Poglavlje 21: O čudu Preosvećenoga koje satvori o prestavljanju brata svoga Stefana kralja i o postavljanju sina njegova Radoslava na kraljevstvo
Poglavlje 21.1: Čudo Preosvećenoga, koje satvori o prestavljenju brata svoga, i kako zapovedi anđelu božjem da ga dočeka sa dušom bratovljevom
U neko vreme pošto se promislom božjim rastala ljubazna braća, kada je Preosvećeni bio u drugoj zemlji otačastva svoga, i postiže glas božji obične radosti sviju koji su se rodili u prolaznom životu, i poče bolovati sveljubazni brat njegov, blagoverni kralj kir Stefan, od krepke bolesti, i posla ka Preosvećenom, da čuje o bolesti njegovoj, i da se, došavši, pomoli za njega. A on ožalostivši se zbog svetosavrsnika, brata svoga, i zbog istinskog sapodvižnika Hristove dobre vere, i razgorevši se srdačnom radošću, i podigavši se ode k njemu.
I dok je on još daleko bio od njega, srete ga drugi, hodeći na brzom konju, i javi mu: „Prestavi se brat tvoj.“ Kada on ču ovaj gorki glas, u tom času, sišavši sa konja, pade na zemlju, ispunivši oči svoje suzama i ridanjem, i uzdigavši ruke svoje gore ka višnjemu koji sedi na heruvimima, koji umrtvljava i oživljava, poče se moliti, rekavši:
„Bože, koji si se rodio pre Danice iz bestelesne utrobe bespočetnoga Oca, pre bića sviju ljudi i svakog svoga vidljivog i nevidljivog stvorenja, i koji si ljudima darovao biće, budući nerazlučnim iskoni od Oca, koji si svima ljudima položio meru života, koji si svakome urekao kraj života; Isuse Hriste, koji prebivaš pre vekova, koji si pre i sada, i sada si, koji slušaš one koji te istinom prizivaju, ti Vladiko, koji si se rodio od devojke radi našega spasenja, neiskazana i prevečna radosti naša, koje radosti niko nikada ne ču niti vide od prvih drevnih rodova, što je ti dobri satvori sa našim ocima i sa svima nama u sve vekove vekova, i još dalje tamo bez kraja u sve vekove vekova, ne samo došavši na zemlju i hodivši sa nama, ili ispričavši nam se, i otide od nas, no i uvek si s nama; i koji si pre rođenja našega osnovao na volji svojoj sastave duše i tela naših, i koji si se ukorenio u nedrima duša i srdaca naših, koji si dao blagodat onima koji te ljube da saznaju tebe istinitoga Boga, jer ti milujući i spasavaš sve koji se uzdaju na te, jer si Bog istiniti, koji si došao da spaseš stvorenje ruku tvojih, i koji si smrću postradao i život darovao svemu svetu, i koji hoćeš da nijedan čovek ne pogine, no da se svi spasu, — svesilnim i strašnim okom tvojim zapovedi tvojem presvetlom anđelu da povrati dušu sluge tvoga, sapospešnika moga za tvoju svetu veru, da satvorim na njemu tvoju svetu volju, i da ga obučem svetim obrazom svetih anđela tvojih i svetih apostola i proroka i prepodobnih otaca, da se udostoji večnih dobara tvojih, koja si, dobri, spremio onima koji te ljube, da i ja, nekorisni sluga tvoj, primim smelost i prenesem tvoje presveto ime na preveliku hvalu.“ I reče: amin.
I svedobri, brzi u milosti, svemilosrdni Otac nebeski posluša ugodnika svoga, zapovedi anđelu svome da vrati dušu u telo onoga.
Poglavlje 21.2: O prestavljenju blagovernoga kralja kir Stefana
I došavši sa velikom žurbom, Preosvećeni ga nađe opet oživela, i satvori na njemu svu volju božju, celivajući njegova sveljubazna usta, i kvaseći toplim suzama bogoljubivo lice njegovo uzašiljući iz dubine srca svoga duševno ridanje ka višnjemu, i svojim svetim rukama obuče ga u veliki anđeoski obraz1, pričestivši ga nebesnome biseru, prečistoj krvi i telu Hristovu, i venčavši ga sa svima počastima cara nebesnoga i prevelikom milošću.
