Čin 3, Scena 15: TOMA, STANA
STANA (jetko): Pa ipak, svet kad nešto kaže, ne kaže onako u vetar, ne kaže sasvim badava.
TOMA: Pa dabome, zato je bolje odmah svetu zapušiti usta.
STANA: Ali ti to ne činiš. Ti kad bi hteo svetu zapušiti usta, ne bi valjada ovu devojku zvao „Ančice“, pa „dušice“. Ili bar ne bi to činio preda mnom.
TOMA: Eto ti sad opet! Kakvi su sad to razgovori?
STANA: Nisu to razgovori! Kamo sreća da su samo razgovori, nego ja imam crno na belome, a i uverila sam se. Kamo sreća da se bar nisam uverila! (Udari u plač).
TOMA: Stano, jesi li ti pri sebi?
STANA (kroz plač): Eto ti, pa čitaj sam.
TOMA (čita pismo u sebi i vrti glavom): Svet, opet svet!…
STANA: Pa svet, jeste, svet. Ali bi bilo bolje da tebe pod tvoje stare dane ne uzima svet u usta. Odista bi to bilo mnogo bolje, kao što bi bilo dobro da ja više ne vidim svojim očima tu tvoju Ančicu. (Ode plačući levo).
TOMA (za njom): Nećeš je ni videti. Nju je bar lako oterati.