemo malo, da ti naručim jednu-dve haljine, da imaš s čim izići i dočekati.
NADA: I novu haljinu ćete mi praviti?…
STANA: Da, otac mi je već dao novaca.
NADA: O, kako ste vi dobri!
STANA: E pa hajde sad, metni šešir na glavu i daj mi moj, pa da pođemo.
TOMA: E, još sad?
STANA: Pa, eto, imamo vremena, a novac si nam već dao.
NADA: Još sad, bolje još sad. (Tapšući i pevušeći otrči u levu sobu).