Čin 4, Scena 10. ŽIVKA, VASA
ŽIVKA (otvara pismo i pregleda): Ko je ovo, bogati? Išarao potpis kao uskršnje jaje, ne mogu da mu pročitam.
VASA (uzme pismo): Rista!
ŽIVKA: Koji Rista?…
VASA: Pa taj, de, Nikaragua.
ŽIVKA: Samo mi on još treba na ovu muku. Šta hoće, bogati?
VASA (čita): „Poštovana gospođo Ministarka. Posle one neprijatnosti koja mi se desila u vašoj kući…“
ŽIVKA: A on što se zavlači kod sobarice!
VASA (nastavlja): „Ja uskraćujem sebi zadovoljstvo da vam lično dođem, utoliko pre što posle iznete bruke u današnjim novinama prestaje sama sobom i svaka mogućnost da postanem član vaše poštovane porodice.“
ŽIVKA: Ko mu pa i traži da postane član porodice! Nek ide bestraga! Eno mu njegove Nikarague, pa neka se tamo ženi!
VASA (čita dalje): „Kako je današnjim napisom u novinama izložen podsmehu moj trgovački ugled, pa možda doveden u pitanje i sam moj visoki položaj počasnog konzula, to pojmite što nisam žalio ni truda ni sredstava da saznam ime pisca, kako bih mogao pribaviti sebi satisfakciju. I uspeo sam najzad da ga saznam…“
ŽIVKA (nestrpljivo): Ko je, tako ti boga?
VASA: Čekaj, molim te.
ŽIVKA: Čitaj, čitaj brzo!
VASA (nastavlja): „I smatram za dužnost da vam ga saopštim…“
ŽIVKA (kipti od nestrpljenja): Ama ne zaobilazi, Vaso, nego čitaj ime!
VASA: O maj… kakva si!…
ŽIVKA: Preskoči sve drugo. Čitaj ime!
VASA: Evo de! (Čita). „Pisac je toga članka u novinama ujka Vasa…“
ŽIVKA (plane i nasrne na Vasu): Vaso, lopužo matora! Vaso, pijanduro!… Vaso… (Naleti i u besu čupa s njega sve što stigne).
VASA: Ama čekaj, brate, čekaj, de!… O majku mu, gde ću da poginem ni kriv ni dužan.
ŽIVKA: Pišeš članke, je li, pseto gadno; aluzija, je li… (Dočepa stolicu). Sklanjaj mi se s očiju, jer ćeš sad poginuti, svinjo pijana!…
VASA: Ama, Živka, pobogu, stišaj se i čekaj da ti pročitam do kraja!
ŽIVKA: Pročitao si ti meni ono što mi je trebalo pročitati.
VASA: Ama smiri se, tako ti boga… Otkud ja da pišem, ni na pamet mi nije palo. Zar ja zbog nepismenosti otpušten iz državne službe, pa da pišem članke, i to još aluzije…
ŽIVKA: Jesi, jesi, Vaso, poznajem ja tebe dobro, matora lopužo!
VASA: Pusti me, molim te, da ti pročitam do kraja.
ŽIVKA: Čitaj, ’ajde čitaj!
VASA: Hoću, samo, molim te, ostavi tu stolicu! Ne umem da čitam kad držiš stolicu!
ŽIVKA: Čitaj!
VASA (čita): „Pisac je toga članka ujka Vasa, odnosno onaj gospodin koji se meni predstavio kao ujka Vasa, a to je vaš rođeni zet…“
ŽIVKA (ispusti stolicu): Šta kažeš?
VASA (ponavlja): „A to je vaš rođeni zet!“
ŽIVKA (zgranuta): Ama šta kažeš, tako ti boga?
VASA (opet čita): „A to je vaš rođeni zet!“
ŽIVKA: Ju, ju, ju, ju, sad će me strefiti. Zet, zet, izetio se on dabogda nikakav! Jaoj, proklet bio majci i ovoga i onoga sveta. Kuću mi ocrni, obraz mi oduze, oduzela mu se dabogda ruka kojom je napisao ono.
