Čin 1, Scena 5. ŽIVKA, SAVKA
ŽIVKA (tetki) Eto pa sad izići ti tu na kraj kad ti svaki dan dođe ovako pocepan.
SAVKA: ’Ajde i ja da idem, za poslom sam. A vidim, i tebe ometam. (Ustaje).
ŽIVKA: Pa kako si rešila za ono?
SAVKA: Koje ono?
ŽIVKA: Pa de, što se prisećaš, za zajam?
SAVKA: A, za to? Pa kako da ti kažem: volela bih da ne diram u te pare, ali ako je nužda…
ŽIVKA: Ju, baš ti hvala, slatka tetka, nikad ti to neću zaboraviti.
SAVKA: Je l’ da donesem predveče?…
ŽIVKA: Jeste, molim te, još danas! Pa dođi, tetka Savka, nemoj da ne dođeš. Ja, bogami, ne mogu; da mogu, došla bih ti. Nemoj ti na to da gledaš, nego dođi kad god možeš. I onako si sama, pa svrati koji put i da ručamo; svrati kao kod svoje kuće.
SAVKA (Već na vratima): Ja ću ono predveče. Zbogom. (Odlazi).
ŽIVKA (ispraća je do vrata): Zbogom, tetka! (Vraća se i, pošto je završila krojenje, umotava pantalone).