Čin 1, Scena 3: ŽIVKA, SLAVKA
ŽIVKA (pošto je Anka otišla): Eto, vidiš li je! Dođe mi, bogami, da potegnem ovim makazama pa da joj razbijem glavu. Ali šta ću, moram da trpim. Dužna sam joj tri meseca, pa moram da trpim.
SAVKA (srčući kafu): Eh, takvo ti je danas mlađe.
ŽIVKA: Pa to sam te baš zvala, tetka Savka, da te umolim da nam daš jedno dvesta dinara na zajam.
SAVKA (trgne se): Ju, sinko, a otkud meni?
ŽIVKA: Pa ono što imaš na knjižicu.
SAVKA: Eh, to… na to nemoj ni da računaš, gde bih ja to dirala! Jedva sam skupila da mi se nađe, ne daj bože!…
ŽIVKA: Bože, tetka Savka, ti pa kao da ti mi to nećemo vratiti. Platićemo ti pošteno i interes, a za tri meseca imaš svoje pare. Slušaj, ne bila ja Živka ako ga ne nateram da se uvuče u kakvu komisiju. Šta tu partija! Đoka kuma-Dragin nazida kuću sa partijom, a ovaj moj rasturi kuću.
SAVKA: Da l’ si baš sigurna?
ŽIVKA: Šta?
SAVKA: Pa to, da će ući u komisiju?
ŽIVKA: Ti sumnjaš da ćemo ti vratiti?
SAVKA: Nije to, nego znaš, ne volim u taj novac da diram, pa, velim, ako ne uđe u komisiju…
ŽIVKA: Pa ne mora da bude baš komisija, može on i drukče. Ako ne može nikako drukče, a ti da znaš, uzajmićemo makar na drugo mesto, pa tebi vratiti. Tebi tvoje ne gine.
SAVKA: Ako je samo za tri meseca…
ŽIVKA: Nijedan dan više!…