Čin 3, Scena 14: VASA, ŽIVKA, RODBINA
VASA (dolazi spolja). Živka, evo ih idu!
ŽIVKA: Ko?
VASA: Familija!
DARA: Ja ću da se sklonim! (Ode).
VASA (otvara zadnja vrata): Uđite! (Ulazi jedna čitava galerija raznih komičnih tipova, obučenih starovremski. Starije žene, Savka i Daca, u fesovima i libadetima, Soja, sa nekim šeširićem iskićenim tičijim peruškama. Tu su tetka Savka, tetka Daca, Jova pop-Arsin, teča Panta i sin mu Mile, teča Jakov, Sava Mišić i Pera Kalenić. Svi prilaze Živki i rukuju se, a ženske se ljube).
SAVKA (ljubeći se sa Živkom): A ti mene, Živka, zaboravi.
DACA (ljubeći se): Ju, slatka moja Živka, otkad te nisam vid’la. Dobro izgledaš: tu, tu, tu… (Pljuje). Da mi te ne ureknu!…
PANTA: E, Živka, da znaš, niko ti se nije tako obradovao sreći kao ja.
JAKOV: Ja sam, Živka, dolazio, ali bila si nekako zauzeta.
SOJA (ljubeći se): Slatka moja Živkice, bogami sam uvek tebe najviše volela od cele familije.
ŽIVKA (pošto se i svi ostali rukuju): Hvala vam što ste došli. Izvolite sedite! (Stariji sednu, mlađi ostaju na nogama). Oprostite, bogami, što vas ovako sve zajedno primam. Ja vidim i sama da nije red, ali ne možete prosto verovati koliko sam zauzeta. Nisam ni u snu sanjala da je to tako teško biti ministarka. Ali, zdravlja bože, doći ćete vi opet, doći ćete i drugi put.
VASA (koji je ostao na nogama i nalazi se kraj Živke): Pa dabome, videćemo se još. Ovo je samo onako… a videćemo se.
ŽIVKA: Kako si ti tetka-Savka?
SAVKA (uvređena): Pa dobro…
ŽIVKA: De, de, de… znam te što si ljuta, ali nemoj misliti da sam te zaboravila. A ti, tetka-Daco?
DACA: Ju, slatka moja, da mi oprostiš. Otkad ja govorim mojoj Hristini: Hajdemo do Živke, red je da joj čestitamo, ko će ako nećemo mi, familija? A ona meni: „Nemoj, bogati, mama, godinu dana nismo joj prag prešli, pa sad će reći potrčali smo što je ministarka!“ Da ti nismo prešli prag, to je istina, to je znaš zbog onog što si olajavala Hristinu, ali, kažem ja njoj: „Pa neka, neka kaže svet da smo sad potrčali zato što je ministarka, pa ko će da potrči ako nećemo mi koji smo joj rod rođeni!“
ŽIVKA: A ti, teča-Panto, nisam te davno videla, kako, kako si ti?
PANTA: Pa kako da ti kažem, Živka, ne valja: sve nekako naopako. Nego, velim, sad ako mi malo svane, dok si ti na vlasti. Računam, znaš, zbrinućeš svoje i podržati.
VASA: Pa, dabome, ko će ako ona neće.
ŽIVKA: Ne viđam ni tebe, Sojo?
SOJA: Čudnovato, a baš za mene kažu da se mnogo viđam. Ne može čovek svetu ugoditi. Ako se zavučem u kuću, — olajavaju me, ako izađem u svet, — olajavaju me. Pa bar kad bi samo svet olajavao pa da ne mari čovek, ali familija, rođena familija.
VASA: E, pa ko će ako neće familija!
DACA (pakosno i više za sebe): Niko nikog ne olajava ako nema zašto.
SOJA (uzbudi se). Pa jest što kažeš, tetka-Daco, eto zar bi tvoju kuću olajavali da nisu imali zašto.
DACA: Olajavale su je takve kao što si ti!
SOJA: Kakva sam da sam, tek nisam položila maturu.
DACA (plane i skoči): Položila si ti sve ispite na svetu, beštijo jedna!
SOJA (skoči takođe i unese joj se u lice): Može biti, ali maturu nisam polagala.
DACA: Ju, ju, ju, pustite me!… (Poleti da je ščepa za kose).
VASA (stane između njih i razvađa ih): De, zar vas nije sramota. Ne možete zar ni pet minuta familijarno da razgovarate! (Pritrče i ostali muški pa nh razvađaju).
DACA: Pa dabome, kad čovek ima u familiji i takve.
