Čin 4, Scena 7. VASA, PREĐAŠNJI
VASA (donosi paket novina i stavlja na stolicu): Evo, još ovo sam kupio, ali — nema više. Razgrabio se ceo današnji broj.
ŽIVKA: Pa, razgrabio se, dabome, kad vi niste bili vredni.
VASA: Eh, nismo bili vredni! Eto, sa ovim što sam doneo kupio sam sto i sedamdeset brojeva.
PERA: A ja trista i šest.
VASA: Eto!
ŽIVKA: A jesi li bio vredan da raspitaš ko je pisao?
VASA: Bogami. Živka, raspitivao sam, na sve strane raspitivao, i ne možeš doznati, pa to ti je!
PERA: I ja sam raspitivao, pa ne može.
VASA: Palo mi je na pamet, ako može nekako, što kaže onaj naš novi rođak, da se dozna preko ženske linije.
ŽIVKA: Kako misliš?
VASA: Pa ako je urednik ženjen, on je svojoj ženi izvesno kazao ko je pisao, i onda, treba raspitati koja je gospođa njena najbolja prijateljica, jer ona je izvesno njoj kazala pa onda da raspitamo koja je prijateljica te prijateljice
ŽIVKA: Uha!
PERA: Pa ipak, gospođo, tako ćemo još najpre saznati…
ŽIVKA: E pa, ’ajde, gospodine Pero. Uhvatite tu žensku liniju, pa saznajte. Ali samo što pre, što je moguće pre, jer gorim od nestrpljenja; ugušiću se od nestrpljenja dok ne saznam. A kad saznam, lele majci, taj će zapamtiti. ’Ajde, ’ajde, požurite, gospodine Pero!
PERA: Molim! (Ode).