Čin 3, Scena 3: VASA, ČEDA
VASA (vidi na stolu kutiju sa cigaretama, vadi i trpa u svoju tabakeru).
ČEDA: Dobar dan, ujače! Zvali ste me?
VASA: Da, imam s tobom važan razgovor.
ČEDA: Je l’ to kao izaslanik gospođe ministarke?
VASA: Nije kao izaslanik, nego kao ujak.
3ar joj nisam ujak?
ČEDA: Jeste!
VASA: E pa?
ČEDA: Šta je to, dakle, tako važno što, u ime vaše sestričine, imate da razgovarate sa mnom?
VASA: Tebi je poznato već šta namerava Živka sa Darom. Moraš i sam priznati, majka je, a ima to jedino žensko dete, pa mora misliti na to kako će da je zbrine.
ČEDA: Kako da je zbrine?
VASA: Pa tako, da je zbrine. Ti vidiš i sam, pametan si čovek. Dara nije više dete, prešla je, otkada, dvadesetu godinu, pa vreme je da se misli na njenu udaju.
ČEDA: Ama, kakva udaja, pobogu čoveče! Pa zar nije ona već dve godine udata za mene?
VASA: Jeste, ne kažem da nije. Vidiš, ja sam takav karakter da nikad neću reći da nije ono što jeste. Samo…
ČEDA: Šta samo?
VASA: Mi tu udaju ne računamo.
ČEDA: Kako ne računate?
VASA: Pa tako, brate. Igramo, recimo, ja i ti tablaneta, je li? Odigramo jednu partiju, a ja ti kažem: Znaš šta, Čedo, ’ajd ovu partiju da ne računamo, nego da počnemo ispočetka.
ČEDA (pravi se ubeđen): A, tako?!…
VASA: Pa tako, dabome!
ČEDA: I ova partija tablaneta što je igram ja već dve godine ne vredi ništa?
VASA: Uzmi sunđer, ukvasi ga i izbriši tablu, eto ti! Razumeš li me sad?
ČEDA: Razumem, kako da ne razumem!
VASA: Pa eto, to sam, vidiš, hteo s tobom da razgovaram. Ti si, brate, pametan i, onako, razborit čovek, pa ćemo se lako sporazumeti.
ČEDA: Ja se nadam.
VASA: Prvo i prvo, kaži ti meni, brate: šta će tebi žena? Kad zrelo razmisliš, videćeš i sam da ti to nije tako potrebna stvar. Razumem da kažeš: treba mi kuća, — dobro; ili da kažeš: treba mi fijaker, — dobro i to; ili recimo: treba mi zimski kaput. Sve to razumem, ali: treba mi žena, to, pravo da ti kažem, ne mogu da razumem.
ČEDA: Pa jest što kažete… U vašim godinama.
VASA: More, dok sam bio mlađi, još manje mi je trebala.
ČEDA: I to je istina.
VASA: Pa dabome da je istina, i zato, vidiš, pitam ja tebe kao pametnog čoveka: šta će tebi žena?
ČEDA: Sasvim, sasvim, nije mi potrebna.
VASA: Dabome da nije.
ČEDA: Pravo kažete. Jedino, pitam ja vas, ujka-Vaso, da vi meni objasnite: šta će Nikaragui žena?
VASA: Kakvom Nikaragui?
ČEDA: Pa onome što treba da uzme moju ženu. Vidite, ja se samo to pitam: šta će njemu žena?
VASA (malo u zabuni): Njemu? Pa, kako da ti kažem: ima, znaš, ljudi koji uzimaju i ono što im ne treba. Ima takvih ljudi.
ČEDA: Ima!
VASA: Ali ti, dabome, ti nisi od tih ljudi. Ti si pametan čovek i, ako ćeš da me poslušaš, najbolje je, brate, da ostaviš ženu. Ne treba ti žena, je li, — to i sam kažeš; e, pa kad ti ne treba, ti je ostavi. Eto vidiš, to sam imao u ime Živkino da te pitam: hoćeš li da ostaviš ili nećeš?
ČEDA: Dakle to je sve što ste imali, u ime gospa-Živkino, da me pitate?