SOJA: Briši najpre ispred svoje kuće, pa onda laj za drugog.
VASA: Ama mir, kad vam kažem! Sramota, bolan, i vi se ko bajagi brojite da ste ministarska familija.
ŽIVKA (Vasi): Eto, kažem ja tebi!
VASA: Pa jes’! Ovamo okupili me: „’Ajde, ujka-Vaso, vodi nas kod Živke!“ A zašto? Zato da obrukate i mene i sebe. ’Ajde svaka na svoje mesto, pa kad izađete na ulicu, a vi se čupajte sve dok vam traju dlake na glavi. (Ove odlaze i sedaju). A ti, Živka, oprosti. Ovo je, znaš, onako, malo familijarno objašnjenje.
ŽIVKA: Nije mi baš prijatno, ali… (Hoteći da pređe preko stvori): Kako si ti, teča-Jakove?
JAKOV: Pa, znaš kako je kad čovek živi na parče. Đavo će ga znati kakva mi je ta sudbina: na parče sam se školovao, na parče trgovao, na parče bio činovnik. Sve tako nekako,— ništa mi ne ide od ruke. A opet, znaš, tešim se oduvek, kažem sam sebi: „Čekaj, Jakove, mora jednom doći i tvoj dan!“ Pa tako eto čekam, a šta bih drugo.
ŽIVKA: A ti, Savo?
SAVA (on je korpulentan i sa velikim trbuhom): Mene ne pitaj, ispi me sekiracija.
ŽIVKA: A zbog čega?
SAVA: Zbog nepravde. Celoga života kolje me nepravda. Kazaću ti već.
ŽIVKA (Peri Kaleniću): A… (zbuni se) vi…? (Vasi). Je l’ nam i gospodin štogod rod?…
VASA: On kaže da je rod.
KALENIĆ: Pa razume se da sam rod.
ŽIVKA: Ja se ne sećam.
VASA: Ni ja! Možda ti, Savka…
SVI (odmeravaju Kalenića).
SAVKA: Ja ne znam da je gospodin iz naše familije.
DACA: Ni ja!
NEKOLIKO NJIH (sležući ramenima): Ni ja.
KALENIĆ: Ja sam, znate, rod po ženskoj liniji.
SOJA: Pa eto, ja sam ženska linija, ali vas ne poznajem.
DACA (kroz zube): Čudo!
VASA: Pa dobro, kako po ženskoj liniji, čiji si ti?
KALENIĆ: Moja je majka još pre dvanaest godina umrla i rekla mi je tada na samrti: „Sinko, ne ostavljam te samog na svetu; ako ti što u životu zatreba, javi se tetka-Živki ministarki, ona ti je rod!“
VASA: A kako ti se zvala pokojna majka?
KALENIĆ: Mara.
VASA: A otac?
KALENIĆ: Krsta.
VASA: E, da me ubiješ, ne pamtim nikakvu Maru i Krstu u familiji.
ŽIVKA: Ni ja.
KALENIĆ: Sva zabuna dolazi otud što se mi pre nismo zvali Kalenići nego Markovići.
VASA: Markovići? E sad još manje znam.
KALENIĆ: Uostalom, to sve ne menja stvar. Ja znam da ste vi meni rod, ja se toga ne odričem. Radije bih ovde poginuo no što bih se svoje familije odrekao.
VASA: Ama, de, nije stvar za ginjenje, nego…
ŽIVKA: Pa kad čovek kaže…
VASA: Pa jest, kad čovek kaže, šta mu možeš.
ŽIVKA: Pa kako ste?
KALENIĆ: Hvala, tetka, blagodarim na pitanju. Milo mi je što vas vidim tako svežu. Vi se, tetka, odista sjajno držite.
VASA: Nego znaš šta, Živka, ti si mnogo zauzeta, to mi svi znamo, pa zato, ako hoćeš, pređi odmah na stvar. Deder, brate, propitaj ti svakoga redom šta bi želeo, te da vidiš šta bi se moglo za koga učiniti.
PANTA: Pa ako neće sad da nam se učini, ja ne znam kad će.
VASA: Neka lepo svaki kaže šta mu je na srcu, a ja ću da zapišem, pa će onda Živka da gleda, što može, može, a što ne može, ne može.
DACA: Kad se hoće, može se sve, samo je pitanje da li treba svakome učiniti, jer ima ih i takvih…
SOJA (preseče joj reč): Ja samo jedno imam da te molim, Živka, da mi pomogneš da položim maturu.
DACA (plane): Eto je, ona opet pruža jezik.
VASA: Ama, mir, kad vam kažem.
