Čin 3, Scena 17: MARIĆ, PREĐAŠNJI
MARIĆ (ulazi i klanja se. Niko ga ne otpozdravlja. Obraća se Spasoju): Ja sam došao po vašem naročitom pozivu.
SPASOJE: Da ja sam vas umolio da dođete.
MARIĆ: Poručili ste mi da bi to imao da bude definitivan razgovor između nas.
SPASOJE: Da, definitivan.
MARIĆ: Pošto sam ja po celoj stvari doneo definitivnu odluku, ne osećam potrebu još i za neki definitivan razgovor; pa ipak, došao sam da čujem.
SPASOJE: Dobro ste uradili, u vašem je velikom interesu što ste tako uradili.
MARIĆ: Mislite?
SPASOJE: Ne mislim, nego znam. Kako i inače nemamo dovoljno vremena za razgovor, preći ćemo odmah na stvar.
MARIĆ: A razgovaraćemo ovako, javno?
SPASOJE: Da, pred svima prisutnima. Ja sam ih naročito i pozvao radi toga, jer što vam budem govorio, biće i u moje i u njihovo ime.
MARIĆ: Molim!
SPASOJE: Vi znate da vas u stopu prati policija?
MARIĆ (iznenađen): Policija?
SPASOJE: Da, i mene ne bi iznenadilo ako se njeni agenti već ovoga trenutka nalaze pred mojom kućom ili možda u dvorištu ili možda čak i tu, pred vratima.
MARIĆ: Tako sam opasan?
SPASOJE: Opasniji no što vi mislite, jer sve vaše radnje, svi vaši pokreti, sve vaše mahinacije, otkrivene su.
MARIĆ: To je vrlo interesantno.
SPASOJE: I za policiju je vrlo interesantno.
MARIĆ: Mislite li vi kazati što bliže o tim mojim radnjama i mahinacijama?
SPASOJE: Upoznaću vas sa celim materijalom koji je prikupljen protiv vas kako biste mogli sami da ocenite opasnost u kojoj ste.
MARIĆ: Biću vam zahvalan.
SPASOJE: Vi ste, gospodine, agent i eksponent jedne anarhističke organizacije, kojoj je cilj rušenje države, rušenje društva i društvenog poretka.
MARIĆ (smeje se): To je sve?
SPASOJE: To nije sve; uverićete se da nije sve kad vam iznesem materijal. Početak istrage vodi od nekakve krađe pisama u vašoj kući…
MARIĆ: Ljubavnih pisama?
SPASOJE: Tako vi kažete, ali istraga drukčije kaže… To je bila krađa pisama koja vas teško kompromituju i koja otkrivaju svu vašu razornu akciju. Čim su ta pisma uhvaćena, vaš intimni saradnik u toj akciji, nekakav ruski emigrant Aljoša, izvršio je samoubistvo, a vi ste prebegli preko granice i skriveno ste živeli u emigraciji tri godine.
MARIĆ: To sad prvi put čujem. To su bila dakle politička pisma?
SPASOJE: Ne politička već revolucionarna, anarhistička.
MARIĆ; Moglo bi se i tako reći, ako se neverstvo ženino shvati kao anarhija u braku.
SPASOJE: Policiji je poznata sadržina tih pisama.
MARIĆ: Tako, policija ih je čitala?
SPASOJE: Nije ih čitala, jer je gospođa uništila sva pisma želeći da vas spase.
MARIĆ: Vrlo sam blagodaran! Ali po čemu onda policija zna da su pisma revolucionarna, sem ako to gospođa ne tvrdi?
SPASOJE: Razume se da ona to tvrdi.
MARIĆ: Tako?! To znači da će gospođa to i posvedočiti ako ustreba.
SPASOJE: Dabome da će posvedočiti.
MARIĆ (obraćajući se Rini): Voleo bih da mi to i sama gospođa kaže.
RINA (zbunjena, uzbuđena, čisto grca): Ja… ja…
MARIĆ: Da, da, da, gospođa će svedočiti, jer to potpuno odgovara njenom shvatanju morala.
