Čin 3, Scena 8. ŽIVKA, sama
ŽIVKA (na telefonu) Alo centrala? Molim ministarstvo spoljnih poslova… Je li to ministarstvo spoljnih poslova? Da!… Molim vas da se pozove na telefon g. Ninković, sekretar… Da!… Recite, zove ga gospođa Živka, ministarka. (Pauza). To ste vi, gospodine Ninkoviću? (Pauza). Tako! Dakle, potpisano je… E, pa čestitam vam unapređenje. Vidite, dakle, da sam održala reč. Ali moram vam reći da nije išlo baš tako glatko. Bunio se vaš ministar, kaže: dobili ste klasu pre tri meseca. Ali sam ja navalila i nisam mu nikako dala mira, pa sam čak naterala i svoga muža te ga je on okupio. Da, da, i on ga je okupio. (Pauza). Nego, znate šta, drugo sam nešto htela da vas zamolim. Ovaj moj nesrećnik, onaj mali gimnazista Raka, bio danas na igralištu, sa decom engleskog konzula. Ja sam ga naročito poslala, jer znate, on sad pripada tome društvu… Da! Pa zamislite, razbio nos sinu engleskog konzula i opsovao mu oca. (Pauza). Pa da, uviđam i ja sama da je to vrlo nezgodno, ali šta ću, ne mogu iz ove kože. Ta kako kazniti, neću ga kazniti, nego ću ga isprebijati, ali je meni glavno da se nekako zataška stvar kod engleskog konzula, da se on ne ljuti. Pa to sam htela da vas umolim, da odete vi do njega, u ime moje, i da mu kažete: neka ne uzme stvar ozbiljno, deca k’o deca! (Pauza). E, pa šta drugo mogu da mu kažem. Ja mislim, on je pametan čovek, neće valjda dozvoliti da se dve države zavade zbog jednoga nosa; a što mu je psovao oca, recite da to u našem jeziku ne znači ništa ružno, to je kao kad bi se engleski kazalo „Dobar dan“. I uopšte, recite mu da je to naš narodni običaj da psujemo oca jedno drugom. Pa dabome! ’Ajde, molim vas, pa otidite odmah, a dođite zatim da mi javite šta ste uradili. Kako?… A… pa-pa? — Pa dobro, nek vam bude i pa-pa, samo molim vas, svršite mi to. Do viđenja! (Ostavlja slušalicu).