Čin 3, Scena 22: PREĐAŠNJI bez AGENTA
SPASOJE (vraćajući se od vrata dokle je ispratio agenta): Gospodo, priberite se i danite dušom.
ANTA (duboko dahne).
NOVAKOVIĆ: Ne umem da se priberem, verujte, ne umem da se priberem.
LJUBOMIR: Odista, svemu se drugom čovek pre mogao nadati.
SPASOJE: Ja sam verovao u našu pobedu, jer sam uvek cenio onu narodnu mudrost da pravda mora na kraju krajeva pobediti.
RINA: Pa dobro, kuda će on sada?
SPASOJE: On se vraća u pokojnike.
NOVAKOVIĆ: Mislite li, odista, da je time on sišao s pozornice?
SPASOJE: O, sad više no ranije. Pre je emigrirao pod svojim sopstvenim imenom, sada pod tuđim. Time je sam sebe oglasio za pokojnika.
ANTA: Pa jeste… ali ovaj… ako se on opet tamo kroz tri godine javi?
SPASOJE: U tom slučaju tvoja godina ne gine. Što se nas ostalih tiče, mi ćemo dotle razviti posao, blokiraćemo se milionima i tada niko nam ništa neće moći.
NOVAKOVIĆ: Samo… jeste li vi uvereni da će on otići?
SPASOJE (gleda na sat): Ovoga trenutka on je već u vagonu. (Duga pauza).
SVI (ćute).
SPASOJE (i dalje gleda u sat): Ovoga trenutka voz je krenuo. (Telefon. On mu prilazi). Alo, alo… da, ovde Spasoje Blagojević… Da, dakle seo u voz i krenuo?… Hvala… hvala na obaveštenju! (Ostavlja slušalicu, pobedonosno). Čuli ste izveštaj agenta. A sad, pokojniku neka bog da rajsko naselje, a mi nastavimo naš redovni život!