Čin 2, Scena 17: ĐURIĆ, SPASOJE
ĐURIĆ: Dobar dan, želim!
SPASOJE (sav blažen): Dobar dan, gospodine Đuriću. Baš u dobar čas ste došli, u dobar čas! Izvolite, molim vas, sedite!
ĐURIĆ (sedajući): Dakle, radoznao sam, jeste li postigli što?
SPASOJE: Ništa. S tim čovekom ne može se ništa lepim postići.
ĐURIĆ: A razgovarali ste?
SPASOJE: Da, bio je ovde, došao mi je kao naručen; razgovarali smo opširno i sasvim otvoreno.
ĐURIĆ: Šta veli?
SPASOJE: On ne samo što ne pristaje ni na kakav sporazum, nego još i proširuje svoje napadačke namere.
ĐURIĆ: Preti?
SPASOJE: To već, da meni preti oteti imanje, to već je poznato, ali sad preti i mome zetu.
ĐURIĆ: A čime njemu?
SPASOJE: Nećete prosto verovati, veli: „Srušiću ga, oduzeću mu katedru na univerzitetu.“ Prikazaće ga kao lažnog naučnika. Molim vas, taj čovek tvrdi da je on napisao ono naučno delo, a da ga je moj zet pod svojim potpisom štampao.
ĐURIĆ: Oh, to je teška optužba, i to u najgorem trenutku. Stvar „Ilirije“ se ovoga časa nalazi pred sednicom ministarskog saveta; svaki trenutak može nam doneti koncesiju, a koncesija predstavlja milione… milione!…
SPASOJE (zanosno): Milione!
ĐURIĆ: I u takvom jednom času kad već dogledamo te milione…
SPASOJE (nastavlja):… da dođe jedan nasilnik, da otme moju imovinu koja služi kao kaucija; da sruši jednoga zeta, odnosno ne zeta, nego jednoga direktora preduzeća.
ĐURIĆ: Valja o toj stvari ozbiljno razmisliti.
SPASOJE: Ja vas molim, razmislite i za mene; verujte, ja nisam više kadar razmišljati.
ĐURIĆ: Vidite, celu stvar ne treba posmatrati sa jednoga ličnoga gledišta kao što to vi činite. Stvar zahteva da se posmatra sa jednog širega, tako reći državotvornoga gledišta. Zar ne vidite vi u celoj ovoj pojavi izvestan sistem, sistem sa rušilačkim tendencijama? Taj se čovek zavukao tamo negde, u neki tajanstveni kut Evrope, u neku fabriku veli, a ja bih rekao u neku internacionalnu razoračku ćeliju. Ko zna čemu se on tamo naučio; ko zna kakve su mu sve ideje zamaglile zdrav razum? Zar ne vidite na šta on udara? Na sve što je svetinja. Zar ne vidite da on preti da poruši upravo ono na čemu društvo počiva? Pođite, molim vas, redom, pa gledajte na šta on udara? Hoće da poruši onom čoveku brak…
SPASOJE: I to jedan srećan brak!
ĐURIĆ: A brak je, gospodine, jedan od prvih osnova društva. I, šta dalje, hoće da preotme imovinu, privatnu imovinu!
SPASOJE: I to još moju imovinu.
ĐURIĆ: I najzad hoće da unizi, da obori, da zgazi autoritet. U svome rušilačkom besu on hoće da svuče s visine jednog naučnika.
SPASOJE: Gospode bože, meni je sad tek prasnulo pred očima; sad tek ja jasno dogledam prave namere toga čoveka!
ĐURIĆ: Da, da, gospodine, tako treba posmatrati ovu stvar. A kada se tako posmatra, onda se da jasno sagledati da ova pojava sadrži u sebi jednu opasnost šireg obima.
SPASOJE: Opasnost, razume se da je to opasnost!
ĐURIĆ: I briga koja u ovom času vas tišti ne može i ne sme ostati samo vaša briga; to je briga celoga društva, to je briga i same države, ako hoćete.
SPASOJE: Pa hoću dabome! Nek država primi na sebe tu brigu.
ĐURIĆ (Pauza. Razmišlja): A sad, recite vi meni, treba li u takvim slučajevima dati zakonu reč. Je li zakon kadar da dogleda onu širu opasnost koja se krije iza rušilačkih namera obučenih u forme zakonske?
SPASOJE: Ne!
ĐURIĆ: Jer, šta će uraditi zakon? Evo šta: „Ovo je moja greda i ja molim zakon da mi se vrati.“ Zakon kao zakon, nema gde pa veli: „Tvoja je greda, uzmi je!“ Ali šta će biti ako je na toj gredi nazidana kuća, zar zato da bi ti dobio jednu gredu, treba da se poruši cela kuća? Šta je veće, šta je važnije, pitam ja vas: kuća ili greda?
SPASOJE: Kuća!
ĐURIĆ: Tako je! I sad zamislite „Iliriju“ kao kuću, jer to je jedna organizacija, zasnovana na širokim osnovama, i sad dođe neko i kaže: „Dajte mi moju gredu.“ Da gredu, ali ako mi gredu izvučemo, srušiće nam se cela „Ilirija“ na glavu.
SPASOJE: Užasno!
ĐURIĆ: Još ako je… imate li vi slučajno telefon?
SPASOJE: Eto vam ga pri ruci.
ĐURIĆ (odlazi telefonu i traži broj): Alo, alo… To je gospodin šef kabineta? Jeste li vi, gospodine Markoviću? Ovde je Đurić. Dakle? (Posle saopštenja koje čuje, lice mu se obasja radošću). Hvala! Velika hvala! (Napušta slušalicu i ide Spasoju raširenih ruku uzvikujući). „Ilirija“! „Ilirija“! (Zagrli ga čvrsto).
SPASOJE: „Ilirija“?
ĐURIĆ: Da!
SPASOJE: Svršeno?
ĐURIĆ: Da!
SPASOJE (poleti mu u zagrljaj): „Ilirija“! Milioni! (Na jedan mah se trgne). A greda?
ĐURIĆ: Kakva greda?
SPASOJE: Ona što može da se izvuče pa da padne kuća?
ĐURIĆ: Ne brinite; sad smo na konju. Svršićemo i to; dođite još danas k meni! Ja moram samo do ministarstva; hoću očima da vidim ministarske potpise. Dođite još danas, smisliću već ja dotle ili, bolje reći, ja već imam izvestan plan; ne brinite! Zbogom! (Ode).
SPASOJE: Zbogom! (Prati ga do vrata).