VASA: To, i ništa više!
ČEDA: E, pa recite gospa-Živki da neću da je ostavim.
VASA (iznenađen): Nećeš? E, jesi li čuo, tome se nisam nadao od tebe. Ja sam tebe, brate, smatrao za pametna čoveka. A, čekaj, nisam ti još ni kazao sve. Kazala mi je Živka još i ovo: ako lepim ostaviš ženu, ti ćeš, prijatelju, dobiti kao nagradu klasu. Zamisli, dobićeš klasu! I eto, vidiš, imaš da biraš šta više voliš: ženu ili klasu?
ČEDA: Ja bih najviše voleo ženu s klasom.
VASA: Rotkve tebi strugane, ti hoćeš lubendinju?
ČEDA: Čekajte, nisam vam sve ni kazao. Još više bih voleo ženu sa dve klase.
VASA: Uha! Pa ti, ako tako poteraš da licitiraš, možeš mi još reći da bi voleo dve žene sa četiri klase. Ne biva to, prijatelju! Što ne biva, ne biva! Nego, slušaj ti mene, pa lepo i zrelo razmisli. Vidiš: ženu možeš uvek da dobiješ, a klasu bogme ne, a svaki pametan čovek gleda da ščepa najpre ono do čega se teže dolazi. Zar ne? Pa onda, ti si, brate, i praktičan čovek, ti se nećeš zanositi teorijama. Jer, kad zrelo razmisliš: žena — to je teorija, a klasa — to je, brate, praksa. Je li tako?
ČEDA: Slušajte, ujka-Vaso, ja sam vas slušao od početka do kraja i čuo sam sve što ste imali da mi kažete… Ja vas, ujače, neobično cenim i poštujem, pa zato ću prema vama biti iskren i reći ću vam, razume se u poverenju, na što sam se odlučio. Ja sam se dakle rešio: onome zubnome lekaru, provodadžiji, da saspem zube u grlo; Nikaragui da odrežem uši, a vama, dragi ujače, da razbijem nos!
VASA: Čedo, sinko, ti me iznenađuješ, jer ne uviđam da moj nos ima ma kakve veze sa celim tim pitanjem.
ČEDA: A vi onda nemojte ga gurati u poslove koji vas se ne tiču.
VASA: Lepo, lepo, evo ja se, ubuduće, neću mešati. Samo onda nemoj da požališ ako ti se desi štogod što ne želiš.
ČEDA: A i na to ste pomišljali?
VASA: Nismo pomišljali, ali znaš kako je, najbliži sam Živki, pa koga će da zapita za savet ako neće mene. A ja joj, kao čovek koji ima iskustva za te stvari, kažem: „Znaš šta, Živka, premesti ti tu bitangu u Ivanjicu pa da vidiš kad vrisne.“
ČEDA: To ste joj dakle vi savetovali?
VASA: E, pa ko bi drugi, ona se toga ne bi setila.
ČEDA: Pa dobro, ujače, onda kupite vi još danas flaster za nos, a ja ću da spremim kufere da putujem sa ženom u Ivanjicu.
VASA: Kad bi Dara bila luda pa da ide: otac joj ministar, a ona da ide u Ivanjicu.
ČEDA: Slušajte vi, gospodine. Idite zovite ovamo vašu sestričinu, gospođu ministarku, da prečistimo već jednom taj račun.
VASA: E, to ne može! Pre svega, naredila mi je Živka da ti saopštim da ona od ovoga trenutka tebe ne smatra za svoga zeta; s tobom ne želi više ni da razgovara kao sa zetom i, ako imaš što s njom, možeš doći samo kao stranac, podneti preko mlađih vizit-kartu i moliti je da te primi — i samo zvanično da razgovaraš sa njom.
ČEDA: Tako je poručila? Nije li vam kazala treba li da metnem i cilinder?
VASA: I cilinder, dabome.
ČEDA: I rukavice, izvesno?
VASA: Razume se, i rukavice.
ČEDA: Vrlo dobro, onda recite joj idem da se obučem pa ću joj se javiti. (Ode).