Predigra 6: ALJOŠA, PAVLE
PAVLE: Šta je, Aljoša? — Je li tamo sve u redu?
ALJOŠA: Da, gospodin inženjer!
PAVLE: Jeste li pojačali broj na zemljanim radovima?
ALJOŠA: Da. Uzeo sam šest radenika više.
PAVLE: Cement se prevozi?
ALJOŠA: Da, gospodin inženjer.
PAVLE: A što ste napustili posao?
ALJOŠA: Ja čekao vas tamo, mislim doći ćete kao obično, kao svako jutro, pa, kad niste došli…
PAVLE: A jesam li vam potreban?
ALJOŠA (zbunjeno): Ja mislio vi dođete, pa kad niste došli.
PAVLE: Govorite dakle šta je; zašto ste me čekali?
ALJOŠA: Gospodin inženjer! Ja vama mnogo blagodaran, beskonačno blagodaran. Vi bili moj otac, dobri, velikodušan otac. Pre tri godine vi mene primili u službu…
PAVLE: Ali našto toliko blagodarnosti! Vi ste dobar radenik, zadovoljan sam sa vama, pa svršena stvar.
ALJOŠA: I zato mene žal, neizmerno me žal i ja se bojim da vas ne uvredim. To ne bih hteo, ne bih hteo da vas uvredim.
PAVLE: Čudno mi izgledate, Aljoša. Vi kao da bi hteli nešto da mi kažete pa ne smete? Da niste nezadovoljni platom?
ALJOŠA: Ah, ne, gospodine!
PAVLE: Da vam nije težak posao?
ALJOŠA: Ne, ne, ne!
PAVLE: Dakle, šta je?
ALJOŠA: Došao sam da vam blagodarim za sve što ste za mene učinili i da vas zamolim da primite moj otkaz.
PAVLE: Otkaz? Našli ste bolje mesto?
ALJOŠA: Ne to. Ni za bolje mesto, ni za bolju platu ne ostavim, ali, ali…
PAVLE: Onda ste bolesni?
ALJOŠA (vrti glavom ne dižući oči): Njet!
PAVLE: No, pa recite šta je?
ALJOŠA: Ja moram, ja moram da vam kažem, ja ne mogu da od vas krijem. (Pauza, lomi se i najzad diže glavu). Vi znate moju Lidočku?
PAVLE: Vašu gospođu?
ALJOŠA: Da!
PAVLE: Čini mi se da sam je video jedanput kad je dolazila k vama na građevinu. Koliko se sećam, lepa i prijatna ženica.
ALJOŠA: Ona mene ostavila.
PAVLE: Napustila vas?
ALJOŠA: Da. Bio je tu jedan pevač, operski pevač, Pijerkovski.
PAVLE: Rus?
ALJOŠA: Ne Rus, Poljak. On je gostovao ovde…
PAVLE: On vam je odveo ženu?
ALJOŠA: Ona meni kazala, mnogo voli njega, ne može bez njega. Kazala mi zbogom, ja plakao, ona otišla.
PAVLE: To je skoro bilo?
ALJOŠA: Pre tri meseca!
PAVLE: Još pre tri meseca? No, pa to je dovoljno vremena; vi ste se izvesno dosad izmirili sa takvim stanjem?
ALJOŠA: Ne, gospodin inženjer, ja ljubim Lidočku, ja mnogo ljubim Lidočku.
PAVLE: Ali kad ona vas ne voli?
ALJOŠA (uzdiše).
PAVLE: Ne razumem zašto toga radi otkazujete; hoćete li da otputujete za njom?
ALJOŠA: Ne to. Ja ne hoću da joj kvarim sreću; ona tako srećna tamo sa njim. Zašto da joj kvarim sreću?
PAVLE: A mislite da je srećna?
ALJOŠA: Da, ona meni piše, piše da je srećna al’ opet je moram da pomognem.
PAVLE: Novčano?
ALJOŠA: A ne; ima, ima ona. Ali, je l’ dozvolite da vam pročitam pismo koje sam juče od nje dobio?
PAVLE: A odakle piše?
ALJOŠA: Iz Berlina. On tam ima angažman.
PAVLE: A šta vam piše?
