Čin 4, Scena 8: STANA, NADA, JELKICA, PREĐAŠNJI
STANA (ulazi s Nadom i Jelkicom. Sve su pod šeširima, obučene za izlazak iz kuće. Čim iziđe Stana, pa spazi Tomu i Simu, zastane kod levih vrata, a deca za njom).
SIMA (pogleda ih začuđeno, prilazi Tomi, tiho): Ama, zar je to istina? Pa ja sam mislio ti preteruješ, a ono one uistinu odlaze.
TOMA (sramota ga je da digne glavu): Ne preterujem… Eto, vidiš svojim rođenim očima da ne preterujem.
SIMA (opet tiho): Slušaj; priđi, pruži ruku ženi.
TOMA (i hteo bi i ne bi zbog sramote).
SIMA (kao i gore): Hajde, hajde, pruži ruku ženi.
TOMA (digne glavu): Stano!
STANA (prigrlila Jelkicu, gleda ga, ali ne prilazi).
TOMA: Ovaj… ja nisam hteo… To si ti predložila da se izmešamo sa svetom, da otvorimo kuću svetu.
STANA: Jesam.
TOMA: Pa… kaži mi bar iskreno, kad ti je bilo bolje, kad si bila daleko od sveta ili…
STANA: Kad sam samo svoju kuću i decu gledala… daleko od sveta.
TOMA: Ovaj… pa to… to sam samo hteo da te pitam… a… kako da kažem… (Zbuni se, povuče za kaput Simu, tiho). Reci ti, najbolje je, reci ti.
SIMA: Pa to, gospođo Stano, da se ostavite sveta i vi i on. Svet je zao prijatelj. U sveta, vidite, ima reči, ama nema srca. Milost svetska teža je no dušmanska ruka; svet nikom nije nazidao kuću a razorio jeste. Nego, dȅte, vi, kako ste i bili… dȅte… dȅte…
TOMA: Stano!
STANA: Tomo! (Prilazi mu, zaplače se gorko i pruži mu ruku).
NADA, JELKICA (također tronute, prilaze i ljube mu ruku).
TOMA (neko lupa spolja): Opet?
SIMA: Ko je to?
TOMA: Ko? Svet, brate, opet svet. Ne može se čovek bez sveta u svojoj kući ni posvađati ni izmiriti.
JELKICA (otrčala do vrata i otvorila ih): Dada! Dada! (Veselo pljeska rukama).