Čin 2, Scena 4: STANA, DEVOJČICA, PREĐAŠNJI
STANA (ulazi, a za njom jedna devojčica koja nosi tri kutije sa šeširima. Stana, čim uđe, razgleda kako je namešteno): Vrlo lepo, vrlo lepo… Kako to, bože, sasvim drukče izgleda, sasvim druga soba! Ne mogu čisto da poznam da sam u svojoj kući.
TOMA: Jest, i ja ne mogu čisto da poznam.
JELKICA: A koja je, majko, ona devojčica tamo?
STANA: A, jeste. (Prilazi bliže Tomi i kao poverljivo). Ti se valjda nećeš ljutiti? Svratila sam usput, te ponela šešire, da izaberem sebi jedan. Znaš, ja sam bila sasvim zadovoljna i ovim koji imam, ali svet kaže: „Šta se tu uprepodobila, pa se napravila puki siromah, a ovamo hoće da uda kćer? Nema ni čestitog šešira?“
TOMA: Ama ko to kaže?
STANA: Pa svet, zaboga. Pa onda rekoh, hajde da im ne dam razloga da mi govore tako što, te svratih, ako se ti ne ljutiš?…
TOMA: Molim te, šta bih se ljutio? Svet ima pravo, treba i ti da se malo obučeš. Obukla si decu, pa ne možeš ti kraj njih ići takva. Sasvim, uzmi jedan šešir. Ima svet pravo što ti je to kazao.
NADA: Mamice, ovo su šeširi, je l’ te?
STANA: Jeste, deco, ali za mene; vama sam već uzela.
NADA i JELKICA (radosno ščepaju iz ruku devojčice kutiju i počnu otvarati): Da vidimo, da vidimo za mamu šešir.
NADA (izvadila jedan): Ovaj, mamo.
JELKICA (izvadila drugi): Ovaj, ovaj, mamice.
STANA (deci): Dobro, dobro, sad ću. (Tomi). Ne ljutiš se, je li?
TOMA: Ta, bože moj, zašto bih se ljutio? Uzmi, Stano, lep šešir. Neću da svet kaže: „Šta se tu uprepodobila, pa se napravila puki siromah, a ovamo hoće kćer da udaje?“
STANA (otišla tamo, uzela jedan šešir, metnula ga na glavu): Ovaj?
NADA: Taj vam tako dobro stoji.
JELKICA: A ovaj, mamice?
STANA: Taj je suviše mladalački. Ostaću pri ovome. (Pakuje ostale šešire i predaje devojčici). Kaži gospođi da sam izabrala ovaj od dvadeset i četiri dinara.
DEVOJČICA: Razumem. (Odlazi sa šeširima).