Čin 2, Scena 10. ŽIVKA, VASA
ŽIVKA (zadovoljno seda u fotelju).
UJKA VASA (dolazi spolja): Dobar dan, Živka.
ŽIVKA: O, to si ti, Vaso, otkud ti?
VASA: Kako otkud ja? Pa ko će da ti dođe ako neću ja! Baš sad usput sretnem gospa-Vidu, prija-Draginu svekrvu, pa mi veli: „A što ste se vi tako poneli, gospodine Vaso, zato valjda što ste ministarska familija!“
ŽIVKA: A šta imaš ti da se poneseš?
VASA: E, pa kako šta imam! Ujak sam ti, najbliži sam ti, pa dabome i mene zbog tebe čestvuju. Znaš li, Živka, sedimo tako u kafani, pa ustanem pa kažem: „Odoh ja malo do moje sestričine, ministarke, na jednu kafu!“ A oni oko stola svi skidaju kapu: „Zbogom, gospodin-Vaso!“ „Prijatno, gospodin-Vaso!“ „Hoćemo li se videti sutra, gospodin-Vaso?“ A meni, pravo da ti kažem, milo i onako prijatno mi kao da me neko golica po trbuhu.
ŽIVKA: Pa jest, može da bude prijatno!
VASA: Ama otkad ja čekam da neko iz naše familije onako… kako da kažem… da odskoči, brate, da se čuje, da se vidi i da se proslavi. Zar tolika familija pa niko, gde bi to bilo! Mislio sam da će pre odskočiti Jova pop-Arsin. Bio je bistro dete i imao je onako nečeg gospockog na sebi. I sećam se baš, uvek sam govorio: „Ovaj će naš Jova daleko da dotera!“ Ali on, eto, ode na robiju. Pa onda polagali smo velike nade i na Hristinu tetka-Dacinu. Bila je lepa i nekako rođena za veliku gospođu. I lepo je učila škole, ali — pomete se nekako. Deveti joj mesec pao baš u vreme kad je trebala da polaže maturu. I posle toga gotovo da dignem ruke, kad jednog dana, ti odskoči i uskoči u ministarke. Alal joj vera, Živki, rekô sam mojoj Kati. Kažem ja da neko iz naše familije mora da ode visoko.
ŽIVKA: Pa jeste, samo ne vidim šta ima od toga familija što sam ja ministarka?
VASA: Bože, Živka, kako to govoriš! Pa zar ti ne misliš malo da pogledaš i na svoju familiju?
ŽIVKA: Kako da pogledam?
VASA: Tako, da je zbrineš! Pa zašto si postala ministarka ako nećeš svoju familiju da zbrineš. Nije da kažeš da je to neka velika briga i da se ne može. Nikoga nemaš koji bi mogao biti državni savetnik, ili vladika, ili tako nešto: nego sve tako nešto, sitne želje, sitni zahtevi, pa je pravo, Živka, da ih zbrineš!
ŽIVKA: Taman, gde ću ja toliko njih zbrinuti!
VASA: Nemoj tako, Živka; slušaj ti mene što ti kažem. Jer upamti ovo: niko te na svetu ne može tako ocrniti kao familija; niko te na svetu ne može nagrditi, naogovarati i olajati kao što može familija. Kažu: opasno je kad koga dočepaju novine; more, kakve novine, nisu one ni izdaleka tako opasne kao familija. Zato, znaš, bolje je dobro sa familijom. Pa naposletku i red je. Svaki ministar zbrine najpre svoju familiju, pa tek onda državu. Pa, naposletku, i preča mu je familija od države.
ŽIVKA: A zar ti misliš, bogati, da ja celu našu familiju uzmem na vrat?
VASA (vadi jednu cedulju): Pa i nema nas baš tako mnogo. Evo, ja sam napravio i spisak, pa nema nas više od devetnaest.
ŽIVKA: Kakvih devetnaest, pobogu, Vaso, pa to čitava vojska. Koga si, bogati, sve upisao?
VASA (čita): Tetka Savka.
ŽIVKA: E, već ta tetka Savka, pozajmila mi dvesta dinara pa mi se ovde popela. Vratiću joj tih dvesta dinara, pa eto, to je dosta za nju učinjeno.
VASA (čita): Prija Soja.
ŽIVKA: Nju briši. Ona je rekla za mene da sam alapača.
VASA: Pa nemoj tako, Živka; to je rekla pre, dok nisi bila ministarka, a sad, evo ja te uveravam, ne bi tako nešto za živa boga kazala. A posle, i nemoj tako da meriš reči u familiji. Eto, i ti si za mene pre rekla da sam kafanski klupoder i lopuža, al’ vidiš, ja to nisam primio k srcu. Nisam ti, istina, zbog toga dolazio u kuću, ali čim si postala ministarka, ja sam prvi dojurio da ti čestitam.
ŽIVKA: A koga si još zapisao?
VASA: Tetka Daca i njena ćerka Hristina.
ŽIVKA: Je l’ ona što je položila maturu?
VASA: Jeste.
ŽIVKA: Pa šta ona hoće? Položila je ispit, pa neka joj je nazdravlje.
VASA (čita): Jova pop-Arsin.
ŽIVKA: To je onaj s robije?
VASA: Jeste (Čita). Pera Kalenić.
ŽIVKA: Ko ti je to opet?
VASA: Ja ga ne poznajem, ali on kaže da nam je rod.
ŽIVKA (ponavlja u sebi): Pera Kalenić? Pravo da ti kažem, nikad nisam čula da nam je neki Pera Kalenić rod.
VASA: Ni ja, Živka, ali on veli: „Ujka Vaso mi smo rod.“
ŽIVKA: Ama je l’ to rod otkako sam ministarka, ili je i ranije bio?
VASA: Nikad ga ranije nisam ni čuo ni video.
ŽIVKA: Pa dobro, ujka-Vaso, šta ti hoćeš sad sa tim spiskom?
VASA: Pa da ih primiš, Živka.
ŽIVKA: Koga?
VASA: Pa familiju. Da ih primiš, da ti svaki kaže svoju želju i da vidimo šta može da se učini. Svi se žale kako su ti dolazili pa nećeš da ih primiš.
ŽIVKA: Ama zar ceo taj spisak da primim? Pa to mi treba deset dana samo na to, a imam toliko posla da nemam kad ni čestito da ručam.
VASA: A trebalo bi da ih primiš. Ako ne može drukče, a ja, ako hoćeš, da ih skupim, pa sve najedanput da ih primiš. Eto to ako hoćeš?
ŽIVKA: Pa to bi još i moglo. Samo, da se oni ne nađu uvređeni što ću tako u gomili da ih primim?
VASA: Ama, reći ću ja njima: zasad ne može drukče. A ti ćeš docnije, dok odujmi navala, da ih prizoveš koj put.
ŽIVKA: Pa, eto, nek dođu sutra popodne.
VASA: Dobro, sutra! E baš ti hvala, Živka. Nemogu na miru da prođem od njih. Znaš, ja sam ti kao najbliži, pa oni svi mene: Šta je, ujka-Vaso, zar se Živki ne može ni prići? Okupili me kao da sam ja ministarka. Odoh, evo iz ovih stopa, da ih sve obiđem i da im urečem sastanak. Dakle, tako neka bude, za sutra?
ŽIVKA: Jeste!
VASA: To je najbolje. Iskupiću ih ja sve, celu familiju, pa ti učini sve što možeš, a ako ne možeš, a ti obećaj. Znaš kako je, i obećanje je koj put dosta. E, ’ajde, pozdravi Daru i zeta. Do viđenja! (Ode).