I tako predade svoju svetu dušu u ruke dobrotvoru svome Hristu, i sa mirom u Gospodu usnu, dobro posluživši Gospodu svome prepodobijem i pravdom sve dane života svoga. A ovaj Preosvećeni, dvostruko venčavši blagovernoga brata svoga, bivšeg kralja kir Stefana, i nazvavši ga u anđelskom obrazu Simon monah, i venčavši ga svima zemaljskim i nebeskim častima2, i uzdavši blagodarne molitve za njegov pokoj Bogu koji ga je preselio ka sebi u željena sela, i tako položi njegove svete mošti sa svetim Simeonom, ocem njegovim, u domu Svete Bogorodice Studeničke3.
I opet posle nekog vremena prenese ga sa velikim častima u dom Spasov, u rukotvoreni mu manastir, u veliku arhiepiskopiju zvanu Žitču, gde i danas leži telom sav nepovredim, po proročanstvu Davidovu: Mnoge su skrbi pravednicima, od sviju će ih izbaviti Gospod, i sačuvaće sve kosti njihove, i nijedna se od njih neće prelomiti4. Ovo što se dogodilo na ovom bogoljubivom kralju, bi vidimo svemu otačastvu njegovu, pošto Bog javlja milost svoju na svima onima koji ga ljube, od sada i do veka, amin.
A ovaj Preosvećeni ostade opet sam, lišivši se ovde bogoizabranih savrsnika svojih, i obojicu naoružavši svakim prepodobijem i pravdom, i posla ih napred pred sobom ka svetoj i jedinosušnoj Trojici, kojoj poslužiše jedinomišljem, budući na zemlji trojica, i izvoljenjem njihova ljubitelja, dva bogoizabrana napred uziđoše na preveliko nagrađivanje. A ovaj iz mladosti Bogom naučen da sva svoja stradanja nosi na Bogom darovanoj mu krotosti, i tihošću svetoga Duha imajući veliko rasuđenje u svojoj dobrorazumnoj duši, od početka mnoge tegobe podnošaše sobom u gorama i u pustinjama i u manastirima, po zemljama i po gradovima, sa carevima i knezovima, odasvuda sabirajući svome otačastvu prostranstvo i bogorazumije, a sada opet na njemu jedinom ostade sva težina njegova otačastva, da se on brine o svima duhovnim i telesnim ispravljenjima.
Poglavlje 21.3: O tome kako je kralj kir Stefan blagoslovio svoga sina Radoslava na kraljevstvo
Blagoverni kralj kir Stefan, hoteći se preseliti ka nebesnim, i božjim izvoljenjem i voljom Preosvećenoga, blagoslovi starijega sina Radoslava da on bude namesnik posle njega. I opet toga blagoslovi Preosvećeni, i venča ga na kraljevstvo, da bude saprestolnik otačastva svoga, i da se zove venčani kralj Radoslav. I sa njim ostade koliko se Bogu izvoli. I oženivši ga od grčkoga cara kir Teodora, i dvostruko utvrdivši svoje otačastvo, nasadi svaku dobru veru u njemu5.
I ne mogući trpeti razlučenja svojih bogonosnih savrsnika, i vazda jedan ka jedinome vapijaše dan i noć, sve uzdanje imajući gore ka višnjemu koji živi na nebesima, i od toga čekaše pomoć, koji će mu put prvo pokazati, po kome će poći bez zakašnjavanja ka svome ljubitelju, ka kome prionu od svoje mladosti. I hoteći volju toga i do konca satvoriti, i njegovom blagodaću sijajući kao i sunce, svagda ukrašavan božastvenim vrlinama. Ljubitelj čistoga devičanstva, sretnik svetih, svesvetska truba, hoteći objaviti svome otačastvu preveliku radost, svagda imajući budne oči ka svojemu dobrotvoru, koji ga je proslavio i mnogim čudesima, imađaše želju da se odluči od svetskih žalosti6, hođaše po prvom običaju da opet posluži jedan jedinome, i razgore se dušom, i rani se srdačnom ljubavlju Vladike svoga Hrista, pozavidevši bogoocu Davidu, koji je rekao: „Da li ću ući u selo doma moga, ili uzleći na odar moje postelje, i da li ću dati sna očima mojima i dremanja mojim veđama i pokoj kolenima mojima, dok ne nađem mesto Gospodu i selo Bogu Jakovljevu7“; i da se poklonim na mestu gde stojahu prečiste noge moga dobrotvora8.