NOVAKOVIĆ: Gospodine, ja vam ne dozvoljavam da vređate moju ženu.
MARIĆ: Ja vređam svoju ženu; gospođa je samo vaša naložnica.
NOVAKOVIĆ: Dok nosi moje ime…
MARIĆ: Ime? Ne znam da li za vas to znači što, ali za gospođu ne! Nosila je ona i moje ime, pa ipak je imala svoje naročite poglede na moral; nosi sada vaše ime imajući uvek svoje naročite poglede na moral.
RINA (gušeći se od uzbuđenja i mržnje koja joj u tom trenutku plamti iz očiju, plane odjednom i drekne): Dosta! (Prkosno). Svedočiću, svedočiću! (Ona od uzbuđenja klone u fotelju).
MARIĆ (mirno i ravnodušno): Verujem vam! (Novakoviću). Pa i vi ćete izvesno svojom svedodžbom to potvrditi; i vama je poznata sadržina tih pisama?
SPASOJE: Da, i gospodin će to potvrditi. I ne samo to, već će gospodin svedočiti i o anarhističkoj propagandi koju ste vi vodili među radnicima na građevini, o sumnjivim tipovima, agentima raznih internacionalnih organizacija koje ste dovodili sa strane i zapošljavali ih na građevini da biste im prikrili trag.
MARIĆ: Gospodin će to posvedočiti?
SPASOJE: I mnogo štošta više.
MARIĆ (pogleda Novakovića pravo u oči, pa kad ovaj obori pogled, on mu sa dubokim prezrenjem okrene leđa obraćajući se Spasoju): Razume se da iz reda tih besprekornih svedoka neće izostati ni vaš poštovani gospodin zet?
SPASOJE: Ni on, gospodine. I njegova će svedodžba biti najteža protiv vas.
MARIĆ: Tako?
SPASOJE: Vi ste, polazeći u emigraciju, a da bi uklonili tragove koji vas terete, poverili ovome mladom čoveku izvesne vaše rukopise, za vas dragocene kako ste vi rekli.
MARIĆ: Tako je!
SPASOJE: Eto, vidite, vi ne poričete osnovni fakat. Pa da, istina se ne može poricati. Posle vašega pogreba, moj zet, ne znaj ući šta da radi sa ostavljenim rukopisima, uzeo ih je razgledati i na svoje veliko iznenađenje on je tu našao najpoverljiviju revolucionarnu prepisku sa raznim organizacijama u inostranstvu. Prepisku koja ne vodi u tamnicu, već pravo na vešala. Mladi čovek se našao u zabuni; nije svakojako želeo da zadrži takve spise kod sebe, a da ih preda policiji, našto, našto vas teretiti kad ste vi već bili mrtvi? Moj zet se posavetovao sa gospodinom Antom, kao čovekom od iskustva, i oni su zajedno doneli zaključak da svu tu korespondenciju spale u interesu vašega mira i spokoja na onome svetu.
MARIĆ (sa užasnom odvratnošću): Vaš zet će to posvedočiti?
SPASOJE: Da!
MARIĆ: A to će potvrditi i gospodin Anta?
SPASOJE: Gospodin Anta? On će se i zakleti na sudu, ako to treba.
MARIĆ: Bednik!
ANTA (Novakoviću više poverljivo): Eto ti sad, po čemu sam ja bednik?
MARIĆ: Gospodine Protiću, ja bih želeo da od vas čujem; hoćete li vi zbilja smeti tako što da tvrdite?
LJUBOMIR (ćuti).
SPASOJE: Reci mu, reci, slobodno mu reci!
LJUBOMIR (mučen savešću jedva šapće): Da… svedočiću tako!
MARIĆ (plane): Nitkove!
(Opšti pokret).
MARIĆ: Ja sam mislio, vi ste običan lopov, a vi ste više nego to, vi ste drumski razbojnik.
ANTA: Oho!!!
SPASOJE: Nemojte se uzbuđivati, gospodo; gospodin se nema čim drugim braniti do uvredama.
MARIĆ (još uvek uzbuđen): A vi ste očekivali da ću se ja braniti? Od čega? Od koga? Od vas, moralnih bednika!
