Čin 2, Scena 13: ANKA, ČEDA
ANKA (gleda za njom iznenađena. Zatim prilazi ogledalu i, kvaseći prste na usnama, doteruje obrve i udešava frizuru).
ČEDA (dolazi spolja): E, a šta vi tu na ogledalu radite?
ANKA (koketno): Pa doterujem se, gospodine!
ČEDA: E ako, ako!
ANKA: Pa, zaboga, mlada sam, treba valjda i ja da se kome dopadnem?
ČEDA: Razume se.
ANKA: Gospodin, na primer, nije nikad ni obratio pažnju na mene.
ČEDA: Ama šta ja imam da obratim pažnju na vas?
ANKA: Bože moj, pa muško ste!
ČEDA: Znam ja da sam muško, samo…
ANKA: A znate već kako se kaže: muški su svi jednaki.
ČEDA: Tako je, Anka, samo vi morate znati da sam ja čestit čovek.
ANKA: Pa meni su ti čestiti ljudi najviše i dosadili u životu.
ČEDA: To vam verujem. Al’ ja, znate, nisam baš potpuno čestit.
ANKA (vrlo koketno): To bi’ i ja rekla. (Podmeće mu se).
ČEDA: Hm! Hm! (Pomiluje je). Vi ste, Anka, danas nešto neobično raspoloženi prema meni.
ANKA: Sanjala sam vas, jaoj, da znate kako sam vas lepo sanjala.
ČEDA: Znate šta, Anka, vi ćete mi taj san docnije ispričati, sad sam momentalno u takvim prilikama da mi je java preča od snova. Nego, deder vi, dušo moja, vidite je li tu gdegod moja žena. Hteo bih da razgovaram s njom.
ANKA: Hoću, samo, je l’ te, pristaćete da vam ispričam san?
ČEDA: Razume se!
ANKA (polazeći): Verujte, vrlo je interesantan san. (Ode).