Čin 1, Scena 7. ŽIVKA, ČEDA, DARA
ČEDA (ulazi sa ženom. Oni su obučeni za posete): Eto nas. Vratili smo se kao što smo i otišli.
DARA: Bambadava smo išli.
ŽIVKA: Što, niste nikog našli kod kuće?
ČEDA: Čujte, majka, ja više neću da slušam te vaše savete. Te idite kod ove ministarke, pravite vizitu, te idite kod one ministarke, pravite vizitu.
ŽIVKA: Pa, zete, meni ne treba klasa, tebi treba.
ČEDA: Znam ja to, ali kako možete da nas šaljete gospođi Petrovićki kad neće žena ni da nas primi?
DARA: Nije bila kod kuće.
ČEDA: Bila je, šta nije bila! Devojka se deset minuta unutra domunđavala, pa tek onda izlazi i kaže nam da gospođa nije kod kuće.
ŽIVKA: Pa zar sam ja tome kriva? Pitala sam je preko kuma-Drage i ona kaže: neka dođe. kako da mi ne dođe gospa-Živkina ćerka; nisam je videla otkako se udala.
ČEDA: Nisam je videla otkako se udala, a ovamo zatvara nam vrata ispred nosa. Pa onda… ona… juče… je l’ i ona nije videla gospa Živkinu ćerku otkako se udala?…
DARA: E, nemoj tako. Ona odista nije bila kod kuće, videli smo je posle na fijakeru.
ŽIVKA: Eto, vidiš! A ne ide to ni kao što ti misliš, zete. Treba i pet i šest puta ići na isti prag. Uostalom, vidiš da su napolju i neke demonstracije, pa ko zna da nisu ministri možda i zbog toga zbunjeni.
ČEDA: Pa ako su ministri zbunjeni, šta imaju tu ministarke da se zbunjuju.
ŽIVKA: E, nemoj tako da kažeš. Znam, pričala mi je gospa Nata, kaže: kriza, a moj muž ministar, pa ništa; miran, ubio ga bog, kao da nije kriza, a ja, nesrećnica, zbunila se kao niko moj; te obučem prevrnutu čarapu, i sve tako. Volim, kaže žena, da odležim jedno zapaljenje pluća nego jednu ministarsku krizu.
DARA: Slušam vas vazdan, a i ne skidam šešir. (Polazeći levo u sobu). Majka, je li donosila šnajderka haljinu?
ŽIVKA: Nije još.
DARA: Poslala bih Raku da je opet zove. (Ode).