Čin 2, Scena 12: NOVAKOVIĆ, RINA, SPASOJE
NOVAKOVIĆ: Dobar dan želim.
SPASOJE: Dobar dan! (Rukuju se). Otkud vi tako iznenada?
RINA: Nimalo iznenadno. Obećala sam gospođici Vukici da ću ovih dana doći da zajedno obiđemo izvesne radnje.
SPASOJE: Ah da, ona mnogo polaže na vaš ukus, samo…
NOVAKOVIĆ: I, zamislite, sad i ja moram da idem po radnjama.
SPASOJE: Što vi?
NOVAKOVIĆ: Moja žena ne sme ni koraka od kuće sama.
RINA: Zamislite da se sretnemo, ja ne znam šta bih radila.
SPASOJE: Dakle, bićete i jedno i drugo pošteđeni. Pošto sam odložio venčanje, to sam obustavio i sve kupovine… Ima za to uvek vremena. Ali ste vi i inače uvek dobro došli, Vukica će vam se radovati.
RINA: E, onda ’ajdemo k njoj malo. (Htela bi da pođe).
SPASOJE: Samo za časak. Hteo bih nešto da vas zapitam. Vi rekoste, ići ćete advokatu da se konsultujete?
NOVAKOVIĆ: Bio sam!
SPASOJA: Pa?
NOVAKOVIĆ: Advokat potvrđuje da je moj brak pojavom prvoga muža odista anuliran, i da se moja žena mora vratiti svome prvom mužu.
RINA: To bi bilo užasno; to bi bila najsvirepija kazna!
NOVAKOVIĆ: Advokat veli da bi jedini izlaz bio, kada bi prvi muž poveo brakorazvodnu parnicu, razveo se sa ženom pa se ja posle ponovo venčao sa njom. I ja, pravo da vam kažem, mislim takvu ponudu da učinim njemu.
SPASOJE: Kome njemu?
NOVAKOVIĆ: Pokojniku.
SPASOJE: Da ga umolite da povede brakorazvodnu parnicu!
NOVAKOVIĆ: Pa da, šta će mu žena koja ga ne voli?
RINA: Ja ne bih mogla preživeti to da mu se vratim.
SPASOJE: Čekajte, molim vas! Nije to tako prosta stvar kao što vam izgleda. Da bi mogao voditi brakorazvodnu parnicu, on treba da je živ.
RINA: Pa živ je!
SPASOJE: Živ je, znam ja da je živ, al’ mi to ne smemo priznati. Znate li šta znači to priznati mu zakonski da je živ? To znači da se svi mi sručimo na osuđeničku klupu, to znači da svi mi, ni krivi ni dužni, na pravdi boga stradamo.
RINA: Znate kako je, gospodin-Blagojeviću, kad lađa tone, svako sebe najpre spasava.
SPASOJE: A tako vi smatrate stvar? Svako sebe! Pa dobro, onda neka svako sebe i gleda. Samo, nemojte požaliti ako ja pre doplivam do obale nego vi.
NOVAKOVIĆ: To vi kao da nešto pretite, gazda-Spasoje?
SPASOJE: Ne pretim, ali eto, vi kažete kad lađa tone, a zaboravljate da će sa tom lađom potonuti i vaših pola miliona gotovog novca.
NOVAKOVIĆ (trgne se): Ne mislite valjda…?
SPASOJE: Mislim, mislim. Vi zaboravljate da u ovoj celoj stvari vaš brak nije najvažnija pojava.
NOVAKOVIĆ: Ne zaboravljam, samo…
SPASOJE: E, kad ne zaboravljate, a vi budite strpljivi. Ja danas, na primer, imam važan razgovor sa jednim vrlo merodavnim gospodinom. U njegovu se pomoć ja vrlo mnogo nadam.
NOVAKOVIĆ: Pa razume se da ćemo biti strpljivi.
SPASOJE: Idite lepo kod Vukice u sobu, tamo je i njen verenik, pa se zabavljajte, a meni ostavite da brinem i vašu brigu. Izvolite, izvolite. (Rini, prateći je). Boga vam, gospođo Rina, utičite i vi na Vukicu da se umiri, vrlo je nervozna što je odloženo venčanje.
RINA: Oh, da, da!
RINA i NOVAKOVIĆ (odu u Vukičinu sobu).