Čin 3, Scena 12: ČEDA, ŽIVKA
ČEDA (ulazi vrlo ozbiljno, klanja se još s vrata): Imam li čast s gospođom ministarkom?
ŽIVKA (prezirući ga i ne okrećući glavu): Da. Izvolite sesti!
ČEDA: Blagodarim. Ja vas molim da me izvinite što sam uzeo slobodu uznemiriti vas…
ŽIVKA: Šta ste radi, gospodine?
ČEDA: Ja dolazim, gospođo, po jednom vrlo delikatnom poslu, pa bih vas molio da me pažljivo saslušate.
ŽIVKA: Molim, izvolite govoriti!
ČEDA: Vidite, gospođo, život je neobično komplicirana pojava. Priroda je sazdala bića ali nije utvrdila zakone o međusobnim odnosima tih bića, već je dozvolila da se ovi samosvojno, pod ovakvim ili onakvim prilikama ili okolnostima, stvaraju i razvijaju; te stoga nisu to više puki slučajevi već normalne pojave, sukobi odnosa, koji se tako često javljaju u ovome ili onome obliku.
ŽIVKA: Mislite li vi, gospodine, da držite predavanje, ili imate što da mi kažete?
ČEDA: Izvinite, gospođo, ali je ovaj uvod bio neophodan pre no što pređem na samu stvar.
ŽIVKA: Dakle, molim vas, pređite odmah na samu stvar.
ČEDA: Stvar je u ovome, gospođo: Ja imam jednoga prijatelja, mladoga čoveka i čoveka od budućnosti. On je rad da se ženi i meni je poverio, moleći me da mu budem provodadžija. On je uveren da ću ja njegovu stvar iskreno zastupati i zato mi je poverio.
ŽIVKA: Ali šta se mene tiče vaš prijatelj i vaš provodadžiluk!
ČEDA: Odmah ću vam to objasniti. On je dugo i dugo razmišljao o ženidbi i nije mogao lako da se odluči. Uvek mi je govorio: „Ako se već rešim da se ženim, uzeću samo zrelu žensku.“
ŽIVKA: Pa dobro, nek uzme ako hoće i zrelu žensku, ali što vi meni sve to kazujete?
ČEDA: Gospođo, on je ludo zaljubljen u vas.
ŽIVKA: Šta kažete?…
ČEDA: On veruje da ste vi zreli…
ŽIVKA (skoči): Čedo!
ČEDA: On me je danas sa suzama u očima preklinjao: „Gospodine Čedo, vi ste u toj kući poznati, idite i zaprosite gospa Živkinu ruku za mene!“
ŽIVKA (jedva uzdržavajući se od uzbuđenja): Čedo, umukni, Čedo!
ČEDA: Ja sam mu lepo rekao: „Ali gospođa je udata!“ a on veli: „Ne smeta ništa, danas se mogu i udate žene udavati!“ Govorio sam mu zatim: „Ali to je poštena žena!“
ŽIVKA (drekne): Pa i jesam!
ČEDA: I ja sam mu to kazao, ali on kaže: „Da je poštena, ne bi ona primala ljubavna pisma od mene!“
ŽIVKA (njen gnev prelazi u bes): Kuš! Ubio te bog da te ubije, pseto lajavo! Da nisi više pisnuo, ili ću te stolicom po glavi!
ČEDA: A ja njemu kažem: „Znam, gospodine Ninkoviću, da ste joj pisali ljubavno pismo, čitao sam ga!“
ŽIVKA: Koj ga je čitao?
ČEDA: Pa ja!…
ŽIVKA (plane): Napolje!
ČEDA (ustaje): Dakle, šta da kažem mladoženji?
ŽIVKA: Neka ide do đavola i on i ti!
ČEDA: On bi želeo doći na viđenje.
ŽIVKA: Vala, jesi li čuo, Čedo, ne bila ko sam ako ti ne odeš na viđenje u Ivanjicu.
ČEDA: Vrlo rado, zašto ne! Samo pre toga idem gospodinu ministru Simi Popoviću da ga zamolim da ostavi ženu pošto joj se ukazala prilika za udaju.
ŽIVKA: Makni mi se s očiju ako hoćeš da ti se ne ukaže lepa prilika!
ČEDA: Ja vas molim, umirite se, gospođo! Život je, vidite, veoma komplikovana pojava. Priroda je sazdala bića, ali nije utvrdila i zakone međusobnih odnosa tih bića…
ŽIVKA (u krajnjem besu dohvati sa stola knjige, kutije, buket, zvonce, jastuk sa stolice i sve što joj dođe do ruku, i gađa ga vrišteći). Napolje, vucibatino, napolje!
ČEDA (pokloni se zvanično na vratima i ode).
ŽIVKA (padne umorna i uzbuđena u naslonjaču pa kad se malo povrati, skoči i ode levim vratima): Daro, Daro, Daro!