Čin 1, Scena 1: ŽIVKA, SAVKA
SAVKA (sedi kraj stola): Šta si se zamislila?
ŽIVKA (stoji iza stola, o vratu joj visi santimetar, a u ruci velike makaze. Naslonila makaze na usne i zamislila se gledajući u pantalone): Gledam, znaš, kako da izbegnem ovo mesto što se izlizalo.
SAVKA: Ne možeš ga izbeći, nego podmetni parče.
ŽIVKA: Gotovo, a i onako će mu trajati od petka do subote.
SAVKA: A cepa, a? Pa, znaš kako je, neka je samo živ i zdrav, pa neka cepa.
ŽIVKA: Ju, nije da cepa, tetka, nego dere kao vuk jagnjeću kožu. I kupuj mu, i prekrajaj mu, i nikad ništa na njemu celo ni dvadeset i četiri sata.
SAVKA: Nestašan, mnogo nestašan!
ŽIVKA (za vreme ove scene ona meri i kroji): Ne može da se stigne, bogami! Ne preliva nam se, zaboga, već jedva vezujemo kraj s krajem.
SAVKA: A lepa plata.
ŽIVKA: Pa i nije. Dok odbiješ porezu, platiš kiriju, kupiš drva, tek vidiš, ostanu ti čiste šake. Teško je danas o plati živeti, ali ovaj moj ne ume. Ne gleda svoja posla i svoju kuću, nego se zaneo za politiku.
SAVKA: Pa jest!
ŽIVKA: Ono i drugi se bakću i, što kažu, lome sa politikom, ali opet, nekako, gledaju i sebe. Te komisije, te procene, te sednice, pa se spomognu nekako. Ali ovaj moj ne ume. Sve: ovo ne ide, naškodiće ugledu partije; ono ne ide, povikaće opozicija. I sve tako. A devojku, eto, nismo platili već tri meseca, pa kiriju nismo platili za prošli mesec, a gde su još one sitne podužice: te mleko, te bakalin i… već znaš!…
SAVKA: Teško je bome danas.
ŽIVKA: Ti još ne dobi kafu? E što je bezobrazna, po tri puta čovek da joj kaže. (Odlazi zadnjim vratima). Anka, šta je s kafom?
ANKIN GLAS (spolja): Evo!
ŽIVKA: Eto, i to se zove mlađe. Bar da je kao što treba kad ga čovek plaća.