ALJOŠA (razvija pismo): Piše ruski.
PAVLE: Razumeću toliko.
ALJOŠA (čita): „Miljenki moj… (Zastidi se). Oprostite, to nežnost…
PAVLE: Čitajte samo!
ALJOŠA (čita): „Mnje zdjes očenj harošo, ja sasvjem sčastljiva.“ (Govori). Sčastljiva, to je srećna. (Čita). „Dorogoj moj Andrjuša, každim dnjem boljše menja ljubit.“ (Govori). On me svaki dan sve više voli. (Čita). „On očenj laskovij ko mne; smotrit na menja kak na obraz.“ (Govori). Čuva je kao ikonu. (Čita). „Ja sčastljiva, ja sčastljivejšaja ženščina na svjetje.“ (Govori). Ona najsrećnija žena na svetu. (Čita). „Mojo sčastije odno obstojateljstvo trevožit.“
PAVLE: To ne mogu da razumem.
ALJOŠA. Kaže, njenoj sreći samo jedno smeta. (Čita). „Ja znaju što ti svjo vrjeme dumaješ obo mnje.“ (Govori). Zna da ja stalno mislim na nju. (Čita). „Jesli bi i ti ne dumal obo mnje, moje sčastije bilo bi v dvojne bolše.“
PAVLE: Kad vi ne bi mislili na nju, ona bi bila dvaput srećnija.
ALJOŠA: Da! (Čita). „Zdelaj odolženije, perestanj dumat obo mnje, s tim zdelaješ menja sčastljivejšej ženščinoj na svjete.“
PAVLE: Ako prestanete misliti na nju, učinićete da bude najsrećnija žena na svetu.
ALJOŠA (čita): „Do groba ljubjaščaja tebja Lidočka.“
PAVLE: Dakle, šta u stvari hoće ta žena koja vas do groba voli?
ALJOŠA: Hoće da ja ne mislim na nju.
PAVLE: No, pa to joj možete učiniti. Pišite joj da više nećete misliti na nju.
ALJOŠA: Ne mogu, ne mogu! Ja ne mogu da ne mislim na nju; ja hoću da je načinim najsrećnijom ženom na svetu. Zašto da ne bude srećna? Ne možemo ni ja ni ona da budemo srećni, pa neka bar ona bude, neka ona bude.
PAVLE: Pa kako vi to mislite učiniti je srećnom?
ALJOŠA: Ja tak moram misliti na nju. Ja nju ljublju. Ja moram misliti na nju… mrtav, neću misliti.
PAVLE: Kako mrtav?
ALJOŠA: Ja napisal njoj.
PAVLE: Šta ste joj napisali?
ALJOŠA: Ja napisal: „Kad ovo pismo primiš, mene će pokrivati talasi Dunava i tada neću više misliti na tebe.“
PAVLE: Šta govorite, čoveče; kakvi talasi, kakav Dunav?
ALJOŠA: Ja tak napisal.
PAVLE: Jeste li takvo pismo poslali?
ALJOŠA: Da, i zato sam došao da se vama izvinim, da se oprostim, da vam blagodarim.
PAVLE: Šta vi to govorite, Aljoša?
ALJOŠA (vadi iz džepa papire): Ovo su neplaćeni računi za pesak sa prevozom; ovo je nov ugovor sa cigljarem; potpisan je; ovo su priznanice za plaćene uredske takse; ovo je vaša građevinska legitimacija koju ste mi dali zbog licitacije…
PAVLE (prekida ga): Zadržite vi, Aljoša, sve te papire kod vas, ne ide se tako u smrt kako vi to zamišljate. Zar se za ljubav žene koja vas je izneverila ide u smrt? Naprotiv, baš u tom slučaju valja živeti, valja postojati. Ako joj uspavate savest, smejaće se vašoj smrti; ne, moj Aljoša, ne ide se u smrt za ljubav neverne žene.
ALJOŠA: Ne mogu!
PAVLE: Ne smete biti tako slabi.
ALJOŠA (hteo bi da oponira).
