Čin 2, Scena 3: PREĐAŠNJI, GĐA ŽIVKA
ŽIVKA (dolazi spolja pod šeširom, a za njom jedan fotografski šegrt nosi preko ruke haljinu uvijenu u beli čaršav): Metni ovde!
ŠEGRT (ostavi haljinu preko stolice).
ŽIVKA: Tako, sad možeš ići!
ŠEGRT (ode).
DARA: Gde si, bogati, nosila tu novu haljinu?
ŽIVKA: Fotografisala sam se; dvanaest kabinet i jedna velika za izlog. A bila sam i kod zubnog lekara. Je li me tražio ko?
ČEDA: Donete su vizit-karte.
DARA: Zaboga, majka, šta će ti šest stotina?
ŽIVKA: Kako šta će mi? Tolika familija pa moram svakom da dam za uspomenu i inače, potrošiće se to za tri godine. Je l’ te, deco, a primećujete li vi štogod na meni?
ČEDA: Ništa…
ŽIVKA: A kad se nasmejem? (Smeje se).
ČEDA: Zlatan zub.
DARA: Zaboga, mama, pa tebi je taj zub bio potpuno zdrav.
ŽIVKA: Pa bio je zdrav, dabome.
DARA: Pa što si navukla zlato na njega?
ŽIVKA: Nego! Kakvo je to pitanje? Zar gospa Draga ima zlatan zub; zar gospa Nata ima dva zlatna zuba, pa čak i gospa Roksa protinica ima zlatan zub, a ja da ga nemam.
ČEDA: Pa da, otkud ima smisla to: ministarka, a da nema zlatan zub!…
ŽIVKA: Pa dabome! Kad dođe tako neko otmeniji u posetu, pa se u razgovoru nasmejem, a mene čisto sramota.
ČEDA: Sasvim!
ŽIVKA: Ne znam samo da l’ bi lepo stajalo da i s desne strane napravim jedan zub?
ČEDA: To bi lepo bilo zbog simetrije.
ŽIVKA: Niko me na telefonu nije tražio?
ČEDA: Jeste. Neki dr Ninković.
ŽIVKA: Je l’ rekô da će doći?
ČEDA: Jeste.
ŽIVKA: Baš dobro!
DARA: Ko ti je to opet?
ŽIVKA: Sekretar ministarstva spoljnih poslova. Daro, dete, odnesi, bogati, tu haljinu, metni je u orman. Čekaj. Ponesi i šešir. (Skida). I onako imam sa tvojim mužem da progovorim reč-dve.
ČEDA: Vrlo dobro, i ja imam s vama da razgovorim reč-dve.
DARA (uzme haljinu sa stolice i šešir pa odlazi).