A čuvši taj blagoverni kralj, sinovac njegov Radoslav, ražalosti se, pomišljajući na njegovo razlučenje sa sobom. No makar da nije voleo, nije ga mogao razlučiti od tople želje njegove, i videvši ga gde se ustremio u dubinu Hristove ljubavi, i što je trebao na put, svako dovoljstvo dade mu: zlato mnogo i druge potrebe, koliko trebaše. A blagoslovivši blagovernoga kralja, sinovca svoga i sa Bogom darovanom mu suprugom, i sva čeda svoga otačastva, i mir božji davši svima, i tako sa velikom ljubavlju i sa mnogim žalosnim suzama blagoverni kralj i sva čeda otačastva njegova rastadoše se sa dobrim pastirem i učiteljem i gospodinom svojim.9
Napomene
- Veliki anđeoski obraz, drugi, viši stupanj monaštva, velika shima.
- Domentijan smatra Stefanovo zamonašenje duhovnim venčanjem, krunisanjem.
- Stefan Prvovenčani je umro 1227. godine. Sava je hitao da ga zamonaši kako bi se nastavila Nemanjina tradicija i kako bi ga kasnije mogli ubrojati u svete — sve radi održanja autoriteta dinastije.
- Psalam (34, 19—20).
- Najstariji sin Stefana Prvovenčanog, kralj Radoslav, vladao je od 1227. do 1234. godine. Bio je oženjen Anom, ćerkom epirskog despota Teodora Anđela, koji se posle oslobođenja Soluna proglasio vizantijskim carem, 1224. godine.
- Iza žalosti u Pećkom rukopisu je naslov koji mi stavljamo iza sledećeg pasusa, kao naslov novoga poglavlja.
- Psalam (132, 3—5).
- Odnosi se na zemlju kojom je Hristos hodao, tj. Palestinu i Egipat; svakako nisu reči Davidove. Ovo je mesto karakteristično za Domentijanov način pisanja: on počinje citat iz Biblije, pa nastavlja Savinim rečima, bez ikakvog prelaza, zaboravlja da je već istakao kako će navesti reči starozavetnog pisca.
- Postoji mišljenje da je Sava došao u sukob sa kraljem Radoslavom jer je ovaj bio pod jakim uticajem svoje žene i njenog oca, te je hteo čak i da srpsku crkvu ponovo podredi Ohridskoj arhiepiskopiji. Činjenica je da je Radoslav vodio prepisku na grčkom o raznim liturgičkim i kanonskim pitanjima sa poglavarem epirske crkve, ohridskim arhepiskopom Dimitrijem Homatijanom, Savinim velikim protivnikom. Razlozi za Savin put na istok su višestruki: najpre lična iskrena želja da vidi sveta mesta, zatim potreba da tamo nabavi relikvije neophodne za mladu, novoosnovanu samostalnu crkvu, da se sastane sa tri vaseljenska patrijarha (jerusalimskim, aleksandrijskim i antiohijskim) kako bi i oni priznali srpsku crkvu, da prouči tamošnje crkvene institucije i da osnuje srpske monaške kolonije u tim mestima (kao što je to učinio i u Svetoj Gori). To mu je omogućio ugovor nemačkog cara Fridriha Drugog sa misirskim sultanom Malek El Ćamilom, od februara 1229. godine, kojim je u narednih deset godina (do 1239) oslobođen put hrišćanskim hodočasnicima u Jerusalim i ostala sveta mesta Istoka, preko luka Akona (Akre) i Jafe (Jopije). Sava je na put krenuo odmah, te iste 1229. godine.