SAVA: Smirite se, jer ako meni mrkne, zapušiću vam obema usta!
KALENIĆ: Slušajte, strina-Daco, i vi, prija-Sojo. Kao što vidite, tetka Živka nas je lepo primila, kao što je i red da primi familiju. I mi ćemo sad da joj kažemo svoje želje i da je molimo da se zauzme za nas. Ja sam uveren da će se tetka Živka zauzeti. Vi svi znate kako ona ima dobro srce. Ali smo zato mi pozvani da poštujemo nju i njen dom, koji je u ovome slučaju ministarski dom. A mi, ako se budemo tako ponašali i međusobno vređali, iskazaćemo time jedno nepoštovanje prema ovom domu. Zato vas lepo molim, strina-Daco, i vas, prija-Sojo, uzdržavajte se!
DACA (Savki koja sedi kraj nje): Ama otkud mu ja ovome ispado’ strina?
SAVKA: Ne znam, ja ga i ne znam ko je.
DACA: A zar ga ja znam!
PANTA (Jakovu koji sedi do njega): Tako ti boga, znaš li ti ko je ovo?
JAKOV: Nikad ga u životu nisam ni video ni čuo.
VASA: Dakle, da ostavimo sve drugo pa da pređemo na stvar, jer Živka nema mnogo vremena.
ŽIVKA: Bogami, nemam. Baš sad čekam neke važne vizite iz diplomatije.
VASA: Pa dabome. Nego deder! (Izvadio je hartiju da beleži). Dede, tetka-Savka, šta bi ti imala da zamoliš Živku.
SAVKA (još uvek uvređenoj): Neka me pita Živka pa ću joj kazati.
ŽIVKA: E pa ti, tetka-Savka, sa tvojih dvesta dinara ovde mi se pope. Preskoči, Vaso, nju kad neće kao čovek i kao familija lepo da razgovara, nego sve nešto uz nos.
SAVKA: Ništa ja uz nos, ja hoću samo svoje.
ŽIVKA: E, pa dobićeš tvoje. Zapiši, Vaso, da joj se da. Eto ti!
VASA (pošto je zapisao): A ti, Daco, imaš li ti štogod da zamoliš Živku?
DACA: Pa ja to, za Hristinu. Htela bi’ da zamolim, Živka, da narediš da joj se prizna ispit i da se primi dete natrag u školu, jer ovako je ostalo na pola puta. Pogrešila jeste, priznajem, — molim dotičnu personu da se ne iskašljuje, — eto priznajem, ali pogreše danas i profesorke, pa neće zar njihove učenice. I nije pogrešila onako od besa i od pokvarenosti, kao što ima persona, nego opet zbog nauke. Molim dotičnu personu da se ne iskašljuje!
VASA: Sojo, ne iskašljuj se!
DACA: Zbog nauke, dabome. Ona i jedan njen drug zajedno su se spremali za maturu, pa zavukla se deca u sobu i po ceo dan učila, ubiše se učeći. Pa posle… njemu priznadoše zrelost, a ona ostade tako na pola puta. Pa to mislim, Živka, da narediš da se to zaboravi.
KALENIĆ (on se sad već oslobodio i ulazi u porodična pitanja kao da je tu odvajkada): Je l’ to davno bilo?
DACA: Pa, prošle godine.
KALENIĆ: Godinu dana. Uha, za godinu dana se i krupnije pogreške zaboravljaju, a kamoli takva jedna sitnica. Piši, ujka Vaso: da se zaboravi!
ŽIVKA: A ti, Jovo? Ti odleža robiju, a?
JOVA: Odležah, tetka-Živka, i pošteno se tim odužih državi, pa sad mislim pravo je da se i država meni oduži.
ŽIVKA: Kako da ti se oduži?
JOVA: Pa tako, da dobijem državnu službu.
ŽIVKA: Pa služba te i odvela na robiju.
JOVA: Svaki živ čovek zgreši, tetka-Živka, a ja sam pošteno odužio što sam pogrešio. I verujte, tetka, ne kajem se što sam bio na robiji; mnoge sam stvari naučio koje ne može čovek tako lako u životu da nauči. Kamo sreće kad bi država svakoga kandidata najpre poslala na robiju, pa tek posle mu dala državnu službu.
JAKOV: E gle, molim te!
