Čin 3, Scena 2: ANA, PREĐAŠNJI
ANA (ulazi na srednja vrata): Jedno pismo za gospodina.
JELKICA (pokazuje gudalom): Tamo u sobu.
UČITELj (kao bajagi zadubljen u note, pokazuje gudalom): Tamo, tamo.
ANA (ode levo).
UČITELj (peva): Ge, de, e, ef. (Kad zamakne Ana). Vi kažete, voleli biste kad bi neko bio zaljubljen u vas?
JELKICA: Pa jeste; da vidim kako je to.
UČITELj: Molim… ja sam, ja sam, eto, u vas zaljubljen. Nisam mogao to da vam kažem dosad, jer niste imali dugačku haljinu, ali sad… sad mogu… Ja vas ljubim, dušo moja, zlato moje, šećeru moj, golube moj i srećo moja, ja vas ljubim.
ANA (vraća se).
UČITELj (peva): Ge, de, e, ef, ge, ha.
JELKICA: Hoću l’ da sviram?
UČITELj: Razume se.
ANA (u prolasku na zadnjim vratima vrti glavom): Ovi mi nešto mnogo tanko sviraju. (Odlazi).