Čin 1, Scena 9: STANA, TOMA
TOMA: Jest, bogami, prolaze godine, prolaze časom, kao da je sve to juče bilo… (Šeta i razmišlja)… Kao da je juče bilo.
STANA (dotle rasprema sto i zbira šolje na služavnik).
TOMA (šetajući došao je do onog stola na kome je Nada pravila cigarete, izvadi cigaretu i pali je): Stano.
STANA: Čujem.
TOMA: Ostavi, bogati, ovu sliku na svoje mesto. Bojim se, pašće, pa će se razbiti.
STANA (uzme ram s vencem koji je Toma na taj sto maločas ostavio i zagleda mu zadnju stranu): A, vidiš, ovde nisi zapisao samo kad smo kuću kupili, nego i još nešto.
TOMA: Znam, to je kad su se deca rodila. Daj ovamo. (Čita). „U ovoj našoj kući rodilo nam se i prvo čedo 4. februara 1887. god. koje na krštenju dobi ime Nadežda…“ A ovo je za Jelkicu: „15. aprila 1890. godine rodi nam se i drugo čedo koje na krštenju dobi ime Jelena.“
STANA (broji na prste): Pa to će Nada, Tomo, sad skoro da napuni osamnaestu godinu.
TOMA: Jeste… a Jelkica petnaest.
STANA (sedne, spusti sliku na krilo i zamisli se): Bogami, Tomo, osamnaest godina! Pa to nije malo.
TOMA: Kako malo? To je već devojka.
STANA: Devojka za udaju, a mi nismo nikad seli da o tome malo promislimo i porazgovaramo.
TOMA: A što bismo, Stano, tu imali da razgovaramo?… Što bude suđeno, suđeno.
STANA: Da vidiš, nije ni tako, Tomo.
TOMA: A kako bi drukčije bilo?
STANA: E pa, vidiš, devojka je prirasla, postasala je, a mi se nekako odvojili od sveta: niti je kuda vodimo, niti izvodimo; niti je ko zna, niti ko vidi. A to ne ide tako.
TOMA: Ama, šta ne ide?
STANA: Pa tako, to ne ide. Mi živimo ovako sami za se, odvojeni od sveta, ni s kim se ne mešamo.
TOMA: A šta nam fali. Eto, pročitaj kako tu piše. (Uzme sliku iz njena krila). „Provev 15 godina bračnoga života u međusobnoj ljubavi“… To je donde kad smo kupili kuću, je li? Pa i od tada zar nismo mirno živeli? Niti si ti meni rekla zazornu reč, niti sam ja tebe prekorio; deca nam odrasla zdrava, dobra, volimo se, živimo mirno, tiho i srećno, pa šta će nam drugače da živimo?
STANA: Ta to ne kažem. Zar meni i tebi treba drugače da živimo? Ali, vidiš, zarobili smo i decu ovu.
TOMA: Pa i deca su zadovoljna; ne traže ni ona drukče da živimo. Svi se u kući slažemo i volimo, pa čak i ova Kaja. Eto, skrasila se kod nas i privikla, pa ne traži bolje.
STANA: Jeste, ama vidiš, Nada je već dorasla, pa moramo o tome promisliti. Ne možemo zbog nje van sveta. Ako hoćemo da je zbrinemo, moramo se malo izmešati sa svetom, moramo je uvesti u svet.
TOMA: Ama kako da se izmešamo sa svetom?
STANA: Pa eto tako: da odemo ovome i onome u posetu; da izvedemo dete na igranku, na svadbu; da prizovemo poznanike, da nam dođu; da otvorimo malo kuću, pa da nam svet dođe i da mu odemo… Razmisli, bogami, Tomo, o tome.
TOMA (zabrinuto): Ta ne kažem ja da ne treba. Treba, znam ja; nego sam naučio na ovaj mir, i kao najzgodnije mi je ovako kad ni mi o svetu, niti svet o nama vodi računa.
STANA: A to je baš ono, Tomo, što svet ne vodi o nama računa, a devojka dorasla, pa bi trebalo sve i sva da učinimo da svet vodi o nama računa.
TOMA (ubeđen): Ono, tako je… Vidim da je tako. Moramo, moramo, makar i žrtvovali naš mir… Samo… kako ti to misliš, šta treba da radimo?
STANA: Pa… tako… Daćeš malo para da skrojim Nadi kakvu haljinu za posete, a i za kuću… A trebaće što i za Jelku, pa… onda… otići ću ovde i onde u posetu… Eto, ima kuća s kojima se znamo, ali nismo im išli i nisu nam dolazili… Tako… odvojili smo se, pa sad treba da i prizovemo svet, da nam dođe, da otvorima malo kuću.
TOMA (razmišlja).
STANA: Ako misliš da nemam pravo, onda neka ne bude, Tomo.
TOMA: Ne kažem… Ko ti kaže da nemaš pravo? Razmišljam samo da li će to biti bolje… A kad ti kažeš da je dobro… Kolike smo godine proživeli mirno i lepo i nisam ti nikad kazao: „nije“, kad ti kažeš nešto da jeste.
STANA (prebacujući): Nisam ni ja tebi, Tomo.
TOMA: Bože sačuvaj!… E pa, vidiš, zašto sad da ti sporim? I, dabome, majka si a ja otac… Moramo promisliti malo o deci, moramo sve učiniti za njih i njihovu sreću… Pa, dabome, treba da se poznamo malo, da se viđamo, da se izmešamo sa svetom, treba da prizovemo malo taj svet našoj kući, da otvorimo kuću… A… treba li mnogo para za te haljine za decu?… (Vadi portfelj).
STANA: Pa… ne znam da ti kažem.
TOMA (vadi): Ja ću ti dati nešto, pa ti vidi. (Daje joj). Ako zatreba još, tu sam; ako preteče, vratićeš mi… (Razmišlja). Eto, neka bude tako; dosad je bilo drukče, a od sad neka bude tako. Neću posle da požalim na sebe.