Čin 2, Scena 15: LJUBOMIR, SPASOJE
SPASOJE (gleda za njim kao čovek koji ne zna šta će i odakle će poći; najzad prilazi vratima Vukičine sobe i dovikuje): Ljubomire! Ljubomire!
LJUBOMIR (dolazi).
SPASOJE: Bio je ovde Marić, sad je izišao.
LJUBOMIR: Šta hoće?
SPASOJE: Čudne mi je stvari kazao, vrlo čudne stvari.
LJUBOMIR: Izvesno nešto interesantno, sa onoga sveta?
SPASOJE: Ne, već sa ovoga sveta. On tvrdi da si ti svoj naučni glas i ugled ukrao.
LJUBOMIR: Ne razumem kako se glas i ugled može ukrasti; to nije tabakera ili kišobran.
SPASOJE: Nije, ali on tvrdi i veli da ima za to dokaza, da ti je dao na čuvanje svoj rukopis a ti, pošto si ga otpratio do groblja, vratio se i štampao delo pod svojim imenom.
LJUBOMIR (cinički): A šta sam trebao da radim, da li da i rukopis strpam u grobnicu i s njim sahranim?
SPASOJE: Dakle znači ti ne sporiš, ti u stvari priznaješ…
LJUBOMIR: A vi možda nalazite da je to zločin? Verujte da nije, jer tako to biva u životu; od mrtvoga se otima ono što se može. Neko mu otme ženu, neko delo, a neko kuću i celokupno imanje. Šta ko stigne!
SPASOJE (ujede se za usne): Pa… ipak, ima neke razlike. Na osnovu takve otimačine ti si postao profesor univerziteta; na osnovu toga što si profesor univerziteta, ja sam ti dao kćer i ogroman miraz…
LJUBOMIR: Sve je to isto, nema nikakve razlike. Na osnovu toga što ste vi oteli imanje postali ste bogat čovek; na osnovu toga što ste bogat čovek vi ste tražili i našli zeta profesora univerziteta. Verujte, sve je to jedno isto.
SPASOJE: Ti govoriš tako bezobrazno, zaboravljajući sasvim na dužno poštovanje prema ocu svoje verenice.
LJUBOMIR: A ne, oče, nikada ja ne zaboravljam to dužno poštovanje; ali ja mislim, ovo je čisto poslovan razgovor.
SPASOJE: Pa poslovan, jeste poslovan. (Seti se). A „Ilirija“ ?
LJUBOMIR: Šta „Ilirija“ ?
SPASOJE: Pa ti si direktor… To preduzeće je svetskog značaja… Ako ti oduzmu katedru, ako izgubiš glas naučnika…?
LJUBOMIR: To će biti manje štete po to preduzeće no ako vi izgubite imanje koje važi kao kaucija kod države.
SPASOJE (klonuo): Jeste, tako je! (Uzdahne). Tako je! (Ućuti oborene glave).
LJUBOMIR (posle izvesne pauze): Imate li još što sa mnom da razgovarate?
SPASOJE: Ništa više!
LJUBOMIR: Ako me ipak zatrebate, ja ću biti ovde kod svoje verenice. (Ode).