JOVA: Jest, jest, čika-Jakove, jer sad znam bolje krivični zakon nego ma koji kasacioni sudija. Nikad profesori na univerzitetu ne mogu tako da ti protumače krivični zakon kao oni koji su po njemu osuđeni. Svaki od njih zna paragrafe napamet i zna šta se hoće s kojim paragrafom, i zna kako se može izigrati koji paragraf. Osuđen sam, veli, po 235, u vezi sa 117-a, — ali su mi priznate olakšavne okolnosti iz 206-og. I tako svaki redom, sve paragrafe znam: e, pa, zašto država ne bi iskoristila to moje znanje?
KALENIĆ: Sasvim! Zapiši, ujka-Vaso, da se Jovi pop-Arsinom da služba kako bi se državi dala prilika da iskoristi njegovo znanje.
ŽIVKA: A šta bi ti, teča-Panto?
PANTA: Pravo da ti kažem, Živka, meni za mene nije. Provlačiću se kako sam se i dosad provlačio, ali mi je za ovo dete. (Za njim stoji Mile, odrastao dečak). Nekako bog mu nije dao dar za školu, — isteran je iz svih škola, i to za svagda. A i na zanatu ne može da se skrasi i ni na jednom poslu. Pa sam hteo da te molim, ako može nekako da bude državni pitomac.
ŽIVKA: A šta da uči?
PANTA: Ama neka njega samo država primi da ga izdržava, a sve je jedno šta će učiti. Ako hoće za marvenog lekara, a može i za kapelnika u muzici, ili za profesora bogoslovije, ili za apotekara. Ama što god hoćeš, samo neka bude državni pitomac.
KALENIĆ: Pa kad je dete tako bistro, šteta bi bilo da ga država ispusti. Zapiši, ujka-Vaso: državni pitomac.
ŽIVKA: A ti, Sojo?
SOJA: Ja bih volela, Živka, kad bih mogla nasamo da ti kažem.
SVI (bune se): A ne, kako smo mi! Javno, javno!
DACA (izdvaja se glasom od ostalih): Kad smo mogli svi ovako javno, može valjda…
VASA (preseče je pogledom).
SOJA: Naposletku, šta da krijem, ne ištem što mi ne priliči. Ti znaš i sama, Živka, da sam se ja razvenčala sa onim mojim nesrećnikom, i on se već i oženio, a ja ostala samohrana, i to samo zato što je sud doneo nepravednu presudu, pa njemu dao pravo da može stupiti u drugi brak, a meni nije dao to pravo. Pa dabome da sam morala izgubiti parnicu kad mene ovako mladu…
DACA (iskašljuje se).
SOJA: …dali popovima u ruke, pa me cela Konzistorija razroko gleda. A i sam advokat, koji me je branio, kod kuće meni jedno govori a na sudu drugo, — pa onda dabome da sam morala izgubiti parnicu. Pa eto to sam htela, Živka, da te molim da se ta presuda ispravi: da dobijem pravo na udaju. Eto, sama vidiš, ja ne tražim bogzna šta, a što se pojedini iskašljavaju, baš mi je svejedno, jer što kažu: pas kašlje, vetar nosi.
KALENIĆ: Odista, to bi se moglo učiniti. Žena oseća potrebu da se uda, a smetaju joj neke formalnosti. Zapiši, ujka-Vaso, prija Soja da se uda bez formalnosti.
SOJA: Ništa više ja ne tražim.
ŽIVKA: A ti, teča-Jakove?
JAKOV: Pa, rekoh ti, Živka, ne ide mi što god počnem. Trebalo je dok sam bio mlađi da se školujem — pa nije išlo; bio sam i činovnik, pa — opet nije išlo; probao sam i da trgujem, pa i tu sve naopako. A uvek sam govorio sebi: „Čekaj, Jakove, mora doći tvoj dan!“ Pa velim, eto, došao je! Mislim, znaš, da mi izradiš kakvu koncesiju, da posečem na primer kakvu državnu šumu, — računam, znaš, kad mi sve drugo nije pošlo za rukom, koncesija još može da mi pođe za rukom.
KALENIĆ: To može odista da vam pođe za rukom, a državu to baš ništa ne košta. Nije država sadila šume, pa da joj je žao da se seku. Sasvim to može. Zapiši, ujka-Vaso: jedna državna šuma da se poseče, jer, naposletku, kakav bi to ministarski rođak bio ako ne bi imao prava bar jednu šumu da poseče.
ŽIVKA: A ti, Savo?
SAVA: Ja ću, Živka, ukratko da ti kažem. Molim te lepo, i kao rod rođeni, da mi izradiš državnu penziju.
ŽIVKA: Pa ti nisi nikad bio činovnik?
SAVA: Nisam!
ŽIVKA: I nisi nikad bio ni u kakvoj službi?
SAVA: Nisam!
ŽIVKA: Pa zašto onda da ti izradim penziju?
