Čin 2, Scena 4: ŽIVKA, ČEDA
ČEDA (kad su ostali sami): Ja sam se rešio, majka, da definitivno uredim stvar.
ŽIVKA: Vrlo dobro, a i ja sam se baš rešila da definitivno uredim stvar.
ČEDA: Ja sam, dakle, rešio da vi još danas razgovarate sa ocem…
ŽIVKA: Čekaj, čekaj da ja prvo tebi kažem šta sam ja rešila. Ja sam, vidiš, dragi moj zete, rešila da uzmem moju ćerku natrag.
ČEDA: Kako da je uzmete natrag?
ŽIVKA: Tako, da se ti lepo i ljucki izvučeš iz ove kuće, i da ostaviš ženu.
ČEDA: Kako, molim vas?
ŽIVKA: Pa tako de, šta se iščuđavaš. Da napustiš ženu, i ona tebe da napusti.
ČEDA: Tako! A zašto to, moliću?
ŽIVKA: Tako! Nije ona za tebe. Ona je sada sasvim drugo nešto nego što je bila kada si je ti uzeo za ženu.
ČEDA: Je l’ te? Gle, molim vas, ko bi to rekô?!
ŽIVKA: I ona sad može da nađe mnogo bolju priliku nego što si ti!
ČEDA: Kako, molim?… Recite to još jedanput.
ŽIVKA: Ama, šta se ti tu vazdan iščuđavaš. Mogu da nađem za nju bolju priliku, pa eto ti.
ČEDA: Tako! E, sad razumem!
ŽIVKA: Pa nema tu, brate, šta da se buniš. Evo, razmisli sam šta si ti i ko si ti: jedna obična vucibatina…
ČEDA (uvređeno): Gospođo ministarka!…
ŽIVKA: Ama de, mi ovo razgovaramo prijateljski i familijarno, i ja tebi to sasvim familijarno kažem da si vucibatina. Jer, eto, šta si ti svršio, — ništa. Niti imaš škole, niti znaš jezike; triput si dosad otpuštan iz službe. Zar nije?
ČEDA: Dozvolite…
ŽIVKA: Hoćeš da kažeš: kad si takav, što smo dali dete za tebe. E pa tako, vidiš, zakačio si se za nju, a mi tada nismo bili bogzna šta, a devojka zamakla u godine a zaćorila, pa eto tako sludovasmo. Bilo što je bilo, šta ćeš mu, ali — ako se stvar može popraviti, treba je popraviti.
ČEDA: Ama koga da popravite?
ŽIVKA: Tebe ne, ne boj se!… Nego stvar… Zato sam ja i smislila da mi tebe najurimo.
ČEDA: Tako! A to ste vi smislili?
ŽIVKA: Ja, dabome! Tebe da najurimo, a Daru da udamo kao što joj priliči.
ČEDA: Divan plan. Istina, račun je napravljen bez krčmara, ali svejedno. A šta bi vi, gospođo ministarka, rekli kad bih ja vama rekao da ne pristajem na sve to.
ŽIVKA: Pa ti, ako si pametan čovek, i ako zrelo razmisliš, uvidećeš i sam da je ovako za tebe bolje. Mogao bi čak da dobiješ klasu ako se lepo i familijarno sporazumemo.
ČEDA: Ja ne prodajem ženu za jednu klasu.
ŽIVKA: Pa dobro de, kad si baš zapeo, neka bude dve klase.
ČEDA: Ama, kako vi to, kao da smo na vašaru. Molim vas, recite vi meni, mislite li vi ozbiljno sve ovo što govorite?…
ŽIVKA: Pa ozbiljno, dabome! Ovaj zubni lekar kod koga sam nameštala zub primio se za provodadžiju i već je razgovarao sa čovekom.
ČEDA: Ama kako to, kod mene živog, pa već razgovarao sa čovekom?
ŽIVKA: Bogami, pravo da ti kažem, neću ja za tvoju ljubav da ispustim ovako lepu priliku.
ČEDA: Glete, molim vas! A sme li se bar znati ko je taj budući zet?
ŽIVKA: Počasni konzul.
ČEDA: Kako?
ŽIVKA: Tako, počasni konzul Ni… Čekaj, molim te. (Vadi iz tašne jedno ceduljče i čita): Počasni konzul Nikarague.
ČEDA: Gospode bože, ko vam je to opet?
ŽIVKA: Čovek iz diplomacije i onako od reda, kao što i priliči jednoj ministarskoj ćerki.
ČEDA: E, to mi je milo! A šta je inače taj Nikaragua?
ŽIVKA: Koj Nikaragua?
ČEDA: Pa taj vaš budući počasni zet?!
ŽIVKA: Kako šta je, pa konzul!
ČEDA: Ama počasni konzul. Ne može se tek od toga živeti. Ko je još od počasti živeo? On mora imati i neko zanimanje?…
ŽIVKA: Pa inače je kožarski trgovac.
ČEDA: Uf, ala to nešto smrdi.
ŽIVKA: Nego kao ti, što niti smrdiš niti mirišeš. Kamo sreće da si ti kožarski trgovac!
ČEDA: Ono, kako vašem Raki trebaju svake nedelje nova pendžeta, bilo bi odista dobro.
ŽIVKA: Gledaj ti svoja pendžeta!
ČEDA: A je l’ te, molim vas, smem li znati kako je ime Nikaragui?
ŽIVKA: Ama kakav Nikaragua, ubio te bog!
ČEDA: Pa taj naš zet.
ŽIVKA: A, za njega pitaš. Ime mu je Rista Todorović.
ČEDA: Dakle, Rista? E, to je lepo, to je odista lepo. A velite, zubni lekar provodadžija?
ŽIVKA: Pa jeste, on!
ČEDA: Slušajte, pa poručite provodadžiji da dođe k meni da progovorimo. Recite mu: vrlo ćemo se lako sporazumeti, jer smo od istog zanata, i ja znam da vadim zube.
ŽIVKA: Ti?
ČEDA: O, te još kako! Prednjake vadim po nekoliko odjedanput, a kutnjake po jedan, ali kad jedan izvadim, sve ostale zaljuljam. Pa zato baš i kažem, recite vašem zubnom lekaru nek dođe k meni.
ŽIVKA: Nije potrebno, jer stvar je već potpuno uređena. Danas će već doći mladoženja na viđenje sa devojkom.
ČEDA: Ama kojom devojkom?
ŽIVKA: Pa sa tvojom ženom.
ČEDA: I doći će ovamo Nikaragua da je gleda?
ŽIVKA: Razume se!
ČEDA: E, to je lepo! Slušajte, pa treba kazati devojci da se obuče. A šta mislite, treba li i ja da se obučem?
ŽIVKA: Ama šta ćeš mi ti! Udaj se ti za tvoj račun, ako ti treba, a nas ostavi na miru.
ČEDA: Sasvim pravo kažete, ja ću se udati za svoj račun! (Ščepa šešir). Ja ću vas zvati u svatove! (Ode naglo).