PAVLE (prekide ga): Neće biti to samo to pismo. Aljoša, kod vas se sabralo i mnogo drugih mutnih osećanja, a četiri meseca napornog rada na građevini izmorili su vam živce. Ima tu i malo nostalgije za zavičajem. Dok je bila kraj vas Lidočka, ispunjavali ste dušu osećanjima prema njoj; ostali ste sada usamljeni, prazne duše, i naišla je opet nostalgija i ispunila je. Sve je to vrlo razumljivo i, verujte, sve se to da preboleti.
ALJOŠA (vrti glavom poričući): Njet!
PAVLE: Slušajte vi mene, Aljoša, čovek se podaje ženskim ćudima; biva to i biće. Svi smo slabi, ali ne dotle da tim ćudima žrtvujemo i svoju sudbinu. To samo malodušnici čine, a mi to ne smemo biti. Zar se u slučaju bure brodolomnik mirno predaje talasima? Ne, on grabi pojas za spasavanje i hita obali da stane nogom na čvrsto tle! Verujte, to je kod vas, kao što vam rekoh, umor živaca, razočarenje, i nostalgija. Slušajte, Aljoša, oslobađam vas danas rada, pa i sutra; odmorite se!
ALJOŠA (odbijajući): Ah!
PAVLE: Slušajte vi mene; provedite se malo, razvedrite se i sve će to proći. Znam, nemate izlišnih para. (Vadi iz buđelara). Evo vam pet stotina dinara.
ALJOŠA (buni se): Ali, gospodine inženjer…
PAVLE: Smatrajte to kao honorar za prekovremeni rad; morate to primiti! (Trpa mu u džep). Pa idite, idite u „Rusku liru“, u „Kazbek“ ili… šta ja znam kako se sve zovu ti vaši lokali. Idite tamo, naći ćete svoje drugove, slušaćete balalajke i čućete pesmu vašeg zavičaja i… zaplakaćete možda, ali te suze leče dušu, verujte, leče je. Tako učinite i videćete kako će sve to proći.
ALJOŠA: Njet, gospodine.
PAVLE: Vi otuda sa Severa, iako vas ne greje dovoljno sunce, nekako ste mekani, toplije ste duše, sanjalice ste. Mi nismo, mi smo trezveniji i, ako hoćete, otporniji smo. Zato poslušajte moj savet; videćete kasnije da je bio umesan.
ALJOŠA (braneći se sam od sebe): Ne mogu, ne mogu!
PAVLE: Poslušajte me ipak, Aljoša!
ALJOŠA: Ja njoj pisal.
PAVLE: No, pa? Budite mrtvi za nju.
ALJOŠA (odričući): Ah!
PAVLE: Bar me danas poslušajte pa ako vas ne prođe to raspoloženje, ako i sutra ostanete pri toj odluci, onda vaša sudbina biće jača od vas, ja vas ne mogu zaustaviti. Hoćete li da me poslušate bar danas? (Pruži mu ruku).
ALJOŠA (pogleda ga u oči i bezvoljno mu daje ruku).
PAVLE: Tako, tako! Idite malo u društvo, Razvedrite se! (Pogleda ga). Čekajte, ne možete takav. Vi nemate malo bolji kaput? Taj je iscepan i prljav, ne možete takav ići. (Hoće da pođe u sobu).
ALJOŠA: Ne, gospodin inženjer, ne, ne, ne! Već me sramota; sve na meni je od vas, i kaput, i košulja i cipele, ne, više ne!
PAVLE: Ta ostavite, molim vas! (Ode u sobu i vraća se, noseći jedan boli kaput). Tako, skinite to!
ALJOŠA: Ne tak, boga radi!
PAVLE: Ta skinite to, kad vam kažem!
ALJOŠA (skine).
PAVLE (pomaže mu te oblači nov): Tako! Tako! Prebacite te papire, prebacite ih! A svoj kaput? Pa, može možda još poslužiti tamo na građevini. No, sad već izgledate kao čovek koji može pristati u svako društvo. ’Ajde sad, tako kako sam vam rekao. Sutra kad se sretnemo, videćete kako ćete već drukčije gledati na život.
ALJOŠA (uvijajući svoj stari kaput iz kojega je preneo papire umotane u novine): Samo, znate, ja sam pisal… (Odlazi).