VASA: Smiri se, bogati!
ŽIVKA: Kako da se smirim kad mi je iskidao sve živce: isekao mi život kao faširano meso. Kako da se smirim, smirio se on dabogda nikakav! (Plane). Vaso, daj mi pušku; čuješ li, pušku mi daj da ubijem skota. Pušku mi daj… ili nemoj…
VASA: Pa dabome da neću!
ŽIVKA: Idi, idi mi kupi mišomor. Čuješ li šta ti kažem, idi mi kupi mišomor!…
VASA: Što će ti, pobogu Živka, mišomor?
ŽIVKA: Hoću da ga otrujem, hoću kao pacova da ga otrujem!
VASA: Ostavi se, bogati!… Ne biva to! Nemoj tako da govoriš. Nego lepo i pametno da smislimo. Ja mislim, Živka, da ti njega prosto optužiš.
ŽIVKA: Koga?
VASA: Zeta!
ŽIVKA. Pa drugi da mu sudi, je li? A, to ne hoću ja da mu sudim ja razumeš li? Što ga snađe, od moje ruke da ga snađe!
VASA: Pa dobro, ali kako, šta misliš da uradiš?
ŽIVKA: Proteraću ga, tražiću još ovoga časa da se protera!
VASA: Je l’ u Ivanjicu?
ŽIVKA: Ama kakvu Ivanjicu! Preko granice, razumeš li, preko granice, kao što se skitnice i kockari proteruju. Eto, to ću ja njemu, i to odmah, nijednog sata mu neću dati da se skrasi, proteraću ga majci… odmah dabome, odmah… (Uzme slušalicu). Molim 407… da 407…!
VASA: Šta ćeš?
ŽIVKA: Tražim Simu!… Jesi ti, Simo? Ovde Živka. Slušaj, Simo, što ću ti reći: ako si vlast i ako si ministar, a ti odmah učini kako ti kažem, a ako si mandarin… (Zastane i sluša menjajući boju u licu). Vaso, ’odi ti ovamo na telefon, nešto psuje i grdi, ne razumem ga… Ništa ga ne razumem. Da li to zvrji telefon, ili meni nešto zvrji u ušima… Ništa ga ne razumem. ’Odi, bogati! (Daje mu slušalicu).
VASA (uzme): Ja sam ovde, zete, Vasa… Jest! Živki nešto zvrji… reci meni… (Sluša).
ŽIVKA: Šta kaže?…
VASA (mane rukom da ćuti).
ŽIVKA: Ama šta kaže, bogati?
VASA (ostavi slušalicu i vrti glavom): Ljuti se, mnogo se ljuti.
ŽIVKA: Pa šta mu nisi kazao da se i ja ljutim?
VASA: I rekao ti je da ga ostaviš na miru i da se okaneš tvojih budalaština.
ŽIVKA: Šta kaže?
VASA: I kaže ti da si ga užasno osramotila onim što je izašlo u novinama.
ŽIVKA: Pa nisam ja to pisala.
VASA: I kaže, biće kroz koji čas ministarska sednica. Ministar unutrašnjih dela mu je saopštio da će se na sednici govoriti o tome.
ŽIVKA: O čemu?
VASA: Pa o tome što je izašlo u novinama.
ŽIVKA: More, šta me se tiče šta će oni da razgovaraju, nego što ti njemu nisi kazao…
VASA (preseče je): Čekaj, molim te. Još nešto mi je kazao. Veli: boji se da i njegov položaj nije doveden u pitanje, jer je ovaj današnji napis izazvao negodovanje i na najvišem mestu, i sve su kolege, ministri, vrlo neraspoloženi.
ŽIVKA: Šta kaže?… Kakav položaj u pitanju? Samo neka proba. Idi, Vaso, na telefon pa mu reci: ako da ostavku, da mi slobodno ne dolazi kući. Ako su njegove kolege neraspoložene, neka oni dadu ostavke. Svi neka dadu ostavke, ali on da se nije usudio!… Tako mu reci!…