Čin 2, Scena 16: STANA, TOMA zatim TOMIĆKA
TOMA: Nemoj, Stano, da izgledaš pred ženom kao da si plakala.
STANA: Priberi se i ti, Tomo.
TOMA: Da li nam donosi dobar glas?
STANA: Pa… daće bog.
Gđa TOMIĆKA (ulazi): Dobar dan želim. Iju, slatka moja. (Ljubi Stanu). Polomila sam noge trčeći. Dobar dan, g. Tomo.
TOMA: Dobar dan želim.
STANA: Izgledate mi veseli, mora da je dobro.
Gđa TOMIĆKA: Neću ništa da vam kažem, neću… Hoću da vas mučim.
STANA: Ali, zaboga?
Gđa TOMIĆKA (raširi ruke): Hodite. (Stani). Hodite, zagrlite me.
STANA (zagrli je).
Gđa TOMIĆKA (Tomi): Hodite, hodite, i vi me zagrlite.
TOMA (za se): Ko zna, valjada je i to svet kazao da tako mora biti. (Zagrli je).
Gđa TOMIĆKA: A sad… Sad neću ništa da vam kažem.
TOMA: Eto ti sad.
STANA: Kažite nam bar je li dobro?
Gđa TOMIĆKA: Ta kako ne bi bilo dobro, slatka moja? (Grli je). Ta zar ono što Tomićka preduzme da ne bude dobro?
STANA: E, hvala vam, gospođo; bogu, pa vama.
TOMA Mi ćemo se već odužiti
STANA: Ali, govorite već jedanput, šta je?
Gđa TOMIĆKA: Kazaću vam sve po redu, samo molim da sednemo. O, gospode bože, zbunili ste me, pa me i ne nudite da sednem.
STANA: Izvinite.
TOMA: Sedite, molim vas.
Gđa TOMIĆKA: Ta već i moram sesti. (Sedne). Dakle, slatki moji, odem ja tamo. Da, umalo ne zaboravih. Kad sam pošla odavde, sretnem usput gospodina Simu. Pita me on: kuda ću? I ja mu, razume se, ne kazujem ništa. Ono istina, on je prijatelj vaše kuće, i to kakav prijatelj, ali šta znam, možda mu niste ni vi kazivali, možda mu niste hteli poveriti stvar…
TOMA: Ta poverili smo mu, morali smo mu poveriti. Znate, on je moj vrlo veliki prijatelj, pa… Ja ništa i ne krijem od njega.
Gđa TOMIĆKA: Ta da, zaboga, a zatim, razume se, on će vas i pomoći, je l’ te? On u stvari i daje miraz za Nadu… No, pa to i jeste pravo prijateljstvo… Nije samo prijatelj na reči, onako samo da se kaže, nego, eto, hoće i da vam uda kćer…
STANA: Ju, šta vi to govorite?
TOMA: Ama kako da mi uda kćer?
Gđa TOMIĆKA: Pa… zaboga, znam ja to… Što biste vi to krili od mene? Kao da vam nisam prijatelj… Zar vam nisam pokazala da sam vam prijatelj?
STANA: Ta jeste, kako da niste?
TOMA: Ali samo… molim vas, recite nam šta je to što krijemo?
Gđa TOMIĆKA: Pa zar u stvari ne udaje Nadu g. Sima? On daje miraz, je l’ te?
TOMA: Ta šta on daje? Kako on daje?!… Zar sam se ja mučio i krvavio, štedeo od usta, štedeo od dece, te skrpio neku hiljadicu, pa sad mi Sima udaje kćer? I ko to kaže, molim vas? Ko to kaže?
Gđa TOMIĆKA: Pa svet, zaboga.
TOMA: Svet? Gospode bože, šta hoće taj svet? Otkud je to sad pronašao svet?
Gđa TOMIĆKA: Otkud?… Pa, bože, nije nikakvo čudo. Vide da g. Sima ne izbija iz vaše kuće, tu je po celi dan, pa svet pita: zašto li to g. Sima jednako u toj kući?
TOMA: Pa, razume se, svet se pita i svet sam sebi odgovara. Tako je. (Plane). Dobro… Ja ću uveriti svet da ja udajem moju kćer i da mi je niko drugi ne udaje. Kažite to svetu da ću ga ja uveriti, a sad i ne govorimo više o tome.
Gđa TOMIĆKA: Dabome, ostavimo to, neka govori svet šta hoće. Mi da govorimo o onome što je najglavnije… Dakle, stvar je svršena.
STANA: Dakle… svršena… Pa što ne govorite, zaboga, nego nas mučite?
TOMA: Pristao je?
Gđa TOMIĆKA: Ne samo što je pristao, nego… Jaoh, zaboga, ala vreme prolazi, već je 4 1/2 časa, je l’ te? Gospode bože, pa u 4 1/2 doći će ovamo.
TOMA, STANA (zajedno i zbunjeno): Ko, zaboga?
Gđa TOMIĆKA: Pa g. Stojanović, sa svojom tetkom. Doći će da vide devojku i, ako bog da, da svršavaju. (Skoči i sama). Tek što nije došao!! Bože, tek što nije došao!
STANA: Bože moj, a nisam kazala ni Nadi da se obuče. (Ustumara se). Nado, Nado. Ili ne… hajdemo svi tamo u sobu.
TOMA: Pa zar ih nećemo ovde primiti?
STANA: Ne, Tomo, tamo ćemo ih primiti, tamo u sobi.