SAVA (ubeđeno): Pa tako, kao građaninu. Toliki svet ima penziju od države, pa zašto onda ne bih imao ja?
VASA: Pa jest, Savo, ama ti što imaju penziju služili su državu?
SAVA: Pa ja da sam služio državu, ne bi’ došao do Živke da tražim penziju, nego bi’ je tražio od države. A zašto je ministarka ako ni toliko ne može da izradi svome?
KALENIĆ: Stvar je već malo komplikovanija. Zapiši ti ujka-Vaso, teča Sava — penzija, a tetka Živka i ja razmislićemo da li se ta stvar može nekako udesiti. (Živki). Dozvolite mi sad, tetka, da vam i ja kažem svoj slučaj. Mene su pre godinu dana isterali iz službe. Nestala su neka akta iz moje fijoke i usled toga omelo se jedno izvršenje. Ne vidim šta sam ja tu kriv, jer, naposletku, akta su akta; izgubi se živ čovek, te neće akta? A, naposletku, nestajala su i ranije akta iz moje fijoke pa nikom ništa, ali sad se navrzao nekakav inspektor na mene, te mal’ me nije čak i pod sud stavio. Ali stvar je sad već bila i prošla i, kao što vidite, ja sam punu godinu dana strpljivo čekao da se zaboravi. Ja ne znam, možda se nije još zaboravilo, ali kad je sad već tetka Živka ministarka, može narediti da se zaboravi. I ja ništa drugo ne tražim nego da se popravi nepravda koja mi je učinjena, to jest da se ja vratim u službu. Samo, moram napomenuti da ja ne bih mogao pristati na obično vraćanje u službu, bez satisfakcije za učinjenu mi nepravdu. Morao bih se vratiti sa unapređenjem, kako bih i ja sa svoje strane zaboravio nepravdu koja mi je učinjena. Eto to je sve što ja tražim. Ujka-Vaso, zapiši, molim te: Pera Kalenić da se vrati u službu sa satisfakcijom. (Zaviruje u Vasinu knjigu). Jesi li zapisao „sa satisfakacijom“?
VASA: Jesam, de!
KALENIĆ: E sad dozvolite, tetka-Živka, da vam u ime cele familije blagodarim što ste nam saslušali želje i da vas zamolim da se svojski zauzmete i da ih ispunite. Kao što vidite, naše su želje skromne, a vi ste u mogućnosti da ih ispunite, pa zašto ne bi učinili radost svojoj familiji, te da vas se svi sa blagodarnošću sećamo.
ŽIVKA: Dobro, dobro. Ono što mogu, učiniću. Zašto da ne učinim?
KALENIĆ: E, onda, dozvolite da vam kažem zbogom, jer smo vas i suviše zadržali. (Ljubi joj ruke i svi se dižu).
ŽIVKA (seti se): Čekaj da vam dam moje vizit-karte za uspomenu. (Uzme sa stola kutiju i deli svakom redom). Evo, evo… pa to, onako, za uspomenu.
SOJA: Udenuću u ram od ogledala.
JAKOV: E hvala, baš ti hvala.
KALENIĆ: Molim vas, meni dajte dve.
SAVKA (pošto su svi primili vizit-karte): E, zbogom, Živka.
ŽIVKA: Pa de, de, ne budi nakraj srca!
DACA (ljubeći se): Pa gledaj bogati, Živka!
PANTA: Bog ti a duša ti, svrši mi to!
SOJA (ljubeći se): Učini mi, Živka, sevap je!
SAVA: Molim ti se, Živka, pa nemoj da zaboraviš!
JAKOV: Ti, pa bog! (Sve te rečenice, kao i one pri dolasku pretrpavaju se i upadaju jedna u drugu).
KALENIĆ (ljubeći joj ruke): Sad tek razumem moju pokojnu majku koja mi je pre dvadeset godina, na samrtnom času, rekla: „Sinko, ne ostavljam te samog u svetu; ako ti što u životu zatreba, javi se tetka-Živki ministarki, ona ti je rod!“
SOJA (cela gomila je već pošla prema vratima i oka za njima): Ako ništa ne bude od moje molbe, a ja ću da polažem maturu.
DACA: Položila si je ti čim si prohodala!
SOJA: Pas laje, vetar nosi! (One izlaze u svađi i čim cela gomila bude napolju te se vrata zaklope, čuje se vrisak i cika i larma onih koji razvađaju žene).
ŽIVKA (Vasi koji je zaostao): Trči, Vaso, potukoše se!
VASA: Beštije jedne! (Odjuri i sam).