Čin 4, Scena 1: NADA, JELKICA
JELKICA (u kratkoj suknji kao i u prvom činu. Pri dizanju zavese stoje obe zagrljene i plaču): Nemoj, Nado. Eto, kad ti plačeš, moram i ja.
NADA: Ćuti.
JELKICA: Ne mogu da ćutim. Moram uvek da plačem, kad tako drugi plače, a tako isto moram i da se smejem kad se drugi smeje.
NADA: Ostavi me, lakše mi je kad sam sama.
JELKICA: Evo ti sad. A što da te ostavim?
NADA: Kad bi ti samo znala koliko sam ja nesrećna!
JELKICA (istrgne se iz zagrljaja, kroz plač): A zar ja nisam? Eto… moram opet da nosim kratku suknju.
NADA: Zar je i to neka nesreća?
JELKICA: Još kakva.
NADA: Ta idi, derište, ti i ne znaš šta je to nesreća.
JELKICA: Ju, Nado kako ti to govoriš?… Zar ja ne znam šta je nesreća? Pa, eto, zar ima veće nesreće na svetu nego to: nosiš svega tri dana dugačku haljinu, smatraju te kao devojku i mnogi misle da si odista devojka, pa se tako prema tebi i ponašaju, pa sad… sad opet dete. (Gorko plače). Ah, ne, to se ne može izdržati.
NADA (miluje je): Ćuti, ludice jedna; to je sve samo šala. (Bono). Moja je nesreća sasvim drukča. Oteran mladoženja na onako grub način, pa onda sramota pred svetom, i sve, sve što je najgore i što se samo jednoj nesrećnoj devojci može desiti.
JELKICA: Pa šta ćeš sad?
NADA: Šta? Ništa. Ostaje mi samo da se ovako gušim u suzama.
JELKICA: A zar nije bolje da razgovaraš sa ocem i majkom? Možda je to neka pogreška?
NADA: Ne smem. Izbegavam ih. Bojim se, biću gruba prema njima, jer neću umeti da se uzdržim. Oni su mi krivi.
JELKICA: E pa, ako su krivi, a oni neka lepo to i isprave.
NADA (reši se): Uostalom, to je i najbolje. Govoriću još danas sa ocem i majkom sasvim otvoreno i ozbiljno. Rešila sam se, moram to učiniti, pa ma šta bilo.
JELKICA: A ja sam se opet najozbiljnije rešila da smatram sebe velikom devojkom iako moram nositi kratku suknju.
NADA: Slušaj, Jelkice, ako naiđu otac ili majka ovamo, a ti se odmah skloni, da me ostaviš nasamo s njima.
JELKICA: Pa evo je majka, dolazi.
NADA: Hajde, skloni se.
JELKICA (polazeći): Skloniću se, ali da se posle opet sastanemo, da zajedno plačemo. Ja tako volim kad zajedno plačemo. (Ode levo).