ANTA (Novakoviću): Eto sad opet, sad smo svi bednici!
MARIĆ (trgne se i pribere): Nisam smeo dozvoliti sebi da se uzbudim. Ovakve pojave i u ovoj sredini nisu dovoljan razlog za uzbuđenje. (Spasoju). Vratimo se dakle maločašnjem ćaskanju. Recite mi, na primer, moj dragi i najbliži rođače, recite mi, hoćete li i vi što svedočiti?
SPASOJE: Kakvo je to pitanje? Razume se da ću reći sve što znam. Ne može se od mene tražiti da budem nesavestan i da prikrijem ono što znam.
MARIĆ: A šta je to što vi znate i što bi eventualno opteretilo vašu savest?
SPASOJE: Znam tačno o velikim sumama u stranoj valuti, koje su vam poverljivo stizale iz inostranstva, znam…
MARIĆ: I taj ćete iskaz potvrditi uverenjima sličnim onima koja ste u sudu podnosili o našem srodstvu?
SPASOJE: Ja znam kako ću to potvrditi, to je moja stvar.
MARIĆ (ponovo se uzbuđuje): Bože moj, da li je moguće sve to što čujem; da li ste zbilja vi rekli sve to što sam čuo? Nemoguće je zamisliti toliko nevaljalstva sabrana kod ovoliko malog broja ljudi. Ljudi — da, dobro sam kazao, jer najzad, svako je od vas čovek, svako od vas ima i jednu trunku čovečanstva.
SPASOJE: Ima je, uveriću vas da je ima; uveriću vas koliko smo mi čovečanski i koliko sam ja u ovakvom trenutku, vodio računa o svojim rođačkim obavezama. (Vadi iz džepa Švarcov pasoš). Ja sam, gospodine, pripremio već viziran pasoš za Nemačku i druge zemlje. Vi se po tome pasošu zovete Adolf Švarc, jer pod svojim imenom vi ne biste mogli preći granicu. Na pasošu je vaša slika. (Daje mu ga).
MARIĆ (zgranut): Pasoš?… Zašto pasoš?…
SPASOJE: Da se možete bez smetnje i za vremena ukloniti iz zemlje.
MARIĆ: Ukloniti? (Ščepa pasoš). Dajte ga, dajte ga, dajte mi taj dragoceni dokumenat. (Trpa hitno u džep). Ovo je najveći pismeni dokaz vašeg nevaljalstva. Ne dam vam natrag ovaj dokumenat, po cenu glave vam ga ne dam!
SPASOJE: Ne tražim vam ga, čuvajte ga, trebaće vam. Kad budete odlučili hoćete li deset ili petnaest godina provesti usamljeni, neviđeni, nečuveni i pod tuđim imenom u kakvoj prijatnoj nemačkoj ili holandskoj ili ako hoćete švedskoj varoši; ili ćete deset ili petnaest godina provesti usamljen, nečuven i neviđen u kakvoj tamničkoj ćeliji, vi ćete tada shvatiti vrednost ovoga pasoša.
MARIĆ: U tamnici… u ćeliji? Šta ću ja tamo, zašto? Zato zar što tražim da mi razbojnici vrate upljačkanu čast, trud i imanje? I zato je l’ te, zato sam ja agent anarhističkih ćelija što hoću da izobličim vas, otimače i razbojnike. Zar za vas to znači rušenje društva i društvenog poretka? Zar jedna perverzna žena, jedan lažan prijatelj, jedan razbojnik na katedri univerziteta, jedan otimač tuđe imovine i jedan krivokletnik; zar su to stubovi na kojima počiva taj vaš društveni poredak? I zar je onaj koji traži da mu se oteta moralna i materijalna imovina vrati, zar je to razoran elemenat? O bedni nitkovi, koji ne zaslužujete čak ni da čestit čovek pljune na vas!
SPASOJE: Dozvolili smo vam da kažete sve što ste hteli reći, a i čuli ste već sve što vam je trebalo čuti; sad treba još i da se uverite da sve to nije samo prazan razgovor. (Zvoni. Pauza. Nema tišina).